Pisma jednog povratnika (16)

Dragi moji „Ausländeri“!

Poznato je, da čovjeku najviše nedostaje kontakt s drugim ljudima upravo u posebno radosnim ili pak u posebno tužnim trenucima; kako onaj usmeni, ako je takav moguć, tako i pismeni, kada iz bilo kojih razloga, kao na primjer u ovom našem slučaju, usmeni nije moguć.

Gledajući nedavno na hrvatskoj TV jednu od emisija „Tko želi biti Milijunaš“, ja sam Vam, dragi moji pečalbari, opet doživio jedan od tužnijih trenutaka mojega boravka u ovoj (pre)LIJEPOJ (i nažalost sve tužnijoj) NAŠOJ! Evo, o čemu se radi.

Nasuprot voditelju emisije Filipoviću sjeo neki diplomirani inženjer iz Kutjeva, čije ime bolje da i ne spominjem. Poslije uobičajenih uvodnih riječi, evo konačno i tog prvog pitanja, dakle, onog za prvih 100 kuna, na koje, naravno, odgovor zna preko 99% kandidata, a koje je ovaj puta doslovno glasilo: „ŠTO JE OPRAO PONCIJE PILAT: a) noge, b) ruke, c) zube, d) glavu? I, gle čuda: Diplomirani inženjer, dakle, hrvatski intelektualac, najprije se dobrano zamislio, a onda i dugo, dugo mislio. No, razmišljanje o nečemu, o čemu čovjek nikada do sada nije čuo, niti išta pročitao (moj susjed Ivek tu bi rekao „Kak da je čovek pal s Marsa“) kao što znamo, uzaludan je napor.

Ali, pustimo načas toga hrvatskog intelektualca i provjerimo, kako u tom slučaju postupa voditelj Filipović, koji je, prisjetimo se, jedva ikome do sada „dopustio“ da na prvim pitanjima padne, pa čak i da „prerano potroši“ koji od tri svoja jokera, tj. da je u imalo kritičnim situacijama indirektno ili čak i direktno uvijek do sada pomogao da kandidat dođe do „prvog praga“, dakle, da svatko, tko se na kvizu pojavi, osvoji barem 1000.- kuna. (Usput: Osobno smatram da je to vrlo korektno!). Ovdje, međutim, Filipović odjednom odustaje(!) od te svoje prakse, na čemu mu i ovim putem još jednom čestitam. Vjerojatno i sam iznenađen takvim neznanjem jednog intelektualca, a poučen valjda onim blamažnim slučajem, kada je prije nekog vremena jedna žena odnijela relativno velike novce, iako NIJE ZNALA odgovor ni na jedno jedino pitanje (ispočetka joj je pomagao on, poslije su „znali“ jokeri, a nešto je jednostavno sretno pogodila („kao čorava kokoš zrno“) priznavajući i sama, da o dotičnoj stvari nema pojma, čime je u stvari blamirala više televiziju nego sebe!

A sada se vratimo opet našem kandidatu, koji kao da je na kviz stigao iz neke druge civilizacije. Jer, razmišljam za sebe, da nije tako, u ovoj našoj zapadnoeuropskoj i kršćanskoj, koje smo mi Hrvati dio (ili bismo to barem htjeli biti) on bi bio kad-tad morao, pa makar i samo slučajno, čuti ili pročitati, što si je to Poncije Pilat (i zašto!) oprao. Ali, ostavimo moje razmišljanje. Nakon što je kandidat izmučio sve oko sebe, Filipović mu, suprotno svojoj dosadašnjoj praksi, „dozvoljava“ već na prvom pitanju uzeti jokera „pitaj publiku“, poslije čega tek slijedi ono, zbog čega se zapravo osjećam primoranim, barem nekome to ispričati. Jer, ako za neznanje toga kandidata-intelektualca možda i ima barem neko  razumljivo opravdanje (na pr. odgoj u kršćanstvu suprotnom svjetonazoru, koji je, usput rečeno, mnoge njemu slične intelektualce učinio intelektualnim invalidima) ono što je sada uslijedilo, dragi moji „Ausländeri“, neusporedivo je tužnije od neznanja toga pojedinca. Da skratimo: 53% u sali prisutne publike, svake dobi i naobrazbe, nota bene, ne neke publike iz „Tunguzije ili s Marsa“, nego ove naše, zagrebačke, hrvatske, zapadnoeuropske, kršćanske, NIJE ZNALO ODGOVOR na pitanje ŠTO JE OPRAO PONCIJE PILAT! Ne samo to: čak 45% njih odgovorilo je da (si) je oprao – glavu!

– Joj, gospon dragi, kakva je to pljuska toj našoj kršćanskoj civilizaciji! Pljuska i sramota! Vekša od one da nas nećeju k sebi v Europu, jer ta sramota je zaprav njihova i politička, dok je ovo naša i civilizacijska! Baš bi me jako zanimalo, kaj na to veliju naši veroučitelji, župniki, svećeniki – lamentirao je moj susjed Ivek, srameći se te blamaže usred Zagreba, kao da je i sam u njoj sudjelovao. A nije!

A Vi mi oprostite, što Vam to jednostavno nisam mogao prešutjeti i učinite sve da Vaša djeca, pored svih znanja i imanja, koja će u stranom svijetu steći, ne ostanu – duhovni invalidi. I ostanite mi zdravi i veseli.

Iz Lijepe naše – Vaš, uvijek Vam odani POVRATNIK!