Razgovor s prof. dr. Žarkom Dolinarom

Prof. dr. Žarka Dolinara ne treba posebno predstavljati Hrvatima u Švicarskoj. Već više od 40 godina boravi u ovoj zemlji i kroz taj period susreo je na desetke tisuće naših ljudi. Više o samoj biografiji gospodina Dolinara možete pročitati u našoj rubrici poznatih Hrvata u Švicarskoj. O raznim aktivnostima ili područjima interesa dr. Dolinara trebalo bi ispisati stotine stranica.

Bilo da se radi o njegovim znastvenim postignućima, sportskim rezultatima ili da se govori o njegovim brojnim kolekcijama. Svaki susret s dr. Dolinarom iznova nas oduševljava. Unatoč poznim godinama (82) još uvijek impresionira svakog sugovornika svježinom i hitrošću svojih misli, te nepresušnim izvorom znanja iz mnogih područja. Ovaj razgovor obavljen je u njegovoj kući u Baselu, gdje se Dolinar možda i osjeća nekako najbolje; okružen svojim knjigama, slikama, bilješkama, kolekcijama…. Bujicu informacija koja je nastala za vrijeme ovog razgovora nemoguće je pretočiti u jedan kratki tekst. Probali smo od toga višesatnog razgovora uzeti ono najvažnije, zapravo ono što bi našim čitateljima trebalo biti najzanimljivije.

Da počnemo nekako od samih početaka, rođeni ste u Koprivnici pred više od osam desetljeća…
– Moj najveći uspjeh, možda je ta biološka starost od 82 godine, a zapravo ta mentalna sposobnost koja je jednaka onoj od pred 20-30 godina, a početak mog života je prva filozofsko biološka stvar koja me u posljednje vrijeme zaokuplja, taj nezgodan sukob mišljenja, genetske osobine roditelja, okruženje, okolina. Ali, da počnem ipak malo konkretnije; moj otac, dr. Jakov Dolinar, natporučnik iz Graza, rodom iz tršćanskog zaleđa u Koprivnici je upoznao moju majku Franicu Fridrih koja je bila majka kći bogatog šnajdera koji je radio za Beč i Graz, 25 ljudi zapošljavao. Obitelj moje majke vodila je jedan izuzetno ispunjen javni i kulturni život, tako da sam ja već s 5 godina znao tko je Mozart, i da Bethowen nije liker ili ime nekog brda u Austriji, već jedan vrhunski, polugluhi kompozitor. Već s 8 godina sam se kupao u Jadranu, dakle imao sam jednu fenomenalnu genetsku, startnu osnovu za jedan ispunjeni život. Zanimljivo je da se istog dana i sata, 3. srpnja u večernjim satima, u istom gradu i ulici rodio i Marijan Badel, sin velikog hrvatskog industrijalca, koji je kasnije otišao u partizane. Moj rodni grad Koprivnica, metropola hrvatskog naivnog slikarstva, proglasio me i za svog počasnog građanina.

Mnogo godina kasnije postali ste vrhunski sportaš, osvajač medalja na svjetskim takmičenjima, vjerojatno je za to “kriv” taj genetski sklop vaše majke koja potječe iz jedne ugledne sportske obitelji?
– U svakom slučaju. Obitelj Fridrih su pioniri sporta u Hrvatskoj. Moj ujak Krešimir, direktor pošte i telegrafa u tadašnjoj Banovini Hrvatskoj, bio je vrhunski sportaš u nekoliko disciplina, zatim ujak Ferdo, inspektor, a napose Karlek, koji je bio golman reprezentacije, a osim nogometa bavio se i odbojkom, košarkom i tenisom.

U Koprivnici ste bili samo kratko vrijeme, zbog službe oca često ste morali seliti?
Da. Otac je bio sudac i često je morao mjenjati mjesta boravka, to je tada bilo tako. To je s jedne strane za nas dječake bilo nezgodno i nesretno, ali ima i svojih prednosti jer čovjek tako nauči puno kultura. Već s nepunih godinu i pol napustili smo Koprivnicu i preko Sarajeva stigli u Banat i Bačku, gdje je otac bio predsjednik sreskog suda. Klasična gimnazija Novi Sad, zatim nastavak u gimnaziji u Ljubljani, pa na koncu matura u Zagrebu, dakle hrvatska, slovenska i srpska kultura.

Znam slovenski, originalne srpske termine pomješane s turcizmima i naravno kompletna hrvatska kultura, povijest, geografija… Moram priznati da u početku nismo baš bili blistavi đaci, ja i moj brat Boris. Škola je bila na drugom mjestu, sport, a pogotovu stolni tenis bili su na prvom. Život se odvijao jako strelovito, kao osamnaestgodišnjak igrao sam redovito tenis kod Salezijanaca u klubu Rakovnik u Ljubljani. Velečasni Skuhala nas je spasio jer su roditelji već planirali da nas ispišu iz gimnazije zbog slabih ocjena u školi. Ta slučajna njegova intervencija zapravo je bila i neka prekretnica u mom životu. Jako poštujem salezijanski red i njihovog utemeljitelja don Ivana Bosca, ta njihova briga za mladež nema premca u nijednoj drugoj ustanovi.

Ipak je stolni tenis bio vaš najomiljeniji sport, a počeci, kao što smo čuli, kod salezijanaca u Ljubljani?
Da. Genetski mi je taj sport najviše odgovarao, bolje rečeno, pao na one prijemne, dispozicione gene koje sam imao. Svaki čovjek ima određeni recepcioni gen za pojedine sklonosti. Netko za hašiš ili marihuanu, netko za igru, veselje, violinu. Razvio sam grandiozni refleks i s posebnim držanjem reketa postigao velike rezultate.

Radi tenisa je bilo zapostavljano i učenje?
Da, infekcija tenisom je bila neizliječiva. Igrali smo na tavanu, terasi, hodniku, u dnevnom boravku kad nije bilo roditelja… oduzelo nam je jako puno vremena, ali za sebe uvijek kažem da sam puer fortune – dijete sreće, jer sam unatoč svemu na kraju uspjevao i polagati ispite i sport. Ta sreća me uvijek pratila. Kad me je partija (KPJ)  izbacila van iz Zagreba, puno godina kasnije, ja sam došao na najbogatiji i jedan od najstarijih fakulteta u svijetu.

Iz tog vremena mladenaštva bilo je i nekih drugih nagnuća, sklonosti?
O da, recimo ta kolekcionarska strast koja me proganja još od ranih dana, a u vrijeme mladenaštva se razbuktala. U prvo vrijeme skupljali smo kukce, zatim male kutijice od šibica i cigareta, zatim su malo kasnije došle lubanje. Taj kolekcionarski gen rezultirao je s 25 različitih kolekcija. Bez konkurencije, prednjači kolekcija od preko 7500 autograma poznatih osoba iz svijeta kulture, politike, znanosti, zatim preko 700 slika vrhunskih domaćih i stranih slikara, kolekcija snimljenih audio i video-kazeta itd. Po nagovoru pokojnog nobelovca Ružičke počeo sam jednu novu kolekciju koja se sastoji u korespondenciji s preko 450 nobelovaca, rektora, akademičara, umjetnika… Svi ti ljudi dobili su zadatak da navedu, po nekom redoslijedu 50 najvećih ljudi u povijesti čovječanstva. Tako je stvorena jedna “rang-lista” kojoj su na čelu Isus i Mojsije, Budha… Lista je vrlo heterogena jer su anketirani uglednici sa svih pet kontinenata; da sam pitao samo s jednog kontinenta ta bi rang-lista bila neobjektivna.

Vaš dolazak u Švicarsku? Razlozi? Planiran?
Zahvaljujući partiji sam izbačen s dužnosti docenta na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, a sam moj dolazak je čista slučajnost. Da me slučajno rektor Univerziteta u Baselu, kojeg sam vozio na aerodrom, nije to pitao, nikad do toga ne bi došlo. Za mene, koji nisam kvantni fizičar, je slučaj sve. Došao sam na godinu dana, kad je prošla godina dana, dobio sam naredbu da se vratim nazad, budući da sam baš boravio u Indiji na jednom projektu oko raka dojke, napisao sam molbu za produženje. Moja žalba je bila poderana, od Simića, i ja sam izbačen. Obično ljudi koji dobiju otkaz stradavaju psihički, odaju se piću, a ja sam zapravo imao sreće.

Kako je tada izgledao život Hrvata u Švicarskoj, koliko je bilo Hrvata, kako su bili organizirani?
Pa točne podatke o broju Hrvata u Švicarskoj tada ne znam, trebalo bi to pitati nekoga ko se više bavio tim stvarima. Znam samo da sam bio osnivač ili bar inicijator bar 90% hrvatskih udruga, a da ne govorim koliko sam pokrenuo internacionalnih udruga. Prva udruga koju smo osnovali (Krušlin, Pučec, Hitrec i ostali) bila je HAŠK. Bilo je to 1962. godine. Zatim ogranak Matice Hrvatske iz kojeg se kasnije u Badenu iznjedrila Hrvatska kulturna zajednica, zatim s Ružičkom Zakladu za borbu protiv raka u Domovini, gdje smo nabavili i prvi linearni akcelerator.

Družili ste se s nobelovcima Ružičkom i Prelogom, kakav je bio njihov odnos prema Domovini?
Sva tri nobelovca su mi bili nekako pretpostavljeni, Ružička kroz Zakladu, Prelog kao počasni predsjednik AMAC, a Andrić, koji je bio ambasadror u Berlinu, nam je pomogao kad smo bili uhapšeni u Berlinu. Sva trojica su fantastično skromni i čestiti ljudi. Ružička je bio socijalist i žestoki kritičar crkvene politike za vrijeme NDH, planinar i botaničar, nažalost svoju bogatu kolekciju holandskih majstora (69) poklonio je ciriškom Kunsthausu.

Ima ljudi koji Andriću zamjeraju “mlako” hrvatstvo?
Andrića je razočaralo, kad je Juga propala, a diplomati se vraćali kući, što nije mogao ostati na tom svom položaju. Andrić se nudio Paveliću, to znam iz neposrednih izvora, za ambasadora u Berlinu, ali ovaj mu je grubo poručio da da se gubi iz Hrvatske i da će ga zbog tog njegovog “jugoslavenstva” još i smaknuti. Išao je za vrijeme rata kod Ružičke, bio u Slovačkoj. Andrić je bio elegantan, ali škrt, pedantan, pristojan, a blag poput Isusa je bio Vlado Prelog. Sva tri su bili moji prijatelji i na neki način učitelji.

Prošle godine su neki hrvatski mediji obilno izvještavali o vraćanju urne nobelovca Preloga u Hrvatsku, vaše se ime u vezi s time nije spominjalo, čudno kad se zna da ste upravo vi bili jedan od njegovih najvećih prijatelja?
Da. Zapravo ni dan-danas ne znam zašto je to prošlo tako mimo mene i nekih drugih kolega iz našeg udruženja bivših studenata, čiji je Prelog zapravo bio počasni predsjednik. Našao se jedan kolega koji ga je možda svega par puta vidio i, doduše lege artis, prenio urnu, nije spomenuto da je naš počasni predsjednik. Udova je sve to shvatila kao neku pokojnikovu posljednju želju, predala albume i tako… Ne volim baš pričati o toj temi.

Puno ste pomogli Hrvatima, ne samo kroz udruge nego ste i pojedincima omogućili napredovanje u medicinskoj struci, stipendije… Da li vas nekad zaboli nezahvalnost, ignorancija? Da li vas i sadašnja vlast zapostavlja? Sjećam se da vas je pokojni predsjednik Tuđman odlikovao jednim vrlo visokim odlikovanjem, bili ste zapravo sinonim Hrvata u Švicarskoj, vas se pitalo za određena mišljenja, ovaj primjer, urna nobelovca Preloga svjedoči isto o tome da vas pomalo zaobilaze neka pitanja o životu Hrvata u Švicarskoj. Prije ste najprije pitani vi?
Kao prvo, ako nekome pomognete trideset puta, a trideset i prvi put ne, tada će vam to zamjeriti, to leži u ljudskoj prirodi, a ovo u vezi te urne moram još spomenuti da u tome nisam bio toliko kompetentan niti involviran oko samog groba itd.. Što se odlikovanja tiče moram priznati da su me odlikovali svi režimi koji su se izredali za vrijeme ovog mog života. Uvijek sam propagirao svoju zemlju.

	 Udruga sportskih novinara je prof. dr. Žarka Dolinara proglasila za Hrvatskog Sportaša stoljeća.
Udruga sportskih novinara je prof. dr. Žarka Dolinara proglasila za Hrvatskog Sportaša stoljeća.

Negdje sam čuo podatak da ste bili prvi Hrvat koji je osvojio zlatnu medalju na nekom svjetskom prvenstvu?
Ne. Krivo. Prvi Hrvat koji je osvojio sve tri prve medalje (zlatnu, srebrnu, brončanu) na svim svjetskim prvenstvima (olimpijada, prvenstvo…), ako tome dodam i tri doktorata onda to dobiva još jednu novu dimenziju.

Nastupali ste za NDH, ali niste bili pobornik ustaštva?
Točno. Sjećam se kako se tada živjelo u Zagrebu; Zrinjevac s glazbom, plesovi po gradu, a onda odjednom 10. travanj, 32. divizija… Odjednom smo postali svjesni da je Marko Srbin, a Max Židov… To je bio veliki udarac.

Dobili ste i Yad Washem odlikovanje, pravednik među narodima, najveće izraelsko odlikovanje za Nežidova. Čime ste to zavrijedili?
Da, to je rijetko, ali meni najčasnije odlikovanje, jer se radilo o direktnom pomaganju, spašavanju ljudskih života. Već 1938. doživio sam Kristallnacht tj. paljenje i rušenje 174 Božjih hramova tj. sinagoga po Njemačkoj i hapšenje uz deportaciju ca. 35000 nedužnih Židova svih profesija. Nadalje smo gledali godinama transporte vlakova Židova za Palestinu. Ulaskom Hitlerovih trupa – 32. SS divizije u Zagreb i novom vlašću doživjeli smo totalne promjene. Naša reprezentacija – druga u svijetu s pet predstavnika dakako, se raspala u 5 različitih zemalja. Već desetak dana iza proglašenja NDH osvanuli su plakati da je Židovima i Srbima zabranjen izlaz od 18 sati i da moraju napustiti stanove i kuće sjeverno od Ilice, Vlaške, Maksimirske. Ostali smo zapanjeni – što raditi odnosno kako kršćanski pomoći? U HAŠK-u je Ico Hitrec, kod naših roditelja i profesora, kod Salezijanaca, crkvi sv. Blaža – nastaje akcija za propusnice, bježanja iz grada (i to je bilo zabranjeno – radi konfiskacija) skrivanja po Trešnjevci, podrumima, igralištima. Brat Boris, Emil Krevinović, Joja Hrbud i deseci drugih su izrađivali legitimacije, putovnice, kartonske propusnice. Pomogli su preko 360 obitelji, kolega, sportskih partnera, malo poznatih. Imali smo dobre veze na policijskim stanicama, ravnateljstvu za javni red i sigurnost (Dragec Čubelić, jurist i sportaš kod E. Kvaternika). Osobno nisam nikoga spasio, termin spasiti uvela je država Izrael, čak ni kapi znoja utrošio, ali bili smo na ulicama s nešto hrabrosti – niti ne sanjajući o dolazećoj grubosti. Bila je najveća sreća domoći se Rijeke, Delnica, Kotoribe, Splita, Brežica, Međimurja – gdje nisu vladali novi zakoni i odredbe. Uputno je istaći da u desetak zemalja “trojnog pakta” na početku II. svjetskog rata nije bilo tih pogroma ni u jednoj zemlji (Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Italija, Austrija, Španjolska) dok je najžešći progon Židova bio u Srbiji generala Nedića i ministra unutarnjih poslova Dragi Jovanovića (Banjica, Sajmište) gdje su izdane i PTT marke s natpisom Prva zemlja bez Židova.

Kad povučete jednu paralelu, tadašnja Banovina Hrvatska i današnja Hrvatska, jesmo li tada bili bliže Europi po standardu, moralu, nego smo to danas?
Sve je to bilo relativno i apsolutno na višem standradu. Ustvrdio bih da i tadašnja vlast nije dosegla mnoge detalje Dobra iz K. u.K. – tj. carsko kraljevskog sistema cara Franceka, koji nije bio odgovarajuće sposoban, ali super car i kralj, da je uzeo odlične savjetnike i da je poštivao sve staleže, nacije, ljude, a u ustima mu je bilo – čast i poštenje. Mislim da smo tada bili bliže – dakako za moja bio-socio-medicinska stajališta. Ustanove su bile bolje, maksimalno radine, svi na položaju, bez dromomanije (manija nepotrebnih putovanja) i telefonomanija. Odgovornost i ostavke su postojale. Sveučilišna ex cathedra nastava uz pune predavaonice. Radinost i pedantnost (bez gableca i bez sastančarenja za vrijeme radnog vremena), promet, disciplina mladih bez psovki i prostota, bez kartanja. Svega dva puta se smjelo pasti na sveučilišnom ispitu (sada po deset i više puta uz mito i “veze”) uz komisiju – nikako na samo – kabinetski. HNK, opere operete,gostovanja na razini Beča, Praga. Oduševljen sam jer mi je to ipak najljepši dio života. Banovina je zlatno doba Hrvatske uz rečeni najveći teritorij do sada. Sudstvo je bilo na najvišem nivou. Naš je otac bio sudac Vrhovnog suda (vijećnik banskog stola, pa Stola sedmorice) pa znam da su imali svega nekoliko većih procesa, kriminala, skandala, a unatrag posljednjih godina ih ima na stotine uz rekordan broj neriješenih. Uz mito, vezarenja, “u ladicu”, korupciju, nemoral i nerad… što već i vrapci znaju… Danas čovjek mora biti član neke stranke da bi recimo – napredovao u službi. Tada suci, policija i oficiri nisu smjeli u političke stranke. Ja nisam bio član nijedne partije.

A HSS?
Pogodili ste me – to je moja “ljubav” još i danas. To je bio cijeli narod. Bio sam dvije godine član manje aktivne sveučilišne organizacije 1939. – 1941. kada je cijela stranka zabranjena. Kao simpatizer i branioc ostao sam do danas. I HDZ sam simpatizirao, kao i sve stranke koje traže nacionalnu samostalnost i slobodu. Poznao sam dr. Mačeka, dr. Šubašića, prijateljevao s ministrom dr. Torbarom i dr. Pernarom (govorio na Mirogoju prilikom donošenja posmrtnih ostataka iz USA), primio odlikovanja, a također sam preko 50 godina dobar s Francekom i gotovo cijelom Vladom. Nažalost nismo “trenirali” vođenje države, naučili smo služiti, dodvoravati se, izdati, gledati tuđe blagostanje i radost. Skloni smo diktatu, ne volimo tuđe znanje, a najbolju mi je istinu napisao u moju knjigu autografa “Fric” Krleža: Žarko ne zaboravi “slatkiš naših stoljeća”: Kdo ne zna plašća pri vetru obrnuti – taj lahko more pri vetru vtarnuti. Vlast je čista slast. Mi svoje “plašće” lako okrećemo uz bilo kako jeftino obrazloženje. Skoro svaka se nova vlast pretvori u neku diktaturu i gubi se onaj istinski patriotizam, kojeg smo vrlo anemično učili. Nigdje nisam čitao ni čuo koliko se usjekla u naš mentalitet, karakter, vjernost i postojanost – jaka nasljedna i stečena praksa diobe, nesposobnost prekidanja svađa, nadmetanja…

Uz ovu genetsku nesreću imali smo i plodnu njivu: Hrvati su vjerojatno jedini narod koji je kroz četiri, pet, šest stoljeća imao protiv sebe 4-5 neprijatelja-naredbodavaca (ni to nisam nigdje čitao ili čuo) Srbi i Crnogorci su se tukli i branili ognjišta protiv Turaka, Istrani i Dalmatinci protiv Venecije, ostali Hrvati protiv Mađara i Austrije a Slovenci protiv Germana – Austrijanaca. K tome dolaze i vjerska nadmetanja i naredbe tuđih – sveukupno nikad zajedničkog neprijatelja, uvijek rascjepani, nezainteresirani za tuđe brige i jade.

Dakle, HSS je imao preko 90% glasova, ustaški pokret (i članova) je na kulminaciji 1941. bilo 94 000, tj. oko 3%, a komunistička partija KP je također bila oko 3%. Dakle manjina je 1941. došla na vlast i po mišljenju velike većine je Pavelić stvorio Tita. Znamo da se masovno bježalo u partizane odnosno NOB i da bi tropostotna manjina nastavila vlast i od 1945. godine – skoro pedeset godina. Posljednjih desetak godina imamo partitokratiju mnogo blaže forme. Da bi napredovao, dobio ogroman broj beneficija, imetak, položaj – upiši se u partiju. Da bi ispoljio sve svoje kvalitete i talent, sposobnost – upiši se u partiju. Inače ti zaludu tvoja profesura i visoko znanje i moral. To uostalom i vrapci znaju – treba isticati, nažalost, ali kompetentni i oni kojima bi to bio primarni zadatak i časna obaveza šute i šute. A mi se vani pitamo: čemu će nam Društvo književnika, profesora, advokata, sportaša, poeta?

Kako bi vi biomedicinski tumačili ova stanja?
Pa dosta jednostavno i poznato (ali ne priznato od dominantnih teoretičara koji već dvadesetak stoljeća dominiraju u svijetu znanosti): priroda, naša draga natura nije ni slučajno tako krasna, lijepa, balansirana, kako je to u romantičara, poeta, filozofa ili teologa. Grozno je suočiti se s našom istinom: raspodjela hrane, vode, sunca, genetske sreće odnosno početnih, startnih osnova za život, pa podjela pravice, sreće, zdravlja, ljubavi – sve je to nepošteno, “prljavo”. Priroda je takova da upozorava: Da bi opstali morate ubijati. Pa sve ovo što danas jedemo moramo ubijati: tele, ovcu, ribu, puža, salatu, mrkvu…

No da se vratim na pitanje – nas koji smo desetljećima u inozemstvu i strogo kontroliranom sistemu rada i odgovornosti smeta toliko poznata pljačka i bezobzirna otimačina, privilegirane plaće, silno trošenje – a sve na račun siromašnih: Mi izvozimo, tj. prodajemo balvane, a uvozimo čačkalice. Mi besplatno izvozimo diplomirane akademičare. Slušamo dnevno (čestitajući slobodu informiranja) da nešto što vrijedi 400 milijuna mi prodajemo za 20 – samo da bi zakrpali neke rupe u proračunu, da bi se održao taj ogroman biorokratski aparat. Naša HRTV ima preko 4 000 ljudi, mi bi u CH propali u mjesec dana – tu nema ni 400 a programi “laufaju”. I nema lustracije – bivši pomažu sadašnje, sadašnji bivše – “hopa cupa, pa ćemo skupa”. Nas, u tom kolu vjerojatno ne trebaju, jer vjerojatno bolje plešemo, imućniji smo i više ljubimo svoju Domaju. No to i javno iznosim i pišem: Kada bi mi veterinari, medicinari, farmaceuti i stomatolozi radili ovako kao ekonomisti – pokrepalo bi pola naroda! Zasićen je narod tolikim kongresima, simpozijima, stotinama i tisućama. Tko to plaća? Dajte povisite jadne penzije jadnih penzionera. Potrebno je još mnogo najoštrijeg odgoja, presija, da se većina promijeni i da se drugačije ponaša. Inače nećemo u Europu još stoljeća. I ne daj Bože da nekome prigovorite nešto: Što vi Švicarci nama solite pamet, ko vas pita i grebe, nemojte samo kritizirati.

Dobro, to su već poznate stvari, ali treba ponuditi konkretna rješenja…
E baš tu sam vas čekao – to mi pitanje odgovara, da progovorim u ime tisuća (često šutećih) sveučilištaraca jadnih rasutih po svijetu.

1. Smjesta bi zabranili tu ludu telefonomaniju i već tu i lako povisio penzije i pripomoći. Plaćao sam, kao i svi, kao visokopozicionirani službenik bogatih državnih ustanova svoje privatne telefonske razgovore, a službeno možemo i satima dogovarati, no nikako po svijetu, koji nas rado prima.

2. Strogo bi natjerali da naučimo uopće telefonirati tj. kratko, bitno, jezgrovito. HRTV ljudi profesionalno čitaju događaj, jasno i brzo, a kad treba citirati neki važan telefonski broj, onda nemilosrdno, neobazrivo, ignorantski u najbržem tempu, jednom, diktiraju 3778756. Grozno. Pa koji cerebrum može to uhvatiti. Facit: propada mogućnost pomoći npr. “Bedemu ljubavi” ili invalidima Domovinskog rata (nije to bio rat već agresija iz vedra neba).

3. Strogo bih provodio praksu radinih i uspješnih: nitko, pogotovo šef, ne smije napustiti svoje mjesto tj. mora biti na raspolaganju građanima i obaviti svoj precizno-znalački postavljen pensum (nemamo još ni zemljišnih, katastarskih knjiga, tisuće sudskih procesa “gnjili”). Već desetljećima je “normalno”: otišao u banku, na gablecu je, ima sastanak (ovdje su sastanci zabranjeni za vrijeme radnog vremena), na putu je. A znamo dobro, i predobro: Rad je osnova svakog blagostanja – od kuhinje pa do suda. Nitko vjerojatno ne misli koliko kod nas ima sabotaže, svjesne i nesvjesne? Cijela zemlja ne zna kolika je poštanska taksa, masovno se dolazi na šalter, jer imamo dva tipa veličine omotnica. Najskuplji PTT Europe a vjerojatno i svijeta. A telefonija. Groza. Ovdje telefoniramo (kraj pet – deset puta većih plaća) za 1 dolar 5 minuta u USA ili GB, subotom, nedjeljom skoro besplatno u zemlji.

4. Proveli bi strogu kontrolu tih vodopada automobila, koje bi dakako 90% ukinuli. Ovdje nobelovci (bar desetak žive, odnosno rade) savezni sekretari i ponajviši službenici idu u ured biciklom ili tramvajem.

5. Izobrazba, školstvo, studij, odgoj su ipak garancija budućnosti. Narod kojem je amputirana ova zadaća, pa kultura i znanje, je, uz porazni demografski postotak, u agoniji. Moj posljednji učitelj prof. Prelog uvijek je ponavljao: Najgore što narod može zadesiti su ignoranti na vlasti.

Mi dijelimo, poklanjamo titule i doktorate – besplatno, bez dizertacija, bez specijalizacija. Oni koji analiziraju i znaju mirno kazuju: čudna zemlja: Diplomirani na filozofiji, desecima fakulteta (kojih na zapadu nema) dobijaju titulu profesora. U nas je rekordan svjetski broj “profesora” – umjetnosti ili sporta, dizajna, defektologije, književnosti (jedan od najvećih filozofa Friedrich Nietsche je u Baselu nakon desetaka godina postao lektor i na koncu profesor). Mi imamo na desetke tisuća “profesora” – više od asistenata, docenata, zvanja koja nemamo u školama. Medicinari i veterinari su nakon posljednjeg ispita (sudska medicina) – automatski doktori. A sve to govori o finoj sabotaži ili amputaciji naroda u inventaru znanja: “udna zemlja” poklanja “pečene” stručnjake inozemstvu, a u sveučilišnoj biblioteci i drugdje nedostaje na destke tisuća znanstvenih radova, pa makar i jeftinih, kao npr. “Muznost krava pri suncu i rock & roll glazbi”, “Crveni nos alkoholičara”, “Ćelavost u Hrvata” (potonji istraživački rad sam završio uz pomoć 30-ak ljudi raznih zvanja po gradu. Dakle, nije znanstveno istraživački rad nešto teškoga. Ne bojte se, svaki drugi može u istraživanje, pokuse i ozbiljnu znanost. Dakle, sve službe su u nas uperene na to – što tko govori, misli – a nikako što loše radi, da li je po srijedi sabotaža?

Tu su nadalje nedostatne i loše oznake kod ulaza u grad. Što mi imamo od tabele “Zagreb – jug ili zapad”? Na Aveniji Vukovar, između Palače pravde i Lisinskog, nema bar deset oznaka, čak i na asfaltu debelim, bijelim slovima: AIRPORT (od naziva “zračna luka” nema stranac ništa). 98 % ljudi ne zna tko je bio Palmotić, Amruš, Đorđić, Lenuci, a što će nam Petrinjska, Bosanska, Hercegovačka, ili Krajinska ulica? Da li ove ulice smjeraju u ove gradove? Tko zna tko je bio Nikola Jurišić, koji ima glavnu arteriju u gradu, a nikada se nije borio na hrvatskom teritoriju, već je kao austrijski obavještajni oficir sa “sto litara crnoga” skrenuo hrvatske velmože 1. januara 1527. da s tankom većinom pripadnemo Ferdinandu II i Austriji za “sitna četiri stoljeća”. To bijaše u Cetingradu 1526. ili 1527., a danas možemo samo tužno popevati veliku istinu Đure Prejca (isto nema ulice): Za tujca vojeval i krvcu proleval – za falu su rekli mu da je bedak”!! Evo djelića nedostataka samo o glavnom gradu. Doviđenja Europo.

6. Rigorozno ukinuti, razbiti, terapirati dromomaniju tj. “bolest” putovanja. Uz telefoniranje smo i tu među prvima u EU. Kao da nema telefona, faksa, PTT. Nekih ministara ili direktora 5-og u mjesecu nema na raspolaganju.

Proputovali ste cijeli svijet, posjetili Hrvate od Kanade do Argentine, te ste tako skupili jedno neprocjenjivo znanje. Da li su vam nudili kakav savjetodavni položaj, na kojem bi to znanje, poznanstva i iskustvo bilo na korist narodu?
Vrlo rijetko, Dr. Tuđman je nudio neka viša mjesta, uz povratak i članstvo ali sam odmah reagirao: vrh grada ili ambasador – ne. O kanalizaciji ili komunalnim ili diplomaciji nisam izobražen, u sportu je već bilo vertikalnih verača – diletanata odnosno ignoranata, vraćao se ne bih, jer mogu više pomoći iz CH. Tako sam jedino kao inozemac izabran u Upravno vijeće Sveučilišta i, hvala na pitanju, tri godine dobijao poziv dva-tri dana prije sastanka, vani je već prvih dana u siječnju fiksirano 12 do 15 sastanaka tog najvišeg tijela, i što je važnije, nikada me nitko nije pitao: a kako je to u vas i u američkim, japanskim, britanskim fakultetima? Onda sam, uz moje dobre prijatelje dr. Chris Cviića, dr. Josipa Torbara (inozemni predsjednik HSS), Jakšu Kušana (London) dr. Rađu, Jakopovića (CH) imenovan u nepolitičko, inozemno društvo D.D. tj. Domovina i Dijaspora, koje je izašlo na parlamentarne izbore (mislim 1993.) pod patronatom HSS i HSLS. Tako sam skoro postao političar.

Možda vas je “karijere” koštao i taj kritičarski duh tj. gen, odgoj, slobodna profesija čiste istine – jednako oštar prema svim režimima. Ljudi malog duha, znanja i inferiornosti su osjetljivi na kritiku?

(duža šutnja) Jesu, propust, krivnja i nedostatak civilne kuraže. Veliki književnik Petar Kočić (Zmijanje, Banja Luka) sjajno pjeva: “Ko iskreno i strasno ljubi mir, slobodu i otadžbinu, neustrašiv je kao Bog, a prezren kao pas.”

Jedna od mojih preokupacija je simbolično posjećivanje grobova (tamo sam i puno naučio) stradalih, poginulih, spaljenih radi slobode misli. Dominikanac i profesor na desetak sveučilišta Giordano Bruno, poznat je kao karakteran borac. Pozvao ga je u goste i Nocenigo – veliki dužd Venecije, potom izdao i predao inkviziciji, koja ga je brutalno zatvorila i ispitivala u tamnom zatvoru Anđeoske tvrđave − i to punih 7 godina. Kardinal Bellarmin je inzistirao na povlačenje svojih misli (poput Gallilea, isti sudac) − nakon rezolutnog odbijanja bilo što mijenjati, odustati. Spaljen je 17. 2. 1600. na poznatom Campo dei fiori u Rimu (tamo je također spaljeno stotine “heretika” i naš humanist i biskup splitski Marko Anton de Dominis – Gospodnetić). Moderni, dobri papa se  ispričao, no heretici i bundžije svih vrsta svršavaju istim načinom. I ta je zločinačka praksa genetski uvučena − hvala Bogu u malom postotku vodećih.

U svom carstvu, okružen slikama, knjigama, dokumentima, medaljama, pokalima.... I teško pitanje koje se ocrtava u očima - kome sve ovo ostaviti?
U svom carstvu, okružen slikama, knjigama, dokumentima, medaljama, pokalima…. I teško pitanje koje se ocrtava u očima – kome sve ovo ostaviti?

Unatoč kritici, ljubav prema državi i narodu ostaje. Skupili ste bezbroj dokumenata, slika, fotografija… Kako sve to arhivirati, gdje će jednog dana sve to završiti?
Odgovora na ovo pitanje nemam. Ja sam u konfuznoj situaciji i kad ostanem sam u noći i gledam sve te slike na zidovima soba, mislim si gdje će to sve jednog dana završiti. Ne znam to ni opisati. Doma su akademije i galerije krcate, u Koprivnici, gdje sam obećao donaciju slika od nekih 500 000 franaka još nisu našli ni prostorije. Ostavio bih Akademiji, sportskim klubovima, šta da radim s 5000 pokala, plaketa, medalja?

Ja sam skupljao medalje i pokale, a danas dečki zarade za jedan turnir po milijun dolara. Cijeli sustav vrijednosti se izokrenuo. Današnje majke su u velikoj dilemi kad im djeca studiraju jer će nakon 12 mukotrpnih semestara, ako i nađu posao, životariti s par tisuća kuna, a neki deran na jednom turniru digne milijun dolara. Što je u sportu nekad isto jako važno bilo, mi smo znali gubiti i to je bila velika životna škola. Niti jedna kulturna ustanova, Crkva, UNO ili vlada − nije ustala protiv te skandalozne pojave, za hobby igranje − milijuni, koje deset sveučilišnih profesora ne može cijeli život zaraditi.

A opet kažemo da su Nijemci glupi, a da Amerikanci imaju jako slabo obrazovanje…
Točno. Mi paušalno napadamo sve, svi su ostali glupi, pederi… Naš Jadran nema konkurencije! Zašto? Jer niko nije vidio Barbados i Tasmaniju, Grčku ili Albaniju, koja zapravo ima identično more ko i mi, samo, u tom našem neznanju mi trabunjamo o nekoj ljepoti, čistom moru, zdravoj hrani. Jasno da nam je Jadran najmiliji − sve je poznato i familijarno. Za sve je to kriva partija, oni su zatvorivši granice, onemogućili dotok informacija, a djeci u školi tumačili kako su nam Mlečani posjekli šume, pa je zato Velebit gol. Maledivi imaju oko 1800 koraljnih otoka, a u Karibima ima svaki otok (Aruba, Curacao, Antigua, Guadeloupe) po desetak kilometara pješčane plaže plus gustu vegetaciju sve do mora… Suzdržimo se izjava: Vidjela sam cijelu Europu. A kad ono − nije vidjela ni četvrtinu tj. ni Sofiju ni Porto, ni Helsinki, ni Sardiniju, pa ni Krakow, Odesu ili Cork… “Poznam ja Louvre”, ako niste bili bar 10 puta − skoro ništa ne možete upamtiti. Koji su tamo Velasquezi, Reni, Giorgionei, što je slikao Tintoretto. Osobno sam bio bar 75 puta u vječnoj Veneciji, poznam sve velike crkve i klasične slikare, ali ne mogu reći da poznam ovaj centar svjetske umjetnosti s oko 25 vrhunskih svjetskih slikara i škola.

Pročli ste nekoliko puta zemaljsku kuglu. Kkako recimo izgleda vaša neka lista nekih uvijek aktualnih općedruštvenih pojmova?
Hm, teško pitanje, ali evo, ukratko. Gradovi? Ima ih puno, no tu moram najmanje 15 važnih faktora uvažiti (npr. klima, zrak, ishrana, sigurnost, sloboda, povijesni spomenici, arhitektura itd.). Ali evo liste: Venezia (objektivno i centar svjetskog slikarstva i famozne arhitekture), Praha, Roma, Madrid, Sydney, Edinbourgh, St. Petersburg, Paris, Rio, Lugano, Luzern, Locarno, Amsterdam, Firenza, Wien, Singapore, Cork, Tiperary, Caracas, Krakow, Saloniki….

A znamenite osobe, velikani?
To mi je životni interes i istraživanje. Lista nema kraja, ali evo nekih najznačajnijih: Isus, Platon, Edison, Mojsije, Thomas Hunt Morgan, Faraday, Heraklit, Solon, Flemming, Michelangelo, Diderot, Paracelsus, Sv. Martin, Bruno, Monet, Einstein, Seneca, Lavoisier, Leonardo.. Uz vječnu primjedbu i upozorenje: De gustibus non est disputandum tj. o ukusima je nemoguće (i glupo) diskutirati! I tu su se umiješali geni. Govorim već desetljećima i podučavam stotine. Isto je kod ocjene književnosti: knjiga mi je sve u životu, no nikako “romani sudbina”, propalih ljubavi ili romantika… Moji književnici su: Dostojevski, Charles Dickens, Stefan Zweig, Jack London, Solženjicin, Branko Radičević, Dante, Shakespeare, Rabelais, Aretino, Bocaccio i još mali broj uspravnih boraca za istinu i protiv iskorištavanja i robovanja sve do današnjih godina.

Proučavajući svu tu svjetsku mudrost došao sam do nekih načela koja me prate u mom životu, kao npr.:
− Velika je nesreća po državu ako se ignoranti i diletanti uvuku na vlast.
− Moj posljednji učitelj i prijatelj prof. Prelog: Posvuda ima dobrih i loših kriminalaca. Vrlo je važno da su oni dobri na vlasti i na odlučivanju, a oni drugi u zatvoru − ali nikako obratno!
− Bolje humor nego tumor (osvrt patologa).
− Ukradeno u staroj Kini “Što god ti se dogodilo (osim metastaza raka u mozak) možeš reći − moglo je i gore”.
− Najveća je imperija (carstvo) ignoranata + glupih + diletanata + primitivnih. Mi, a i roditelji, političari imaju pravo nešto ili puno ne znati. Neznanje dominira svim kontinentima − ali je važno da nemamo pravo odlučivati.
− Pazite: ni na svoje kravate ne možemo se više ponositi (uz čestitke za Novu godinu).
− A što će nam književnici i desetak udruženja koja šute i šute. Što će nam preko 1000 znanstveno-stručnih sastanaka godišnje, većinom teoretske naravi?
− Kada bi mi veterinari, medicinari, farmaceuti i stomatolozi radili ovako kao ekonomisti − pokrepalo bi pola naroda! Na radinom i uspješnom Zapadu toga nema. Osim praktično uporabivih desetak simpozija godišnje, nema čak ni sastančarenja za vrijeme radnog vremena.

Živite dnevno, odnosno around the hour, s pjesmom i glazbom? Vaša rang-lista.
Uho mi nije doprlo do velikana Bacha, Beethovena ili Mozarta. Wagner mi podiže puls. Uz Chopina, Schumana, Griega, Smethanu ili Tijardovića mogu raditi do zore. Pjesme? O sole mio, Stille nacht, La Paloma, Cavalleria rusticana (intermezzo), Peer Gynt (Solveiga), Napolitane, Vu plavem trnaci (Prejac), Paraguay + Mexico selekcija, Ni življenje kak prošćenje (Vukelić – Slabinac – lekcija iz genetike), Zatajil te ne bum nigdar (vrhunski sportaši) i martinjska − Zakaj se nemre za navek živeti. Snimio sam osobno preko 850 audio kazeta i preko 450 video. Već za te kolekcije trebao bih sobicu.

Genetika?
Posvuda. I pri slobodnom izboru hrane se mnogo vidi: oko 12% Švicaraca, koji produciraju oko 300 vrsta sireva, ne podnosi sir. Meni ne možete nigdje u svijetu dati ništa bolje nego fileke, buncek ili uštipke, a živim u najbogatijem kraju svijeta, s najvišim standardom i mogućnostima. Čak 4% ne mogu ni vidjeti piceke i perad, pa iznutricu…

A djeca?
Poštujte snagu gena, protiv njih ni najbolji odgoj ne može puno: od pet braće i sestara imamo pet različitih osoba, tipova, karaktera, ukusa… Svoju narav ne možemo mjenjati! Majke “HHH” tj. Hitlera, Himmlera i Heydricha bile su izvanredno dobre i uslužne žene, a kuda su otplovila djeca?

Iako u poodmakloj dobi još uvijek brz na mislima i idejama.
Iako u poodmakloj dobi još uvijek brz na mislima i idejama.

Koja je Vaša ocjena znanosti, istraživanje?
Kao što nisam bio veterinar ni medicinar, tako i nisam znanstveni istraživač, već u prvom redu nastavnik tj. učitelj ponajtežih predmeta studija veterinarske ili humane medicine. Najveća mi je radost i zasluga da sam u svakodnevnim susretima (nikako kao u teoretskim fakultetima gdje skoro i nema više ex cathedra predavanje, što je jedan od najtežih propusta) suodgojio, odnosno odgojio, izobrazio, oko 3 500 veterinara (13 godina na Vetrinarskom fakultetu) i preko 8500 medicinara (26 godina na Medicinskom fakultetu) te stotine farmaceuta, stomatologa, sportskih učitelja. Moji predmeti su maksimalno dobro istraženi: nauka o stanici (citologija), o tkivima (histologija) i anatomija.

Smiješno mi dolazi kada čitam: “to je naš svjetski priznati znanstvenik”…”, pa tako za stotine, što dakako ne stoji.

U toj našoj prirodi koja nas okružuje i koja je toliko složena i raznovrsna, ima li nešto što vas posebno fascinira?
U životinjskom i biljnom svijetu ima apsolutno jedna plemenita životinja, a to je Canis familiaris − pas. Ima toliko humanih, dobroćudnih i privlačnih faktora, a na čelu je visoka vjernost, odanost i radost susreta, a te kvalitete ne susrećemo kod mnogo ljudi. Stoga su danas omiljeni asistenti u staračkim domovima, u psihijatrijskim klinikama, kod slijepih. Oni nas čuvaju od stresova, oni nam daju neki “odgoj” mir i sigurnost. Nažalost nisam taj svoj san i želju nikada mogao ostvariti, jer sam u “vječnom” putovanju, odnosno mijenjanju mjesta boravka. Kada bi naši bračni ljudi posjedovali nabrojane faktore valjda ne bi bilo rastava?

Kad bi vas netko pitao za vaše dobre osobine…
Antipolitičar, svestrani učitelj, pokretač humanih, tolerantnih udruženja, kolekcionar znanja, viceva (3500) umjetnina, aforizama, autografa znamenitih ljudi. Oštar kritičar većine sistema, vlada, neukih na vlasti… Suzbija neiskrenost, snobizam, hohštapleraj. Vrijediš toliko koliko od sebe dobra daješ.

A pogreške?
Ne zna postavljati prioritete svojih djelatnosti. Oštar, neugodan kritičar i pedagog. Nefamilijaran, nikada na odmoru u naslonjaču, protivnik prirode, sunca, šuma i vode. Kažnjivo raspolaganje s novcem, velike sume posuđivao bez pokrića, bez garancije. Lakomislen.

Kako će se po vašem mišljenju razvijati situacija s našim narodom u Švicarskoj? Kakve su tu perspektive?
Ova je analogna kao i kod drugih emigriranih naroda. Učeći točnost, radne discipline i odgovornost naučili su puno, a i postigli puno. Donijeli su također puno: društvenost, proslave, sticanje znanja o svom narodu, ne vraćaju se u siromašniji kraj, a djeca se gube u metežu rada i obaveza. Nisam optimist i vidim u svim formacijama diobeni gen Hrvata: desetak društava, teške svađe, uguravanja, najskuplji procesi po sudovima (umjesto donacija razrušenim gradovima i selima) − čista “bikoborba” i raspad dugogodišnjeg rada. U nas nema zahvalnosti, koja je debeli stup karaktera i morala. Tako naši “špotaju” i nalaze rupe u ovoj jedinoj narodnoj demokraciji bez presidenta, bez ministara i generala, a uz najviše plaće na svijetu. “Ne valja ništa” − a na kraju je ipak kućica, garaža, moderni auto te izobrazba djece.

Ali opet, i vi redovito idete u Hrvatsku, kao i svi mi, bar jednom godišnje?
Najmanje 10 puta godišnje. Apsolutno ste u pravu. To je taj egoistični poriv. U Zagrebu me pozna 300 000 ljudi. Aaa, vi ste Žarko Dolinar, ja sam vas gledao na televiziji, ili, ja znam dok ste još igrali tenis. Svaki drugi carinik me prepozna kad vidi moje ime u putovnici. To čovjeku ipak godi. Ja sam ljetos proputovao cijelu Istru i nadivio se tom kraju. Isto tako bih volio otići u sve gradove u kojima još nisam bio: Mostar, Bugojno, Travnik. To me sve zanima, međutim, patriotizam je i to kad vi nešto trebate, a činovnik je na svom radnom mjestu, a ne kad ga morate jurcati po kavanama. Te “sitnice” nas iz inozemstva jako smetaju.

Ali i naša društva, udruge u Švicarskoj jenjavaju. Članstvo se osipa, aktivnosti se smanjuju, sudski procesi…
Jal, zloba, ljubomora, naše genetsko nasljeđe, maknuo sam se iz udruga, nema smisla, nema zahvalnosti. Nema onog najosnovnijeg − želje za kreacijom, stvaralaštvom i pomirbom. Kod nas su se svadili ljudi unutar udruge, pojedine udruge između sebe, tu su sad sudski procesi… No, ne bih želio previše komentirati, jer nisam kompetentan, a i slabo sam informiran budući da sam se malo povukao iz svih tih događanja. Predvidjeli smo i to − i opet genetski, jer diobeni gen našeg i drugih robovskih naroda je velik. Nismo “trenirali” za državu, nije ni bilo osnovice, a to je sloboda.

Kad se prati te naše Hrvate u Švicarskoj stvara se ipak slika neke latentne polarizacije, neke podjele na “lijeve i desne”, “prave Hrvate i udbaše”, “franjevce i komunjare” koja stvara sve veći jaz između pojedinih grupa, pa čak i regija?
Pred 10 godina smo imali jednog protivnika, a danas 100. Lustracije nije bilo, šteta. Malo bivših diktatura koje su uvele proces čišćenja onih koji su zakazali, zabrljali – osim Havela i Čehoslovačke i DDR. Posvuda su sjeli i opet “istrenirani za vlast” . To je ipak “finalna” pobjeda KP. Jasno: podobni i članovi uživali su sve beneficije, stipendije na Zapad, publikacije važne za napredovanje, za znanje jezika i svih drugih potrebnih iskustava.

Da, ali možda bi se tom lustracijom izgubio bio dobar dio kadra, a znamo da je bivša Partija bila u privilegiranom položaju s većom mogućnošću kvalitetnog školovanja?
Da, ali šteta je to što netko mora ući u stranku da bi se recimo mogao baviti znanošću.

Kad gledate unazad, koga biste spomenuli kao zaslužne Hrvate na ovom prostoru?
To je jako teško odgovoriti, pogotovu imenom nekoga spominjati, vrlo lako se može dogoditi da se nekome načini nepravda. Ali, ukratko rečeno, oni koji su javno djelovali, bili uspješni u svom poslu i nisu zatajivali svoje hrvatstvo.

Recimo, Franz Brozninčević je bio uspješan, vrlo uspješan, ali je svoju Hrvatsku posjetio samo dva puta?
Da, no prave razloge ne znamo. Teoretski je i nobelovac Ružička mogao još 100 ljudi dovesti da se kvalitetnije bave znanošću. No, ne znamo razloge zašto nije. Zato ne možemo nekoga previše niti hvaliti, a niti kuditi po tom pitanju. Našao bih ipak 50ak ljudi koji su, bez političke frazeologije, ipak puno toga napravili. Nisu svi idealni, ali ta želja za nekom plemenitom akcijom bi trebala biti kod svih prisutna. Tu se sjećam onog salezijanskog načela: ne idi spavati dok nisi učinio bar jedno dobro djelo. Naravno da je veći plus ako je dr. Turina operirao 100 − 200 ljudi nego ako se netko nije pojavljivao nigdje i nije pomogao ništa svom narodu, a naročito za vrijeme rata.

Kad ste spomenuli salezijance, pada mi na pamet i uloga naših katoličkih misija. Kako ocjenjujete njihovu dosadašnju djelatnost. Jesu li oni ispunili svoj zadatak ili su zakazali?
Za narod koji ima svoje probleme su napravili jako puno. Smrti, otpuštanja s posla, problemi u obiteljima, bolnice, zatvori, migracije, sve je to narod nekako lakše podnosio uz njihovu pomoć, jer imaju respekt kod malog čovjeka. Čestiti su i otvoreni, pošteni i rješavaju probleme. Sjećam se, 1962. smo počeli s fra Lucijanom Kordićem. Apsolutno je potrebno, ne samo vjerski. Nemojte biti protiv vjere. Uzmimo kao primjer praktičnog Isusa Krista, kao voditelja našeg života.

Da li biste na kraju mogli nešto posebno poručiti našim čitateljima?
Imao bih mnnogo. Učite i priznajte moć genetike. Naučite osnovno: Panta rhei − sve teče i prolazi. Život je skraćen oko 40% predugim snom (dio smrti voljnih mehanizama). Na ovom svijetu živi samo jedan čovjek, jedan tip ljudi, koje možemo podijeliti na dobre i zle. Bolest, tuga, veselje su isti posvuda. Nemojte se nadmetati “niti svoje kravate ne bumo ponosili”. Ugledajte se na život Isusa Krista. Učite, suzbijajte ignoranciju i svaki ekstremizam, bilo gdje. Klonite se kameleona i poltrona.

A mi ćemo se u ovom nepravičnom svijetu i nadalje boriti za jedan svijet kakav bi trebao biti. Bezgranična domovina bezgranično sretnih ljudi koji u slobodi i standardu bez robovanja ispoljuju većinu svojih dobrih nasljednih i stečenih kvaliteta..

Prof. dr. Žarko Dolinar i Ivan Ivić

Tekst i snimke: Ivan Ivić

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime