Kao što ja Vama pišem, eto, već dvadeseti put redom (stručno se to kaže: ispisujem i/ili uređujem kolumnu pod nazivom „Pisma jednog povratnika“) tako i u drugim medijima razni drugi kolumnisti uređuju i objavljuju svoje kolumne, odnosno svoja zapažanja i komentare na razne aktualne događaje. Bez imalo namjere da se u bilo kojem pogledu uspoređujem ili mjerim s poznatim kolumnistom Jutarnjeg lista Živkom Kustićem, koji je inače, koliko nam je poznato, svećenik grkokatoličkog obreda, za ovo svoje današnje „Pismo“ odlučio sam prenijeti Vam cijeli tekst koji je on u svojoj kolumni „Jutarnja propovijed“ objavio 26. travnja ove godine pod naslovom „Bez suđenja krivi“.
Već smo navikli da za vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana baš i nema nekih važnih i zanimljivih događaja. Pa ipak baš na kraju novogodišnjega tjedna tri su me vijesti s naše hrvatske televizije tako dirnule, da jednostavno ne mogu izdržati, a da taj dirljivi doživljaj ne podijelim i s Vama.
Dugo se, eto, nisam javio. Ne, što Vam u međuvremenu baš ne bih bio imao što pisati, koliko jer sam i ja stalno bio u nekim isčekivanjima. A isčekivanja su se uglavnom odnosila na rasplete, ili još bolje rečeno popravke, reparature kojekakvih promašaja i zavrzlama, u koje su nas uvijek ponovno uvaljivali naši odgovorni političari.
Prošlih je dana u ovoj (pre)LIJEPOJ NAŠOJ mnogima i opet bilo do suza: onih radosnih, kada se konačno i na najjužnijem rtu našega hrvatskoga kopna ponovno zavijorila naša hrvatska zastava, i onih tužnih, kada smo, izgleda dragovoljno (i tko zna po koji puta nedovoljno svjesni onoga što činimo) sami sebi potpisali sudbinu, kakvoj smo baš ovih dana svjedoci na španjolskoj atlanskoj obali.
Poznato je, da čovjeku najviše nedostaje kontakt s drugim ljudima upravo u posebno radosnim ili pak u posebno tužnim trenucima; kako onaj usmeni, ako je takav moguć, tako i pismeni, kada iz bilo kojih razloga, kao na primjer u ovom našem slučaju, usmeni nije moguć.
U zadnje vrijeme, ovdje u Lijepoj našoj, susrećem sve više ljudi koji se počinju čuditi, kako to ova naša, svima nam predraga Hrvatska, još uopće funkcionira, a i najozbiljnije bojati, da li i kako dugo će to još tako moći ići. Jer, ovdje Vam se svakodnevno događaju stvari, za koje bi svaki samo donekle normalan čovjek mislio da su inače - nemoguće. Kao da živimo u nekom „Schlaraffenlandu“.