Pisma jednog povratnika (17)

Dragi moji „Ausländeri“!

Prošlih je dana u ovoj (pre)LIJEPOJ NAŠOJ mnogima i opet bilo do suza: onih radosnih, kada se konačno i na najjužnijem rtu našega hrvatskoga kopna ponovno zavijorila naša hrvatska zastava, i onih tužnih, kada smo, izgleda dragovoljno (i tko zna po koji puta nedovoljno svjesni onoga što činimo) sami sebi potpisali sudbinu, kakvoj smo baš ovih dana svjedoci na španjolskoj atlanskoj obali.

-Znate, gospon dragi, meni Vam ona naša himna pri ponovnom uspostavljanju našega suvereniteta nad Prevlakom nekak i nije zvučala baš jako veselom. Kaj niste primetili kak nam naši političari ili nisu znali ili nisu šteli (a morti niti smeli) reći istinu, kaj smo to dole dobili, a kaj zgubili? Sad nam ne preostaje drugo neg se (s obzirom na iskustvo s Piranskim zaljevom) opet bojati, da smo dobili premalo, a zgubili preveč – lamentirao je moj susjed Ivek, čim smo o tome zapodjenuli razgovor.

No, potrebu za pravom informacijom, o čemu se to sada zapravo na Prevlaci radi, nije imao samo moj susjed Ivek, već i najširi slojevi građanstva, pa je, osjetivši to, HTV u jedan od svojih studija pozvala stručnjaka koji je u pregovorima osobno sudjelovao, i koji će nam, eto, na svima razumljiv način, sve lijepo objasniti. I gle: čovjek-stručnjak sjeo sprijeda s novinarom, dok se u dalekoj pozadini iza njih pojavila nekakva zemljopisna karta s nekakvim morskim zaljevima, kakvih – onako bez ikakva imena i okoline – vjerojatno ima bezbroj na ovoj našoj Kugli zemaljskoj, s tim da je prikazani tjesnac bio prilično išaran raznim debljim i tanjim crtama. I umjesto da čovjek-stručnjak, ako se uistinu radilo o Bokeljskom zaljevu, ustane, uzme u ruke neki štap i na prikazanoj karti objasni situaciju, a pogotovo one deblje i tanje crte, on je svoju ulogu – poput naših iskusnih političara – lijepo smireno odsjedio, a da zapravo ništa nije rekao, osim da se radi o nekakvom privremenom rješenju. U čemu se to rješenje točno sastoji i o kakvoj se privremenosti radi, to nam ni taj stručnjak nije htio (ili smio) reći.

– Mene Vam je, gospon dragi, nečega takvoga navek posebno strah: jer, ak se netko privremeno nije štel i mogel odreći onoga kaj ga ne pripada, kak se bu onda toga mogel i štel odreći trajno? – dodao je moj susjed Ivek prije nego smo s juga prešli na ono, u što smo se sami uvalili na sjeveru.
Naime, dok smo se, eto, na jugu valjda ipak konačno dokopali svojega, na sjeveru kao da smo si istodobno dali svezati štrik oko vrata, stavivši lakomisleno na kocku bitak, srž, srce i dušu našega postojanja. Pritom ne smijemo zaboraviti: Na španjolsko-atlanskoj obali more je otvoreno, Atlantik je neizmjeran, pa se stanovnici Galicije mogu i nadati, da će naneseno im zagađenje s vremenom ipak biti i isprano. Ali kada se prva takva katastrofa dogodi kod nas (u Omišlju ili na putu do njega ili od njega) – a dogodit će se prije ili kasnije – kako, kamo, kuda, u koji će se to ocean isprati uništene obale naših prelijepih uvala, otoka i otočića? Jer, sve što će ikada te ploveće starudije i ekološke nemani, koje će danonoćno uzduž i poprijeko parati tom našom žilom kucavicom, istresti u tom našem uskom, zatvorenom tjesnacu, što ga našim morem zovemo i ljubimo, sve će to zauvijek u njemu i ostati.
Iluziju, kako će nas zbog toga netko vani više cijeniti, kako si na taj način stvaramo prijatelje u toj Europi, u koju mislimo da i uz puno poniženja moramo hrliti, dakle, kako ćemo si nekakvom „Družbom Adria“ u svijetu pribaviti poštovatelje (ili možda lagodan život) opet je na samo njemu svojstven način prokomentirao moj susjed Ivek:

– Joj, gospon dragi, da same znate kak nas buju ti Zapadnjaki, kad bu došlo do prve katastrofe, jako žalili i cenili? Iste onak, kak su nas žalili i kak nas do dana današnjega ceniju, kaj smo kak predziđe kršćanstva vmirali, dok su oni spali! A sad nas niti k sebi ne pustiju. A i delati bumo svejedno morali, jer nam niti z naftovoda penezi sami cureli neju! – Neg, kad smo već pritem – nastavio je susjed Ivek s nešto manje gorčine – el ste čuli onoga visokoga činovnika, zaduženoga i za okoliš, kad ga je ono novinarka pitala za projekte zaštite u vezi s tim monstruoznim (p)aktom, protiv kojeg se v Hrvatskoj izgleda nema tko boriti, kak je, smijuljeći se, rekel da takve projekte budu sad išli delat. Znači opet ista, svima nam već poznata pesma: najprije ugovori i potpisi, a tek onda – razmišljanje o posljedicama! Francuzi bi rekli: Deja vu!

Čestit Vam Božić i uspješna i blagoslovljena Nova godina!

Iz Lijepe naše – Vaš, uvijek Vam odani POVRATNIK!

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime