Thompson u Joni (nekoliko zabilješki)

Kao što smo već u nedjelju javili na ovim stranicama, Thompsonov mega-koncert koji je održan u Joni u subotu 17. svibnja 2003. ući će u anale hrvatskog kulturnog života na ovim prostorima. Brojni e-mailovi i upisi u knjigu gostiju (koja zbog nekoliko “redovnih” provokatora nije vidljiva za javnost) svjedoče o velikom oduševljenju ovim koncertom i željom da donesemo još nekoliko fotografija. Želja mi je na ovom mjestu napisati i jedan kratki prikaz kako sam ja doživio taj koncert. To činim iz više razloga, a jedan od njih je svakako i taj da se pomalo odužim Marku i njegovom bandu, ne samo za odličan koncert, nego zato što je tim koncertom na ovu stranicu došlo nekoliko tisuća novih posjetilaca koji su vijest o ovom koncertu pročitali na brojnim portalima diljem Hrvatske i svijeta koji su preuzeli tu vijest.

Već pri samom dolasku u Jonu (a bilo je to gotovo sat vremena prije službenog početka) vidio sam da će se te večeri dešavati nešto veličanstvenog. Na parkiralištu automobili s oznakama iz svih švicarskih kantona i iz mnogih njemačkih gradova. Na ulazu susrećem fra Šitu Ćorića. Traži neki pomoćni ulaz da može nesmetano unijeti svoju gitaru, kroz glavni ulaz nema šanse, red je dugačak nekoliko desetaka metara. Probijam se unutra i pronalazim Anđu Pavković. Uz pomoć njenih suradnika montiramo transparent s natpisom naše stranice ispred bine. Kasnije je fra Vlado upozorio mlade da će već sutra slike biti na internetu. Pri spomenu imena ovih stranica prolomio se pljesak dvoranom i glasno odobravanje. Ima ljudi koji cijene ovaj trud.

Napetost u dvorani raste. Gase se svijetla i na binu izlaze članovi banda. Iz stroja za maglu pišti oblak i obavija bubnjara. Ujac uključuje gitaru i nervozno pritišće nogom efekte na podu. Prvi “riffovi” prolomili su se dvoranom. Tek sada se osjeti snaga ogromnih crnih mrcina naslaganih na bini – od snažnih zvučnika podrhtava cijela bina. Publika se gura prema metalnoj ogradi. Bojim se za ove mlađe u prvom redu. Na binu konačno izlazi Thompson. U publici oduševljenje. Siluete tisuća ruku ocrtavaju se u “gegenlichtu” snažnih reflektora. Okidam prve snimke. Razočarenje. Stroboskopsko svijetlo je prebrzo i kamera ne uspjeva “uhvatiti” svijetlo. Povlačim se iza bine i mjenjam parametre. Već je malo bolje, ali svijetlo je prejako, prekontrastno. Povlačim se skroz iza i pokušavam uhvatiti cijeli band s leđa i publiku. Od snažnih udaraca bubnjara podrhtava pod. Viče mi da mu dodam palicu koja mu je izletila iz ruku. Nižu se pjesme bez stanke. Publika pjeva s Markom.

Fra Vlado stoji na vrhu stepenica što vode do bine i promatra cijelu dvoranu. Do njega fra Šito. Bit će teško nastupiti poslije ovoga. Mokri od znoja, Marko i drugovi silaze s bine. Pale se svijetla u dvorani i mjesto za mikrofonom zauzimaju Šito i Radovan Ćorić. Nezgodno vrijeme. Ljudi s tribina, koji su bili u nemogućnosti da nešto popiju, dižu se sa svojih sjedišta i hitaju do šanka. Žamor u dvorani. Ipak, veliki dio publike ostaje na svojim mjestima i duo otpjeva svoj repertoar.

Ponovo na binu izlazi Marko. Opet urnebes u publici. Dok pjeva Lijepa li si.. iza pozornice kolo formiraju misijske suradnice koje su zadužene za prodaju lutrije i časne sestre (neke od njih su na ovaj koncert “potegle” čak iz Heilbrona u Njemačkoj). Odlazim s druge strane pozornice i želim uhvatiti Tihu Orlića u prvom planu dok pjeva svoj hit Daleko je…. Da bi mogao uhvati njega i cijeli band moram stajati točno ispred zvučnika. Imam osjećaj da će me snaga njegovog bassa baciti s pozornice. Volim tebe djevojčice mala, volim zato što si iz Mostara… ori se iz tisuće grla. Koncert se bliži kraju. Prilazi mi Marko i govori kako bi želio da napravim fotografiju njega, banda i publike. Kad završi ova pisma – govori Marko – reći ću ljudima da dignu ruke, a mi ćemo se okrenuti…. Strahujem da li će sve biti u redu jer akumulator pokazuje da je pri kraju. Penjem se na postament za bubnjeve i okidam par slika. Na displayu vidim da je dobro ispalo. Marko zove i fra Vladu. I to je dobro. Nekoliko tisuća ruku u pozadini.

Koncert je gotov. Mnoštvo čeka pred vratima garderobe da se pozdravi i eventualno fotografira s Markom. Onim najupornijim to i uspjeva. Marko daje autograme čak i na majice. Dvorana se polako prazni i ljudi odlaze kućama. Bez incidenta. Moj brat (došao sa svojom obitelji iz Hrvatske zbog Prve pričesti mog sina) preuzima upravljač i vozimo se prema Schaffhausenu. Za to vrijeme ja brišem neuspjele slike u kameri. Kod Ustera “blitznulo” dva puta zbog brze vožnje. Samo slikaj rodijače – pomislih u sebi – i ja sam cijelu večer škljocao. Red je da i mene netko uslika. Doma smo došli tek oko 04 ujutro. Budući da smo za tu nedjelju pozvali goste na ručak odlučio sam reportažu s koncerta postaviti odmah na server jer sam znao da poslije neće biti vremena. Kopiram slike na kompjuter i paralelno na drugom notebooku pišem tekst. Opet se javlja “Qual der Wahl”. Treba izabrati nekoliko slika od više stotina snimljenih fotografija.

Stavljam puniti akumulator, danas je veliko obiteljsko slavlje, trebat će mi aparat. Tek oko osam ujutro tekst je bio na serveru. Idem u krevet i dižem se sat vremena kasnije, u devet sati. Misa i Prva pričest. Fotografiranje s prijateljima u crkvi, vani, za ručkom…. Nakon ručka opet dolazimo u punom sastavu kod nas doma. Fešta do večernjih sati. Povremeno kontroliram statistiku. Vidim da su tekst preuzeli i neki drugi portali. Kasnije vidim da je prilog i na službenoj stranici thompson.hr (dugo vremena je to bila najposjećenija stranica u Hrvatskoj) i na nekim američkim i kanadskim stranicama. Ponedjeljak ujutro linkuju nas i naši partneri u Njemačkoj: crocafe.de, cro-stuttgart.de, hrvatske stranice u Francuskoj, Švedskoj… Kratko prije 12 sati tekst i link objavljuje i jedan od najvećih hrvatskih portala – monitor.hr (dnevno preko 70.000 ulaza). Sjetih se stihove one pjesme – brojimo se na tisuće… Izlazim na ručak, nekoliko poziva na natel: čovječe, udarna vijest na monitoru!!! Broj posjetitelja raste vrtoglavom brzinom. Javljaju se ljudi iz svih krajeva svijeta. Mladi samoinicijativno šalju postove na različite forume, chatove… i vidimo da ljudi dolaze s nekih stranica za koje nismo ni znali da postoje. Grandiozno.

Završiti ću ovaj članak s nekoliko riječi kojima započinje jedan forum na stranici Hrvata u Francuskoj (bilo ih je nekoliko koji su došli iz Pariza), nisam učio francuski ali pretpostavljam da znam o čemu se radi – Merci fra Vlado…

Ivan Ivić

Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image Image

Image