Knjizevni kutak (2)

Povod za predstavljanje moje pjesme „BOZIC V TUDJINE“ u mojem prvom javljanju bilo je neposredno „postbozicno“ vrijeme.

Sada pak, uzivajuci u ovim lijepim zimskim danima, pogled nam se cesto i rado zaustavlja na leprsajucim pahuljicama snijega, koje nas takodjer najcesce podsjecaju na dane kada smo i tu prirodnu pojavu ipak dozivljavali na neki drukciji nacin nego sto to dozivljavamo danas.

Zbog toga se, eto, i moj pogled danas zaustavio na pjesmi PAHULJICE, u kojoj se stvarne, snijezne pahuljice s vremenom pretvaraju u simbole skrivenih teznji i ogranicenih mogucnosti, dakle u simbole svega onoga sto sam kao djecak i tek nastajuci mladic sanjao i htio, a sto nisam ni imao ni smio. Bijele, ciste i zapravo neuhvatljive, a da bi i dalje ostale sto su i do tada bile, pahuljice kao da su mi postale znakom i potvrdom, da su u zivotu cesto „snovi ljepsi nego zbilja“ i da ljepota mnogih ceznji cesto lezi bas u njihovoj neostvarivosti. Kolike su zelje u zivotu pojedinih ljudi, pa i u nasem vlastitom, izgubile na svojoj drazi upravo onda kada su i upravo zato sto su jednom bile ostvarene! Poput pahuljica, za kojima smo trcali, da bi nam se onoga trenutka, kada smo ih konacno uhvatili, na dlanu rastopile.

PAHULJICE

Kad prvi mrazevi bi pali
i snijeg se zrakom poigrao
mi djaci bi na prozor stali
u oblacno nebo gledali
pahuljice bijele brojili.

Onda bi zvono zazvonilo
iz snova me mojih trgnulo
u hladnu me klupu vratilo;
pahuljice bi tada male
mastom mi dalje leprsale.

Tad bol bi mi grudi parala
a sutnja samocu grijala
i djecacko srce tjesila:
pahuljice pusti na miru
cim dirnes ih – one umiru!