Knjizevni kutak (10)

Nakon sto smo u proslom broju, da tako kazem, „odgovorili“ svima koji bi samo i pomislili da se izrazavajuci ljubav prema Hrvatskoj ujedno automatski izrazava (ili mora izrazavati) bilo kakvo protivljenje zemlji u kojoj (i od koje) zivimo, ili obratno, mislim da se tek sada, oslobodjeni takvih i slicnih mogucih prigovora, mozemo jos slobodnije i otvorenije prepustiti nasim jos dubljim, pa i posve nostalgicnim razmisljanjima o domovini, za kojom svi ceznemo „ko sto dijete zudi za majkom“, kako smo to prosli puta imali priliku procitati.

Ta je ceznja za domovinom u covjeku-strancu, poput neke osobne svetinje, tako ukorijenjena, tako duboka i plemenita, da je svakome jasno da se u nju ne smije dirati. Ona vecini „pecalbara“ nerijetko daje neslucenu snagu i neiscrpivu motivaciju. Cak i da svoj zivot „zivi cekajuci i provodi putujuci“, kako sam to rekao na kraju pjesme, koju Vam predocujem danas, opet i u hrvatskom originalu i u njemackom prijevodu.

Mozda ovdje nije na odmet ukazati onima, koji su u njemackom toliko (uz)napredovali da i na tom jeziku mogu osjetiti ako je nesto posebno lijepo i dojmljivo receno, kako osobno smatram da je bas ova pjesma u njemackom prijevodu i stilski i izrazajno jednako uspjela, ako ne cak i uspjesnija od svojega hrvatskog originala, zbog cega sam ju danas i namjerno odabrao! I dok bi sada jedni mogli reci da sam, dakle, ovdje bio bolji prevoditelj nego pjesnik, za druge bi to mogao biti znak da sam, sluzeci se s oba ova jezika, u ovom konkretnom slucaju, bio bolji pjesnik na njemackom nego na hrvatskom! Osobno nemam nista ni protiv jedne od ovih prosudbi, ne zbog sebe, nego zbog sretne okolnosti, da dobra misao, ako je dobro izrazena, moze biti jednako dojmljiva, bez obzira na jezik, kojim je citatelju ili slusatelju ocitovana!

Do iduceg petka – Vas urednik knjizevnog kutka!

 

SREBRNI PIR U TUDJINI

I eto ih
iza nas su
dvadeset i pet na broju;
godine sve
kao jedna
sto na dar
ih dobismo
jedan drugom darivasmo
k istom cilju dok hitasmo.

Ni bezbolne
ni bezbrizne
al pretezno ipak sretne;
zivjesmo ih
cekajuci
provesmo ih
putujuci
od stvarnosti u tudjini
do snova o domovini!

(Schaffhausen, veljace 1991.)

 

SILBERNE HOCHZEIT IN DER FREMDE

Nun sind sie also
bereits hinter uns
die fünfundzwanzig an der Zahl;
all die Jahre
wie bloss eines
die wir als Gabe erhielten
und die wir einander schenkten
während wir
dem gleichen Ziele zueilten.

Weder schmerzlos
noch sorgenlos
jedoch überwiegend glücklich;
wir lebten sie
indem wir warteten
wir verbrachten sie
indem wir wanderten
von der Wirklichkeit im fremden Land
bis hin zu Träumen vom Vatreland!

(Schaffhausen, Februar 1991)