Knjizevni kutak (6)

Nakon sto smo se u dosadasnjih 5 susreta donekle upoznali, hajde da ovaj puta krenemo od mene, da bismo lakse dosli do Vas, odnosno do sviju nas. Za nekoliko ce mjeseci navrsiti punih 35 godina od kako sam i ja „na dvije tri godine“ otisao na taj nas „privremeno trajni“ boravak u ovu prelijepu i mnogim darima obdarenu „zemlju tudju, z ljudmi druge felje“.

Sjecam se, kako sam, nakon sto sam u Zagrebu napustio mjesto s vlastitim uredom, ovdje upao u „Grossraumbüro“ u kojem je desetak muskaraca sjedilo za uredskim stolovima, na kojima su, uz ostalo, obvezno bili i – pisaci strojevi. Ti muskarci bili su personalni sefovi za pojedine sektore. Ubrzo sam i ja postao jedan od njih. Boze, koliko sam od njih, zacijelo, morao biti bolji da bih im bio jednak i da i tu dodjem do vlastitog ureda! Sjecam se i onih mladica i muzeva sto su na lickim pasnjacima i u zagorskim vinogradima vrijeme jos rado ocjenjivali po trenutacnom polozaju sunca, a koje sam, obavljajuci svoj svakodnevni posao, i sam doveo u istu firmu i razmisljam sto su sve oni zrtvovali i kojih se sve navika morali otarasiti, da bi usavsi u te ovdasnje proizvodne gigante, odjednom u njima postizali norme mjerene djelicima sekundi i milimetara. I cemu to razmisljanje? Pa, da se podsjetimo kako smo svi, kamo god nas je zivot bacio, isto prolazili i istu cijenu placali, da bismo ostali i opstali sve do danas. Ali, sto to rekoh? Ne, da bismo ostali, vec da bismo se cim prije – vratili! A, eto, ne samo da se jos uvijek vratili nismo, nego ni licki pasnjaci, ni zagorski vinogradi, ni zagrebacki uredi odjednom vise nisu ono, sto su nam (barem u nasim srcima) tako dugo bili. Odjednom vise nisu i nikada vise biti ne ce! Nazalost, ni u snovima, ni u zbilji!

Do iduceg petka – Vas urednik knjizevnog kutka!

Image

DVIJE ZELJE

Vec osamnajst punih liet sam vani
v zemlji tudjoj, z ljudmi druge felje
s tristdvie sam dosel, kak dejcec jos bil
kak tolke je liet presle od lani?

Dosel sam v letu, na godinu, dve
da vidim svieta, nekaj zaradim;
povratek skori pred ocmi mi bil –
zakaj se pokle premenile sve?

Jos mislil sam mami kupiti dar
za njezinu ljubav i zulje sve
jednog se jutra zbudila nije
zgasil se nasega ognjista zar.

Ona nigdar nic trebala nije
sve nam i za nas bila bi dala
vrnul se niesam, nje vise nema –
kaj mi sad znace zelje obadvije?

Vrni se onda kad srce zove
dok covek si isti kakev si bil
dok riec hrvatsku niesi pozabil –
ne daj tudjincu zivot ni snove!

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime