Knjizevni kutak (7)

Moj zov za povratkom u domovinu, u pjesmi DVIJE ZELJE iz prosloga kutka, ostao je glasom „vapijucega u pustinji“. Ni ja, ni Vi, ni mnogi drugi, nismo se vratili tada, a ni sve do dana danasnjega. Kod mene je mozda i to bio jedan od razloga, zasto sam se poceo baviti pisanjem. Ispocetka su to bile iskljucivo pjesme. Nikakvo cudo, da sam u nemalom broju njih obradio najrazlicitije teme iz te nase nove stvarnosti, koju nismo ni htjeli, ni mogli, niti prihvatiti, niti odbaciti. Tako smo uglavnom godinama zivjeli „od danas do sutra“, uglavnom na „spakiranim koferima“, ali bez realne predodzbe o tome, hoce li, i ako hoce, kada ce taj nas vlak jednom i – natrag krenuti.

Na nase prituzbe uglavnom se odmahivalo rukama („Pa sto se ne vratite, ako vam tamo nije dobro“), na nasa pitanja pretezno se odgovoralo nerazumijevanjem, neznanjem i sutnjom! Za pjesnika-pisca pravi rasadnik uvijek novih ideja, inspiracija i njegovih (pjesnickih) pitanja.

Pjesma koju Vam danas ovdje predocujem, takodjer je „antologijska“. (S. S. Coric: „45 hrv. emigrantskih pisaca“). Poantu pjesme moze se jedino razumijeti, ako si prethodno dozovemo u pamet zemljopisni oblik Hrvatske, nalik na pticu rasirenih krila.

Do iduceg petka – Vas urednik knjizevnog kutka!

HRVATSKI EGZODUS

Odosmo!
Razlozi? Zar su jos
ikome vazni?

Bilo ih je bitnih
a i onih sitnih;
od gole nevolje
do slobodne volje.
Ali se svi
vratiti htjedosmo!

Domovino,
zar ne znas da boli
sto nas se izlet
u egzodus pretvori;
i zar ne znas kako pati
kad uzalud ljubi
onaj kom povratak
smisao izgubi?

Ostasmo!
Bez volje i namjere
bas kad za povratak
najljepse sazrijesmo.

Jer ti nisi
spremna bila,
ptico mila,
polomljenih krila!

(Schaffhausen, prosinca 1988.)

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime