Kritika romana “Vjenčanje u crnini”

Nedavno sam, od anonimnog pošiljaoca (pečat pošte iz Berna) dobio kopiju jednog novinskog osvrta (Vijenac, 206) novinarke Ljubice Anđelković. U tom tekstu riječ je o njezinoj kritici romana Marijana Karabina “Vjenčanje u crnini”. Marijan Karabin je bio redoviti suradnik portala hrvati.ch i njegovi tekstovi se još uvijek nalaze na našim stranicama.

U nekoliko navrata pisali smo i o njegovim knjigama. To su valjda razlozi zbog kojih je “nepoznat netko” i poslao to pismo; upoznati nas i s tekstovima koji to stvaralaštvo prikazuju u drukčijem svjetlu. Tko javno istupa, mora biti spreman i na kritike. Marijana Karabina sam informirao o tom tekstu i odgovorio mi je da mu je taj tekst poznat, ali ga čudi kako reakcije stižu tek danas, a tekst je objavljen još početkom 2002. godine. Izrazio je spremnost i da napiše svoj odgovor na tu kritiku koji sad ovdje donosimo. Tekst novinarke Anđelković možete pročitati na stranicama revije Vijenac. Dakle, kao što sam prije spomenuo, svatko tko javno djeluje mora biti spreman i na kritike, ali ima pravo i na svoje argumente. Konačni sud ipak će donijeti – čitaoci. Njima je to djelo i namijenjeno.

Promašena kritika?

U „Vijencu“ br. 206, svojedobno je pod naslovom „Promašaj“, objavljen osvrt Ljubice Anđelković na moj roman VJENČANJE U CRNINI, izdanje Matice hrvatske Zaprešić, 2001. Kako je tekst toga osvrta još uvijek uz moje ime deponiran na internetu, a budući da obiluje nedopustivom površnošću, nerazumijevanjem i neznanjem, osjećam se potaknutim, a prema svojim čitateljima i obveznim, barem na neke od navoda u tom tekstu osobno odgovoriti.

U svojem osvrtu Anđelković je, očito, najprije postavila tezu (dakako, negativnu) da bi iza toga sve podredila tome, da tu tezu i dokaže. Zbog toga se u njezinom osvrtu sve svodi na traženje onoga, po čemu bi to djelo trebalo biti – promašaj. Pritom si je dopustila da se bez dublje analize zadrži na površini i tako i sama ostane površnom, da ne kažem nedoraslom zadatku koji je dobila ili si ga sama postavila. Jer, jasno je da će prosudbe o djelu kakvo je roman VJENČANJE U CRNINI, koji je izričito ponajprije namijenjen onima „koji imaju kršćansku kulturu“, u znatnome ovisiti ne samo o tome da li prosuditelj uopće ima ili nema kršćanske kulture, nego čak i o tome, na kojoj je razini onaj koji smatra da ju ima, kao i kako se prema njoj osobno odnosi, tj. da li ju prihvaća i osobno živi ili ju uglavnom odbacuje. Bez ikakva znanja o tome, u koju od mogućih kategorija spada kritičarka Anđelković, moja namjera ovdje nije ponuditi neku općevaljanu ocjenu romana (ako takva uopće može postojati) već se samo osvrnuti na neke od njezinih postavki, koje smatram promašenima, da ostanem kod termina koji je ona gotovo nametnula.

Tvrdnja da će „priča djelovati prilično naivno i usiljeno“ stereotipna je floskula, za koju nevješt ili komotan kritičar misli da ju bez puno rizika može upotrijebiti kada god ne zna reći što drugo, pametnije. Šablona je lako prepoznatljiva: čim se u djelu radi i o selu, evo (za takva kritičara) prigode za prigovor naivnosti, bez obzira da li za nj ima stvarnih opravdanja i dokaza. Među takve stereotipne, kao iz neke tuđe bilježnice nespretno prepisane i ovdje na krivo mjesto ubačene fraze, spada i ona „deja vu“. Gotovo da bi kritičarku trebalo žaliti što je upala u zamku, pripisati izraz „deja vu“ djelu koje „nedvojbeno predstavlja inovaciju u suvremenoj hrvatskoj književnosti“ i koje je „doista posebne, specifične tematike, te posve neuobičajenih likova“ (D. Horvatić), osim, naravno, ako nam je kritičarka htjela podvaliti da je baš ona „već vidjela“ čega još nije bilo.

