Pisma jednog povratnika (1)

Vec me dugo vuce zelja da Vam se, kao bivsi pecalbar, javim iz ove (pre)lijepe nase Hrvatske. A i jest lijepa, nema sta. Na toj ljepoti citav nam svijet moze zavidjeti. Pa, pogledajte ju samo na zemljopisnoj karti; nema toga, cega nam, predraga, nema! No, sto sam dulje ovdje, to cesce cujem, a bome i osjecam, da se samo od ljepote zivjeti ne moze.

Doduse, ima ih, za koje bi se reklo, da to valjda ipak mogu, jer njima odjednom nista ne fali i kao da preko noci imaju svega, a da nitko ne zna od kuda im sve to! Jedno se vrijeme ne samo mislilo, nego i na sva usta tvrdilo, da su po srijedi neki necisti poslovi, ali nakon sto to u ovoj nasoj pravnoj drzavi nikome zivome jos nije dokazano, i ta fama o „pokradenoj Hrvatskoj“, kao i mnoge druge (kao na primjer ona o 200.000 novih radnih mjesta, kada „mi“ dodjemo na vlast!), strpana je, eto, u „price za malu djecu“. Oni pak, koji u takve price ne zele vjerovati, tumace to onom poznatom: „Vrana vrani oci ne vadi“. A vi vani, kojih se sve to direktno previse i ne tice, izaberite sami, sto vam je od toga draze.

Oni pak, koji ovdje nemaju od cega zivjeti (ili koji jedva spajaju kraj s krajem) – a takvih vam je, nazalost, sve vise – o mnogim stvarima, koje im se svakodnevno dogadjaju, razmisljaju na svoj „osiromaseni“ nacin. Tako je vas vani vjerojatno obradovala, a nas ovdje ucvilila, nedavno lansirana vijest o tome, sto sve Hrvatska – uvozi. Vi se tamo, naravno, obradovaste, da vam se domovina smjestila u sam vrh najbogatijih svjetskih zemalja, jer si eto, mala, osiromasena i razorena, moze dopustiti da, pored svega ostaloga, uvozi i bozicna drvca, ribu, mlijeko, meso, vino, pa i – cvijece! E, to, bas to, da Hrvatska uvozi cvijece – pa to je, dakako, valjda svakome, pa i onome najsiromasnjijem (duhom!) jasan dokaz vrhunskog hrvatskog standarda! Neka se zna, tko smo, sto sve mozemo i sto sve – nemamo!

A kada smo vec kod hrvatskog uvoza, ne mogu a da vas ne podsjetim na onaj famozni uvoz, koji se odigrao na sam Dan Sviju Svetih nedavno minule godine, kada su, za predpostaviti je, barem oni sveci, koji su inace za tu nasu dragu CROATIU „zaduzeni“, valjda bili na „kolektivnom godisnjem odmoru“. Toga je, naime, dana „netko“ iz Hrvatske, za hrvatske novce, za „nekoga“ u Hrvatskoj, kupio i iz Rumunjske dao uvesti 500 teladi za tov! No, kada je ta „telad“ istovarena (i izgleda nekome „natovarena“) ustanovljeno je, da su od mlade, slijedom toga valjda i zdrave teladi, nastale stare i ne bas zdrave – ovce! Ovcice doduse nisu krive sto su vec bile stare, ali su i one, ma kako stare i bolesne bile, svakodnevno morale i stogod „papati“, no, kod covjeka kojemu su „natovarene“ izgleda da, jadne, nisu imale sta! Kako je cijela ta prica poslije zavrsila, to vam ni ja ne znam, a niti je to vama tamo toliko vazno. A mi ovdje, svakodnevno ih imamo i cujemo toliko, da na njih malo pomalo postajemo i neosjetljivi. I znate (ta mi misao sada prvi puta dolazi na pamet) da to i nije losa taktika umirivanja siromasnih slojeva: cim vise zdravoj pameti nedokucivih i neshvatljivih prica, to ce one pojedine i pojedinacne manje upadati u oci! A kraj ce tako i tako biti uglavnom uvijek po onoj: „Pojeo vuk magare!“

Imao bih vam ja jos puno toga, ali da vas za prvi puta previse ne zamorim, kao i da vam se za prvi puta ne zamjerim svojom opsirnoscu, ostanite mi zivi i zdravi, dok vam se opet ne javim. A za „materijal“ ne trebate brinuti, kad za nj dovoljno brinu oni, koje izabrasmo da brinu – o nama!

Iz Lijepe nase, Vas odani vam „hrvatski povratnik“