Knjizevni kutak (20)

Nastavljamo nizom pjesama koje smo sami (opravdano ili ne) obilježili onim izmišljenim, zajedničkim nazivom „svjedoci svojega vremena“.

Danas Vam predstavljam jednu od svojih najkraćih pjesama uopće. Pripominjem da je upravo ta ujedno i jedna od rijetkih mojih pjesama, koje imaju svoj zaseban moto, tj. jednu misao, ispisanu prije same pjesme, koja je s pjesmom na bilo koji način usko povezana; bilo da je upravo ta misao pjesmu inspirirala, bilo, pak, da ta misao pobliže pojašnjava smisao pjesme.

U pjesmi NEKROLOG riječ je o bogovima koji umiru, što je kontradikcija već sama po sebi, budući da je najosnovnije svojstvo svakoga božanstva, ukoliko bi ono to bilo, upravo njegova besmrtnost! Kako bih, barem na prvi pogled, prikrio, da pritom u prvom redu mislim na one naše (a među njima prije svega na onog jednog, najvišeg i najgoreg među svim našim „bogovima“ onoga vremena) ja sam čitatelje upotrebljenim motom, odvukavši njihovu pažnju na Japan, na čas namjerno „zaveo“; dovoljno da i poslije javne objave te pjesme mogu barem donekle – mirno spavati.

Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!

Ne samo povodom smrti japanskog cara Hirohita,
koji je dobar dio života nazivan bogom.

NEKROLOG

Svake vrieme
ima svê junake

Događaje
ki mu pečat daju

Ove naše
pamtiti bu lake

Kad med nami –
i bogi vmiraju!

(Schaffhausen, siječnja 1989.)