Knjizevni kutak (14)

Danas Vam, dragi moji citatelji, predlazem da jos malo ostanemo duhom povezani s ona dva nasa prethodna „Kutka“; u prvom od tih bio sam Vas ukratko upoznao s hrvatskim pjesnikom u Kanadi Rudijem Tomicem, da bi u proslom, nadovezujuci se na nj, naslutio neke slicnosti izmedju njegovih i svojih pjesama, kao i opcenito ukazao na „srodnost pjesnickih dozivljavanja i izrazavanja“.

Iako ne raspolazem nikakvim znanstveno-statistickim podacima o zastupljenosti majke kao jedne od najomiljenijih, a ujedno, mora se priznati, i najzahvnijih tema u pjesnistvu, mislim da ne cu pogrijesiti ako ustvrdim da je majka kao tema daleko zastupljenija i prisutnija od teme o drugom od roditelja, a to je – otac. (Takozvani antifeministi i ovdje bi neravnopravnost spolova vidjeli na muskoj strani, iako im nitko ziv nije kriv, sto musko opcenito, kao (su)vrsta, u umjetnosti jednostavno nema privlacnosti ravne onoj zenskoj, sto medjutim u pjesnistvu sigurno nije i jedini razlog vecoj prisutnosti majke od prisutnosti oca. Ova tema opcenito nije nezanimljiva, pa ako jos nije do kraja istrazena, evo nekom mladom strucnjaku prilike za lijepi magisterijski rad ili pak doktorsku disertaciju).

No, salu na stranu. Bez imalo sumnje u to da me je na to ponukala i Tomiceva pjesma o njegovom „Caci“, danas Vam predocujem svoju pjesmu SPOMENKI S POKOJNIM TATOM. I ovaj puta ne da se s pjesnikom Tomicem na bilo koji nacin natjecem ili konkurentski usporedjujem, vec da Vama, citateljima ovoga „Kutka“, pruzim jos jednu priliku da dozivite, pa ako hocete i usporedite, s jedne strane „srodnost pjesnickih dozivljavanja i izrazavanja“, s druge pak i ocite razlicitosti, proizasle izmedju ostaloga zacijelo i iz regionalno-mentalitetskih datosti. A taj dozivljaj i ta spoznaja mogu nas sve samo duhovno obogatiti, sto i jest jedna od bitnih namjera ovoga nasega „Knjizevnoga kutka“.

Do iduceg petka – Vas urednik knjizevnog kutka!

SPOMENKI S POKOJNIM TATOM

Vec je presle ciele lete
kak jednostavne si nestal
a za me ni jedne noci
postojati niesi prestal.

Sad te spazim na dvoriscu
sad si s tobom v hizi sedim
sad te s trsja zovem k domu
sad te mrtvog v liesu gledim.

O hrvatstvu i o vere
najrajsi smo razglabali
v zadnje vrieme i pune put
moje pesme skup citali.

Od pokle nikad i z nikem
takve spomenke nies vodil
pozabil je nigdar ne bum
kud god po svietu bum hodil.

* * *

I jos jedne znas slobodne:
pred zrcalem kad god stojim
kak i svaki, sebe gledim
a sve vise – tebe vidim!