I navodna podjela na „selo kao izvor pozitivnog i grad kao izvor negativnog“ ovdje je šablonizirana izmišljotina kritičarke, njezin neuspjeli pokušaj svrstavanja romana u neki već postojeći klišej, iako se, upravo zbog „posebne, specifične tematike, te posve neuobičajenih likova“ baš taj i baš tako svrstati ne da. Jednako je tako neosnovana i tvrdnja, da je glavni lik romana (Antonija) postavljena „uzorom, modelom“ ponašanja, nakon što su u romanu nedvojbeno zastupljeni i drugi načini ponašanja (prijateljica Marija je sretno udana žena, Markova sestra, iako osamljena, također je u biti sretna, svestrano zainteresirana građanka, koja svjesno i s užitkom participira u svemu što joj život u gradu omogućava, itd). I prigovor kritičarke da je „radnja predvidljiva od samog početka romana“ proturječan je kako tvrdnji recenzenta, da je „roman zanimljiv“..(i)..fabula uvjerljiva“, tako i brojnim čitateljima, koji su ga baš zbog njegove zanimljivosti (zbog čega inače?) u nemalom broju slučajeva, čak „bili primorani“ čitati – na dušak!

Da se „s nekim iznesenim idejama i vrijednostima, koje su daleko od sklada s današnjim načinom života i promišljanja, doista nije lako poistovjetiti“, o tome se ne treba sporiti. Ali će više nego sporno ostati, da li je primjereno, da zbog toga što „će ova odgojna komponenta, kao temeljna nakana romana biti teško ostvariva“ (i ta je, gotovo „komesarska“ tvrdnja, proizvoljna!) roman jednostavno proglasi – promašajem! Tko nešto takvoga ustvrdi, morao bi barem dodati za koga bi to trebao biti – promašaj! (Da li možda „za socijalističku omladinu“?!). Jer, mnogi od onih, koji imaju barem nešto višu razinu kršćanske kulture, čak i nemali broj mladih među njima, a da se ne govori o čitavim institucijama, koje ovdje ne treba posebno isticati, prihvaćaju i identificiraju se upravo s idejama i vrijednostima koje jesu daleko od sklada s današnjim načinom života i promišljanja, što će reći, da se baš s onima, bliskima današnjem načinu života i promišljanja, ne poistovjećuju, niti poistovjećivati žele. Kritičaru, koji te činjenice nije svjestan, bilo bi bolje, ne petljati se u ono, o čemu sâm nema pojma, te kritiku takva djela ili prepustiti bolje upućenima, ili se otvoreno izjasniti, da svoju kritiku temelji, recimo, „na marksističkom svjetonazoru“, poslije čega bi svima bilo sve jasno, bez da se takva kritičara mora podsjećati na onu mudru i za svagda aktualnu: „Si tacuisses, philosophus mansisses“.

Apsurdna, neodrživa i lišena svake stručnosti, pa i najosnovnijeg razumijevanja, jest tvrdnja kritičarke, da se likovi „tijekom cijelog romana ne razvijaju niti produbljuju te, osim lika Marka, ostaju manje-više nepromijenjeni do kraja romana“, nakon što cijeli roman upravo počiva, živi i razvija se jedino na promjenama glavne junakinje, i to onim unutrašnjim, važnijim od onih Markovih, koje je kritičarka ipak uočila, ocijenivši ih tek „površinskim“, što je također – površno. Ne mogu a da pomanjkanje senzibiliteta za te promjene, koje su od svojedobno oduševljene i sretne redovnice na kraju dovele do ipak sretne supruge, brižne majke i angažirane žene, ne pripišem posvemašnjem pomanjkanju kršćanske kulture, a što je za razumijevanje ovoga djela ipak – condicio sine qua non!

Čak i u procjeni glavnih poruka romana, o čemu je tu i tamo natucala, kolebajući i baratajući terminima tek da nešto (dakako, negativnog) kaže, kritičarka Anđelković na kraju se našla u čistoj suprotnosti s onim, što gotovo izrijekom stoji u zadnjem poglavlju romana, poslije čega njezina teza da roman teži „uspostavi stanovitog sustava vrijednosti“ ili da „zagovara i prihvaća podjele po principu crno-bijelo ili dobro-loše“, postaje bespredmetnom. Da u romanu takve tematike i naslova može biti mnogo govora o dobru i zlu, pogotovo o bijelom i crnom (ovo potonje dojmljivo simbolizira i naslovnica) razumljivo je samo po sebi, ali (zar to, i kome to, uopće treba objašnjavati?) ne kao romanom proklamirani stav ili program, već kao postojeća datost (u smislu: c’est la vie) iz koje i izviru konflikti, što je sve suprotno onome, što nam je o tome u svojoj površnosti, neshvaćanju i neznanju ponudila očito nedovoljno upućena kritičarka.

Nedovoljno upućena i upravo „zatečena“ Anđelković ispada i kada za „prekobrojne navodnike“ (kojih stvarno ima mnogo i kojih je moglo biti i manje) niti ne pokušava pronaći barem neki od mogućih razloga (npr. da autor na taj način želi podsjetiti čitatelja da je došao do mjesta na kojem slobodno malo i zastane i razmisli, dakle, da čita i „između redaka“) već tu pojavu u svojoj komociji i prepotentnosti jednostavno pripisuje – „neznanju“ autora! Ali i za taj pokušaj bilo bi potrebno – određeno stručno znanje! Jednako nestručno kritičarka postupa i kada se upušta u ocjenu piščeva „osjećaja za jezik“, dok si u istom tekstu dopušta napisati rečenicu kao što je: „Sličnost je sa spomenutim romanima i u postavljanju glavnog lika uzorom, modelom ponašanja, pa tako radnja, predvidljiva od samog početka romana, služi ponajprije kao temelj moralno-teološkom propitivanju brojnih tema te uspostavljanju teza o smislu žrtve, o oprostu, grijehu, Bogu, vjeri, ljubavi, spolnosti i sl., koje pisac razvija u brojnim diskusijama unutar romana koje Antonija vodi s bratom i stricem svećenikom“. Tko se, govoreći o tuđem osjećaju za jezik, svojim čitateljima usudi podastrijeti i samo jednu takvu rečenicu (a u njezinom tekstu to nije i jedina takva) taj sama sebe na najuvjerljiviji mogući način diskreditira kao imalo kompetenta za „osjećaj za jezik“, osim, naravno, ako u svojoj umišljenosti, svoje čitatelje smatra jezičnim neznalicama!).

Na kraju, vrlo je zanimljivo i jednako simptomatično, da kritičarka Anđelković većinom svojih postavki izričito proturječi u knjizi otisnutoj recenziji književnika Dubravka Horvatića, ali tu recenziju, kao ni uglednog recenzenta i lektora – sada to moram tako reći – kukavički niti ne spominje, za što mislim da je najbolje parafrazirati onu poznatu: „Dobar je respekt, kome ga je Bog dao!“ No, kritičarka Anđelković, na moje osobno veliko zadovoljstvo, ne samo da proturječi recenzentu, kojeg se boji čak i samo spomenuti, nego i mišljenjima mnogih čitatelja („iz gotovo cijeloga svijeta“) koji su roman pročitali i svoje mi dojmove, zahvaljujući blagodati elektroničke komunikacije, samoinicijativno priopčili. Ne mogu, a da ovdje ne izdvojim samo neke od onih misli, u kojima se pojedini čitatelji izrijekom (i vrlo uvjerljivo!) suprotstavljaju baš njezinim stavovima, dok ću sve one druge pohvale, kao ovdje irelevantne, naravno izostaviti:

Nastavnik (Hrvatska): Knjiga se čita „na dušak“. Sadržajno je istinski privlačna, dramaturški odlično gradirana, tematski uvijek moderna. Stilski na akademskom nivou, a ipak i za običnog čovjeka razumljiva.

Svećenik (Hrvatska): Pisac je diplomirani psiholog i na fabulu gleda kroz svoj psihološki filter, u čemu je vrlo uspješan. Majstorski opisuje bolno duševno stanje glavne junakinje romana.

Svećenik (Njemačka): Roman sam pročitao u jednom dahu. Iskrene čestitke: obogatili ste hrvatsku književnost. S profinjenim osjećajem za postupnu analizu psihologije duševnog stanja glavne junakinje, a i drugih aktera romana, uspjeli ste postići da se roman čita „na dušak“.

Informatičar (Švicarska): Roman se teško može odložiti prije nego ga se do kraja pročita.

Profesor komparativne književnosti (Hrvatska): Ovaj će roman s užitkom pročitati i oni koji već i desetke godina nisu pročitali ni jednu knjigu. Fina ljudska priča kakvih općenito nema puno i kakvih u Hrvatskoj ima premalo. Dobrodošla knjiga, koju će svatko tko ju pročita, rado preporučiti drugima.

Radnica (Švicarska): Nemoguće dobra knjiga. Uzela sam ju, kao i obično samo na kratko prije spavanja, a čitala do pola 4 ujutro, iako sam u 6 morala ustati.

Ugostiteljka rodom iz Dalmacije (Engleska): Puno zabavna i interesantna knjiga; jedina od svih koje sam pročitala, koju moraš najednom čitati do kraja. Puno je edukativna; naučila sam o ljudima, životu, krajevima, običajima, obiteljima, Crkvi, ljubavi, upornosti, kulturi, mentalitetu jedne nacije. Knjiga je odlična, priporučam ju svima.

Buduća „građevinska crtačica“, sada još naučnica (Švicarska): Knjiga je jako interesantna. Sve sam radnje mogla tako zamisliti kao da sam gledala film. Knjiga potiče čitatelja da i sam o mnogim stvarima, pa i iz vlastitoga života, počne tako razmišljati.

Profesorica, autorica jednog novinskog osvrta (Hrvatska): Pisac etnografski opisuje zagorsko selo kakvo je bilo prije pola stoljeća. U knjizi ima zanimljivih misli o prijateljstvu, predbračnoj i bračnoj vjernosti, o ljubavi i žrtvi. Sve je to izneseno s gledišta jednog kršćanski orijentiranog psihologa. VJENČANJE U CRNINI nije samo zabavni ljubavni roman bez erotike, već i štivo za razmišljanje, osobito mladima.

Profesorica i magistra hrvatske književnosti (Kanada): Napokon se u hrvatskoj književnosti pojavio roman sa ženskim karakter-likovima, koji je s jedne strane visoko intelektualna proza, s druge pak, ispovijedan i provokativan, a istodobno i potreban književno-sociološki tekst.

Hrvatski publicist i pjesnik (Kanada): Veoma uzbudljiv i zanimljiv roman. Knjiga obiluje uvjerljivim događajima i prihvatljivim, logičnim argumentima.

Profesorica kroatistike, hrvatska pjesnikinja (Njemačka): Kada sam knjigu počela čitati, nisam ni slutila da je neću moći ispustiti iz ruku sve dok i zadnju stranicu ne pročitam. To je zaista neobična knjiga u neobičnu vremenu… jer likovi koje pisac zaista majstorski psihološki opisuje …jednostavno ne spadaju u ovo (naše) doba perverzije… Roman treba pročitati jer potiče na razmišljanje o dobroti, čovječnosti i – vjeri.

Konstruktor, nagrađen u USA za svoj roman na engleskom (Australija): Dileme s kojima su zaokupljeni glavni likovi romana kao i sretan završetak cijele priče trebali bi zainteresirati i zadovoljiti i širi čitateljski krug.

Producent videofilmova i prezentacije elektroničnih medija (Njemačka): Roman je zaista „prva klasa“. Kroz priču, koja je toliko intenzivno i originalno prikazana, našao sam i sam svoj odgovor na mnoga pitanja koja su me kroz život pratila. Hvala Vam da jedan takav roman uopće postoji.

Profesor (Hrvatska): Tijek radnje zanimljiv je već od samoga početka. Čitajući, nisam mogao ni naslutiti kako bi sve moglo svršiti, ali mi je „rezultat“ razumljiv i prihvatljiv. Roman držim vrijednim štivom.

Dr. znanosti s diplomatskom titulom „master of polit. science“, u glasilu Gradišćanskih Hrvata „HRVATSKE NOVINE“ (Austrija): Tema „ljubavnoga“ romana „Vjenčanje u crnini“ je religiozno-socijološko-filozofske i prije svega psihološke prirode, ka za današnju mladinu ima i odgojiteljski karakter. Napeta radnja nas pelja iz jednoga zapleta do drugoga kao i do samoga raspleta. Poruka romana je i to da i suzdržljivost u ljudski strasti ima pozitivne aspekte za budući zajednički život… Ovim romanom Karabin je obogatio hrvatsku literaturu u dijaspori, a zbog narativnoga načina pisanja i zbog interesantne tematike sigurno će ga negdo dramatizirati za izvedbe na kazališći. Zanimljivo je da danas Hrvati od pera u dijaspori već ne pišu političke knjige i pamflete kako je to prevladavalo do nedavno, nego stvaraju književna djela, ka se moru porediti sa književnimi doprinosi, ka su nastala na hrvatskom tlu. (Brama)

Građanin, nesklon čitanju romana (Hrvatska): Kako ja nisam sklon čitanjnu romana, pročitala ga je moja žena i to skoro na dušak, a meni svaki dan pričala pročitani sadržaj. Knjigu je zatim dala na čitanje i drugim ženama u zgradi, pa sada Vaš roman kruži po svim stanovima, a čitateljice su oduševljene.

I tako dalje, i tako dalje, sve jedna misao ljepša od druge, a sve izravno suprotne onima koje je čitateljima VIJENCA ponudila kritičarka Anđelković. (Samo je po sebi razumljivo da navedene citate mogu u svako doba i materijalno dokazati).

Svatko, dakako, ima pravo, da mu se neko književno djelo više ili manje sviđa ili pak uopće ne sviđa. No, tko svojim mišljenjem istupa javno, morao bi to učiniti s više znanja, valjanih argumenata i odgovornosti, nego što je to u svojem stručno neutemeljenom i u bitnome promašenom osvrtu učinila Ljubica Anđelković.

Marijan Karabin