Pisma jednog povratnika (12)

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj su dva događaja izazvala izričito veliku pažnju. Nažalost i ovaj puta u negativnom smislu, na što smo se već toliko navikli, da na pozitivne rijetko tko još uopće i pomišlja.

Prvi: Na reklamnom plakatu za Gavrilovićevu salamu predočen je, u gotovo naravnoj veličini, gornji dio („naravno“ golog) ženskog tijela, a između ženskih dojki, postavljena je prerezana Gavrilovićeva kobasica. Ima banalnosti, koje nas ponekad ipak znaju zabaviti, pa i osvojiti, jer su na primjer ljupko naivne, izvorno duhovite i sl., ali banalnost toga plakata izravno je – fizički ogavna! Toliko ogavna i degustatna, da mi je moj susjed Ivek dotrčao reći, kako Gavrilovićevu salamu, nakon što mu se na taj plakat izravno gadi, sigurno više nikada ne će moći ni okusiti. Gadljivost, prouzročena plakatom, kojemu je autor (da nije poznat, ovdje bi čovjek najradije rekao „neki“) Dimitrije Popović! Taj, inače ugledni umjetnik, ovdje je očito nasjeo želji vlasnika tvrtke da se o njegovom proizvodu govori pod svaku cijenu, dakle, bolje i negativno, nego nikako! Taj fenomen „podilaženja zahtjevima ulice“, bez ikakva obzira na granice (barem minimalnog) dobrog ukusa, u Hrvatskoj je, nažalost, i na mnogim drugim područjima sve prisutniji.

To su nam na vrlo zabrinjavajući način dokazali i naši ovogodišnji maturanti! Jer, ne zaboravimo: Upravo su maturanti taj cvijet mladosti, taj elitni izbor, ta nada, ta budućnost svakoga naroda! Ta, iz njihovih ćemo redova sutra imati naše sabornike, ministre, profesore, književnike, diplomate, inženjere, liječnike! Ne mogu, a da se ovdje ne prisjetim svoje generacije: Prvi puta smjeli smo (javno) zapaliti cigaretu, naši dojučerašnji profesori odjednom su nas počeli oslovljavati s „Vi“, za mimohod i proslavnu večeru dečki su obukli tamna odijela, bijele košulje i obvezno svi imali kravate, a cure, naravno, tamne šoseve i bijele bluze! Bili smo beskrajno sretni, ponosni i – odrasli! Počašćeni što smo bili – maturanti! Tako smo se i vladali. Što i kojim riječima govoriti o ovima danas? No, moj susjed Ivek i ovaj je puta bio originalan: – A kaj se, gospon dragi, čudite. Pa nisu Vam oni iznenada opali „ni s neba, ni s Marsa“! Rođeni su i odrasli v našim obiteljima, deca su naših roditelja, dvanajst su liet hodili v naše škole, mnogi od njih (manje ili više) i v naše cirkve, i kaj je morti najvažneše, gledali našu (a to znači uglavnom američku) – televiziju! A na televizji, to Vam valjda ne moram posebne niti govoriti, kaj je nekaj ogavnije, idiotskije, nakaradnije, to se više i češće prikazuje. Pa kaj ne vidite kak same zgledaju i kak se na bini pred nami ponašaju ti denešnji zabavljači; treseju se kak da su ponoreli, na nas se dereju i čak nam i – riti kažeju!

Moram priznati, da me je Ivek i ovaj puta natjerao ne samo na smijeh, nego i na razmišljanje. Naši su maturanti uistinu proizvod nas i naših prilika, između ostaloga, ako baš hoćete, indirektno čak i onih koji su onaj plakat za Gavrilovićevu salamu i naručili i napravili, podilazeći nepisanim, ali svuda sve prisutnijim zahtjevima ulice! Tako smo umjesto zrelih i nadobudnih mladića i djevojaka dobili sažaljenja vrijednu gomilu besmisla, beznađa, neukusa i nekulture! Rušitelje svega što smo generacijama s mukom stvarali, materijalno i duhovno. Bezvoljnu i bezidejnu masu, koja je tim povodljivija, što je gluplji i primitivniji gag, za kojim se tako lako povode. (Između ostaloga, navodno je samo u Zagrebu demolirano tridesetak tramvaja!). Popljuvati, srušiti, razbiti, uništiti! Razbiti čak i vlastitu glavu, samo da se štogod razbije! U tom činu razbijanja vlastite glave (slučaj u Osijeku) leži zapravo i simptomatičan odgovor na to, kakvu nam to budućnost pripremaju naši budući intelektualci, sadašnji maturanti!

– Gospon dragi, pa barem sad bi Vam trebale biti sve jasne! Da sam na Vašem mestu i da imam kam, ovog bi trena opet prešel, če k vragu van! – rezignirao je ovaj puta taj moj super susjed Ivek.

I, znate, dragi moji čitatelji, da nije isključeno, da ga uskoro i – poslušam. Jer i moja nada, da bi ovdje u dogledno moglo doći do bilo kakvog boljitka, nažalost, postupno ali nezaustavljivo – umire! A Vi mi, bez obzira da li ćemo se još čuti ili ne, ostanite zdravi i veseli!

Iz Lijepe naše, Vaš, uvijek Vam odani – POVRATNIK

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime