Otvorena osuda medijskog linča i javna podrška obitelji Kostelić

Lavina je krenula po uobičajenoj shemi: odmah sutradan (nakon što je “jedan naš tjednik” zakotrljao informativnu “grudu snijega” niz globalnu medijsku padinu) – ne želeći pričekati “audiatur et altera pars” (misleći valjda: oni su svoje rekli!) – sva su “dežurna pera” ustala u “obranu hrvatskog obraza” koji je “oblatio” mladi hrvatski sportaš (a i njegov otac) svojim “krajnje neumjesnim javnim istupima”.

Premda nisam namjeravao osvrtati se na tu dokraja prozirnu podvalu, budući da je izostala jača javna podrška dičnoj obitelji Kostelić “javljam se u povodu karakteristično hrvatske” – gluposti! Na to su me potaknule upravo citirane riječi u osvrtu gospođe Željke Vrančić iz Zagreba, koja u Novom listu (21. siječnja) izražava podršku napadnutoj i oblaćenoj uglednoj hrvatskoj sportskoj obitelji Kostelić. Sa svime se doista mogu složiti s dobronamjernom gospođom Vrančić, osim s tri tvrdnje, koje smatram, doslovce, karakteristično hrvatskom – gupošću!

Prvo, ona tvrdi da je riječ o “karakteristično hrvatskoj HAJCI” (sva isticanja, A.K.), a da tu paušalnu i generalizirajuću tvrdnju ničim ne obrazlaže, pa ispada da su Hrvati globalni stručnjaci za hajke. Ja, pak, u toj kampanji uopće ne nalazim ništa specifično hrvatsko, jer je sličnih “hajki” bilo i ima ih na tisuće diljem svijeta.

Drugo, gospođa Vrančić, vrlo iskreno i zabrinuto, pita se “zar zbilja MORAMO pokušati uništiti svakog tko uspije!?” Pa tko to MI, poštovana gospođo? To nismo ni vi, ni ja, ni milijuni hrvatskih građana koji poštuju trud obitelji Kostelić, koji se oplođuje uspjesima na udivljenje cijeloga svijeta. Ako to smeta zavidnicima, ljubomornima, kroatofoboidima, konkurenciji “velikih” skijaških zemalja i drugima, kakve to veze ima s nama? Novinari su pak u ovom kao i u svakom drugom događaju medijski potpuno neutralan čimbenik. Oni su samo plaćeni da “korektno” obave svoj posao. To je, nažalost, ponekad negativna strana i skupa cijena njihove profesije. Znam da mnogima nije lako.

Treće, i ujedno najgluplje, jest već do besvijesti papagajsko ponavljanje dokazano neprijateljski nam stoljećima nametane floskule “HRVATSKI JAL”. Ona je u ovom slučaju napose pripisana novinarima. Ali ta se glupa floskula prečesto upravo u plitikim primjedbama generalno primjenjuje baš na hrvatski narod. Kao da je zavist u povijest čovječanstva ušla doseljenjem Hrvata na prostor između Jadrana i Drave, pa se ona tek “od stoljeća sedmog” naziva “jal”.

Naravno, dopuštam mogućnost da nisam dovoljno upućen u “psihološku antropologiju”, pa ako je to doista naš autohtoni izum, valja podnijeti zahtjev svjetskoj federaciji za patente s molbom da se on zaštiti. Predlažem da to bude pod šifrom “croyal”! Pod kojim će se pak kodnim imenom patentirati “karakteristična hrvatska glupost” da olako kmetski pristaje(mo) na nabijanje raznih kompleksa i prihvaćanje tuđih pogrda kao sigurnih činjenica odnosno naših neospornih obilježja, to prepuštam kompetentnijima.

Inače, upravo kao i poštovana Željka Vrančić, i ja izuzetno cijenim obitelj Kostelić i dobro razumijem zašto čitateljica smatra “da su za Hrvatsku napravili više nego svi novinari, političari, predsjednici i premijeri zajedno”, premda se ta tvrdnja može činiti (emotivno) pretjeranom. Pridružujem se također njezinoj želji Kostelićima za “uspješan slalom kroz sportske i politikantske prepreke”, te je proširujem i na ostale discipline, osobito na “medijski spust”, za koji, očito, do sada nisu osobito pripremali!

A od kolikog je značenja vještina upravo u toj disciplini, pokazala je grozna manipulacija s izjavama Ivice Kostelića, koje je objavio “jedan naš tjednik” (Nacional) uz njegovu fotografiju na naslovnici, koju je garnirao montažom “uzdignutih ruku” i vješto istaknutim naslovom, s ciljem postizanja precizno određenog učinka.

Taj pak cilj postaje potpuno očit tek nakon pozornog čitanja teksta notornog Nacionalova novinara (istraživačko-prokazivačkoga smjera) Mladena Pleše. Taj prilog bio bi vrlo zahvalna tema za jednu višestranu analizu, ali ona bi “progutala” nekoliko kartica teksta, pa se zato ne kanim njome baviti. Pokušat ću tek kratko pokazati da je takav oblik “novinarstva” čisti terorizam.

Kao prvi Ivičin “magnum crimen” istaknuta je njegova izjava: “Nacizam je bio zdrav sistem.” Međutim, cjelovita rečenica glasi: “Nacizam je još uvijek bio zdrav sistem za nekoga tko je bio ambiciozan.” Nakon čega slijedi sasvim logično i prihvatljivo objašnjenje. Međutim M. Pleše podmeće. Upravo po principu: “U Bibliji piše da nema Boga!” Što je potpuno točno. Međutim cijela rečenica glasi: “Bezumnik reče u srcu: Nema Boga” (Ps 14,1). Ali temeljno je pitanje, zašto Nacional to čini odnosno koga je sve Ivica Kostelić uvrijedio?

Drugi “magnum crimen” Ivice Kostelića je njegova izjava: “Komunizam je za mene gori od nacizma.” Međutim, valja istaknuti da to nije Kostelićeva “izmišljotina”. Gomile knjiga napisane su o tom fenomenu. Je li gospodin Pleše čuo npr. za “Crnu knjigu komunizma – zločini, teror represija” (skupina francuskih autora, Paris, 1997; hrvatski nakladnici Politička kultura i Golden marketing, Zagreb, 1999). Osim toga, zašto Nacional nikad nije osudio uglednog Zbigniewa Brzezinskog koji je čak cijelom knjigom argumentirao tu činjenicu?

Ipak, izgleda po svemu da je glavni Ivičin grijeh, tj. njegov “maximum crimen”, (a možda i odgovor na pitanje o svrsi ove kampanje), izjava da je “demokracija sistem koji ljudima izgleda najprihvatljiviji jer imaju privid da imaju vlast” te je dakle “demokracija zapravo prijevara naroda”. Međutim, ni tu Ivica uopće nije originalan. Prije njega to su izrekli i potpisali stotine kompetentnijih – na Zapadu(!) – od filozofa i sociologa do globalno poznatog Noama Chomskog, koji se u svojim djelima kritike kapitalističke demokracije i lucidnog razotkrivanja njezinih sustava indoktrinacije rado koristi sintagmama svojih predšasnika, kao što su: “kontrola misli”, “proizvodnja pristanka”, “zbunjeno stado pasivnih promatrača”, itd.

Chomsky objašnjava da se u razvijenim demokracijama narod najefektnije može kontrolirati kontroliranjem misli. Budući da one mogu odvesti do djela potrebno ih je držati na uzici. On plastično i drastično otkriva da je “neobrazovana masa” odnosno većina stanovništva, glavna ciljna skupina toga “demokratskog” sustava, koju treba nutralizirati pomoću “emocionalno potentnih simplifikacija” (prema jednoj menadžerskoj floskuli). “To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim – ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju”, objašnjava A. Grubačić u predgovoru knjige Noama Chomskog “Mediji, propaganda i sistem” (Što čitaš?, Zagreb, 2002).

U tome djelu, koje preporučujem ne samo novinarima nego i svima koje je Bog obdario sposobnošću da “pamte dulje od drugog TV-dnevnika”, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije odnosno privatno bogatstvo. Premda se naše prilike razlikuju od američkih svatko će, pa i legende i doajeni hrvatskog novinarstva (ako već nije “kasno stare volove učiti oranju”!), mnogo moći naučiti iz navedenoga djela, kao i iz (kod nas neprevedenih) “Manufacturing consent: the political economy of mass media” te “Necessary Illusions: Thought Control In Democratic Societies”. Nakon toga, ako ima imalo obraza, novinar će sigurno teško pristati da, za ne znam kakve novce, “zbunjuje stado pasivnih promatrača” “emocionalno (im)potentnim simplifikacijama”.

U svakom slučaju, stravična šutnja onih koji su prvi trebali kriknuti u obranu obitelji Kostelić od ovoga medijskog linča (sportaši i sportske organizacije i mnogi drugi) pokazuje: 1. da je golem strah od iste takve medijske i moralne likvidacije; 2. da svijetu prijeti velika opasnost od medijskog ropstva ako zastrašujuća moć medija dođe u ruke nekolicini moralnih ništarija.

Mislim da je, na kraju, korisno istaknuti da nije slučajno u hajki na Kosteliće primijenjena ista matrica, isti inkvizitorski model kao kod pokušaja linča vlč. Zlatka Sudca i pjevača M. P. Thompsona. Koliko pak taj postupak ima veze s nekim “dikobrazom” to će možda netko jednom i otkriti, ali sigurno je da nikakve veze nema s (čistim novinarskim) – obrazom! Stoga, se lako može nametnuti zaključak da taj prilog Mladena Pleše, kao i mnogobrojni slični bezobzirni i bezobrazni postupci Nacionalovih novinara (s potpisom glavnog urednika), “potvrđuju da nije riječ o slučajnom ekscesu nego o nakaradnom svjetonazoru” “jednoga našeg tjednika”. Jadnoga tjednika!

Anđelko Kaćunko