Fra Lucijan Kordić

Sjećam se jedne šetnje sunčanim Zürichom u svibnju 1980. godine kad sam s fra Lucijanom najprije posjetio grob Jamesa Joycea, slavnog autora romana „Ulysses“ (Odisej), a potom izložbu u Kunsthausu „Dada in Zürich“ (Dada u Zürichu).

FRA LUCIJAN KORDIĆ
Grljevići, 9. lipnja 1914. – Široki Brijeg, 16. lipnja 1993.

Sjećam se jedne šetnje sunčanim Zürichom u svibnju 1980. godine kad sam s fra Lucijanom najprije posjetio grob Jamesa Joycea, slavnog autora romana „Ulysses“ (Odisej), a potom izložbu u Kunsthausu „Dada in Zürich“ (Dada u Zürichu). Lucijan je bio veoma suzdržan čovjek koji je rijetko pokazivao emocije, ali u tom trenutku nije mogao skriti oduševljenje koje je u njemu budila umjetnost. Cijelim putem od groblja do Kunsthausa pripovijedao mi je o romanu „Ulysses“ i njegovom utjecaju na generacije pisaca. Prvi sam put tada čuo da je Joyce jedno vrijeme živio u Puli. Toliko me je oduševio da sam kasnije morao pročitati taj neobični roman; neobičan i po svom opsegu i po svojoj radnji koja se zbiva u jednom jedincatom danu u Dublinu, gradu Joyceova rođenja. Iznenadio me i, moram priznati, donekle i zbunio Lucijanov interes za buntovni dadaizm. Kao da je osjetio moju zbunjenost, pa mi je održao kratko predavanje o kiču. Kič je fenomen koji mariginalizira estetsko, lažno interpretira stvarnost, simplificira je i reducira na sviđanje. Primjerice, u politici je to bio „samoupravni socijalizam“, upravo tih dana pokopanog Josipa Broza Tita, a u umjetnosti „sociorealizam“.

fra Lucijan Kordić

 

Lucijanovo krsno ime je bilo Ante. Mali je Ante ostao u devetoj godini bez oba roditelja, a nedugo zatim će ostati jedinim potomkom u svojoj obitelji. Pučku školu je pohađao u selu Rasno, a gimnaziju i filozofsko-teološki studij na Širokom Brijegu. Kao mladi svećenik povlači se s Posuškog Graca pred partizanima i zajedno s dobrim postotkom hrvatskoga naroda stiže do Bleiburga. U jednom mu je trenutku uspjelo preplivati Savu i spasiti glavu. U Rimu je apsolvirao slavistiku i romanistiku i sprijateljio se sa svojim profesorom i velikim talijanskim pjesnikom G. Ungarettijem. Ubrzo poboljeva od tuberkuloze i odlazi na liječenje u švicarski Fribourg. U Švicarskoj će ostati sve do povratka u domovinu i u svoju Hercegovačku franjevačku provinciju 1990. godine. Na Širokom Brijegu će se dati na prikupljanje narodnog blaga koje je suautor, fra Venedlin Karačić, nakon fra Lucijanove smrti, objavio u knjižici „Dosjetke i šale s mirisom tamjana“.

Misionar
U Švicarskoj je početkom pedesetih godina bilo malo Hrvata. Godine 1953. je u Leyisin VD iz izbjegličkog logora u Trstu došlo 20 hrvatskih izbjeglica, a 1959. bilo ih je već 150. Od godine 1960. dolaze sezonski radnici i broj katolika hrvatskoga jezika iz godine u godinu raste, tako da je u 1969. godini registrirano oko 13 tisuća katoličkih Hrvata. Do osnutka Hrvatske katoličke misije u Zürichu 1967. godine, Lucijan je vodio pastoralnu brigu o Hrvatima na cijelom području Švicarske, za što mu je švicarski episkopat dodijelio jurisdikciju 1961. godine. Kad je 1972. godine osnovana Hrvatska katolička misija u Baselu, imenovan je njezinim voditeljom. I nakon odlaska u mirovinu, Lucijan je uvijek bio pri ruci misionarima i uskakao je gdje je god trebalo. Volio je ljude i družio se s njima. Imao je veoma rafiniranu taktiku kako mlađe migrante upozoriti na hrvatsku problematiku, a da ipak ne politizira. Postoji jedna anekdota kako mu je, nakon nedjeljne mise u Baselu, prišla skupina Hrvata iz jedne hrvatske pokrajine i upitala ga kad je bio zadnji put u domovini. On je glatko odgovorio: 1945! Kažu da ih kasnije nitko više nije vidio u njegovoj blizini, pa ni u crkvi, dok je fra Lucijan bio misionarom. {sidebar id=10}

Emigrant
Lucijan je spadao u onu skupinu civiliziranih i obrazovanih političkih emigranata koji su se riječju borili za prava svoga naroda. Govorio je i pisao o pravu hrvatskog naroda na samostalnu državu, a da se pri tom nije ogrješio o prava drugih niti im išta uskraćivao. Nastojao je narod potaknuti na razmišljanje tiskanom riječju. Tako je 1973. godine objavio s emigrantskim kolegom dr. Jurom Petričevićom knjigu „Hrvatski portreti“. U njoj se obrađuju Petar Zrinski i Frano Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, Stjepan Radić i Viktor Vida. Godine 1988. objavio je u nakladi ZIRAL značajnu knjigu „Mučeništvo crkve u Hrvatskoj“. Kao suradnik „Hrvatske revije“ zastupao je umjerena politička stajališta. U svezi s tim valja osobito istaknuti njegovu obranu udruge bosansko-hercegovačkih franjevaca „Dobri pastir“ u kojoj Lucijan zagovara pragmatičnost i osporavateljima spočitava nepoznavanje prilika u zemlji. U svrhu prosvjećivanja hrvatskoga čovjeka, Lucijan je zajedno sa svojom subraćom fra Dionizijem Lasićom i fra Bazilijom Pandžićom osnovao nakladu ZIRAL (Zajednica izdanja Ranjeni labud) koja je bila „neovisna od redovničke uprave, kako upravno tako i novčano“, a sjedišta su joj bila u Chicagu (kod fra Dionizija), Rimu (kod fra Bazilija) i Zürichu (kod fra Lucijana). Naklada je bila otvorena hrvatskim intelektualcima u emigraciji i tiskala je podosta njihovih djela. Nestankom bivše države, prenešena je u Mostar.

Hrvatski portreti, 1973.

 

U Švicarskoj je Lucijan bio članom „Hrvatskog društva“, koje je postojalo od 1960. do 1973. godine. Vodio ga je dr. Jure Petričević zajedno s Lucijanom Kordićom i dr. Tihomilom Rađom, a članstvo su činile uglavnom hrvatske emigrantske obitelji kao Dinčić, Hoborka, Lugarić, Vlašec. „Svaki put kad bi jugovlasti optuživale Hrvate u ovoj zemlji (misli se na Švicarsku), lista optuženih nepromjenjivo je sadržavala tri imena: Petričević, Kordić, Rađa“ zapisa jedanput Tihomil Rađa.

Pratio je sva kulturna i politička zbivanja. U travnju i svibnju 1987. godine züriški Kunsthaus je organizirao izložbu slavnoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Budući da je najavljivan kao „jugoslavenski kipar, Lucijan se obratio ondašnjoj „Hrvatskoj kulturnoj zajednici“ sa zamolbom da reagira, „jer joj je zadaća, da brani hrvatske kulturne interese i vrijednosti. U Zürichu na Vernissage bit će prisutna züriška umjetnička i građanska elita – pa je zgoda, da se čuje o Meštroviću – konačno i o nama – glas istine. Tim više kada postoji očita tendencija na mnogim stranama da se hrvatsko ime zatajiva“. Poslušali smo ga i napravili jedan letak s tekstom dr. Duška Kečkemeta i položili ga na ulazu u Kunsthaus, što jugoslavenski diplomati, naravno, nisu rado vidjeli.

Svoje članstvo u švicarskom P.E.N. klubu i u Međunarodnom društvu za ljudska prava (IGfM) koristio je da upozori na situaciju u Hrvatskoj. Nastojao je preko tih organizacija upozoriti svjetsku javnost na stanje hrvatskih uznika po jugoslavenskim tamnicama, prevodio je pisma i prosvjede hrvatskih književnika, boraca za ljudska prava i za slobodu govora, a osobito držao svojom dužnošću podastiranje argumenata svjetskoj javnosti o uhidbi svećenika i progonu i ušutkavanju crkvenih dostojanstvenika. Mnogima je svojim prosvjedima olakšao život u Hrvatskoj, a ponekima je pomogao da se domognu konačne slobode, premda se nije slagao s proljećarima koji se ni u jednom trenutku, pa ni u teoriji, nisu usudili postaviti pitanje hrvatske samostalnosti. U svrhu promicanja hrvatske kulture, jednome je Hrvatu u Švicarskoj omogućio članstvo u P.E.N. klubu, što je ovaj iskonski kompilator, u odsutnosti svakog stvaralaštva, koristio samo za osobnu promociju, zaboravivši onaj konačni cilj, zbog kojega mu je to Kordić i omogućeno, da je tu zbog promicanja općeg dobra hrvatskoga naroda. Kao što u njemu nije prepoznao narcisoidnost, tako mu nije uspjelo ni ispravno procijeniti neke studente za čije se stipendije izborio. Priznao mi je jednom prilikom da ga samo dvojica nisu iznevjerila (dr. Tihomil Rađa i dr. Vinko Grubišić) od svih koje je stipendijama podupirao.

Pjesnik
Kordićev književni rad je duboko protkan doživljajem Križnoga puta iz kojega se bijegom spašava, bacivši se u hladnu Savu i preplivavši na drugu obalu. U egzilu je pisao i objavljivao pod pseudonimom i pravim imenom. Objavio je slijedeće zbirke poezije: Zemlja (1951.), Od zemlje do neba (1953.), Pod arkadama neba (1955.), Kroz plave zore (1961.), Grob u Katedrali (1962.), Exodus (1964.), Svibi i ribizi (1968.), Livade snova i vjetrova (1970.), Probuđene tipke (1984.). Zbirku lirskih eseja Crvena dijagnoza objavio je 1959., a crtice-dnevnik Krateri i gejziri 1978. Antologiju Hrvatska iseljenička lirika objavio je 1974. u kojoj nije obuhvaćeno samo pjesništvo iseljenika, nego zbirka sadrži i domovinsko pjesništvo o iseljeništvu. U domovini mu je objavljena antologija Čudo siromašnih koraka (1991.) i Izabrane pjesme (2006.). Charles Zudenigo mu je preveo na engleski Grob u Katedrali pod naslovom The Tomb in the Cathedral. Dvojezični izbor pjesama (hrvatski i njemački) izišao je pod naslovom Fremde Blumen (1987.). Ivo Smoljan ga je uvrstio u svoju antologiju iseljeničke poezije Hrvatski Odisej (Zagreb, 2002.) uvrstivši pjesmu Bjegunac.

Zbirka pjesama Exodus, 1964.

 

O Kordićevom stvaralaštvu ne postoji zacijelo jedinstvena ocjena književnih kritika. Stijepo Mijović Kočan povodom kritičkog osvrta na jednu antologiju piše: „Tako ćemo, primjerice, iz emigrantskih pjesničkih krugova naći simpatičnog marginalnog sentimentalca Lucijana Kordića, ali ne i – u svakom pogledu zanimljivijeg kao pjesnika – Zvonimira Katalenića“ (Vjesnik 10.10.2004.). Dubravko Horvatić pripisuje Kordićevoj poeziji „istinski modernitet“. „Usud domovine je usud prognanika iz domovine, kakav je Kordić, na žalost, do dana današnjega, pa se zato unjegovu pjesništvu, u svim zbirkama, prepleću sudbina rodne Hrvatske i (njegova osobna) sudbina izgnanika“. Svoj ogled o Kordićevoj lirici Horvatić završava: „Hrvatsko poslijeratno pjesništvo bilo bi bez opusa Lucijana Kordića, pjesnika-svjedoka iseljen, prognane Hrvatske, zasigurno oskudnije. U domovini i domovinskoj književnosti to se tek počinje nazirati.“

Vinko Grubišić, kao ponajbolji poznavalac hrvatskog prognaničkog literarnog stvaralaštva, bilježi: Među najzanimljivijim zbirkama poezije u egzilu nalazi se Kordićev Exodus, svojevrstan ep u deset pjevanja. Tu je Kordićev raspjev došao do svojeg vrhunca, tu je našao punine svojih pravih ushita. U prvim stihovima je dovikivanje onima kojih duše čeznu za slobodom da ne ostavljaju „litica i ravnica, gdje kopne sunovrati“. Taj će doziv biti ponavljan i na drugim mjestima, u drugim zbirkama, i tako će se javljati kao svojevrsna stihovna stožernica. I zadnja riječ ovog spjeva je – Sloboda.“ Grubišić nam na koncu preporučuje Kordića „jer poezija je ovo koju treba dočitavati, vraćati joj se,odavati se njenim smjelim slikama i neuobičajenim jezičnim tvorovima.“

Nedjeljko Mihanović je u predgovoru zbirci „Izabrane pjesme“ o Kordiću zapisao i ovo: „Mnoge svoje potrese duše, zebnje i strahove uobličavao je u stihove i sublimirao u illuziju svojih kršćanskih duhovnih nadanja i perspektiva. Duboko je u njegovim težnjama zacrtan smjer, koji u svim očitovanjima stremi na planu duhovne komunikacije prema virtualnom dodiru d Božanstvom. Svoj franjevački senzibilitet prilagođuje izražajnom duhu moderne poezije, ali je unutarnji žar njegova duhovnog bića pun religiozne odanosti i zežnja koje vode Bogu i vječnosti“.

Željezni zid

Sve je varka i halabuka:
Osjet, besjeda i slika,
koja prska boje i zaokuplja oči.
Melodija riječi dvoličan je duduk,
kada biće napinje žive slušalice.
Između nas kriješte govori,
paranojske trice,
jer orkani se duša biju.
Mi jednako patimo od zuluma:
Od šutnje razuma i izdaje srca,
koje ne osjeća prisuće bezdana
ni tuđih panorama.

Iz zbirke „Fremde Blumen“

Eiserne Mauer

Alles ist Betrug und Geschrei:
Lustigkeit, Festreden und Fassade,
bespritzt mit Farbe, die das Auge bestürmt.
Die Melodie des Wortes ist zweideutiges Flötenspiel,
und der Mensch richtet die Hörrohre auf.
Zwischen uns kreischen die Reden
krankhafter Kram,
weil die Orkane der Seelen sich schlagen.
Wir alle leiden Gewalt:
im Schweigen der Vernunft und im Verrat des Herzens,
fühlen nicht die Anwesenheit des Abgrunds,
nicht das unbekannte Panorama.

Tragovi među nama u Švicarskoj
Lucijan Kordić je, pored svoga pastoralnog posla, pomno promatrao ponašanje Hrvata u Švicarskoj, koji nisu bili politički emigranti, i iz toga vjerojatno donosio određene zaključke ne samo o njihovoj nacionalnoj svijesti i razini kulture i uljudbe, nego, posredno, i naroda u domovini s kojim nije imao nikakve mogućnosti komunicirati. Bilo je vrlo malo ljudi kojima je mogao ponuditi izdanja ZIRAL-a, ne samo zbog njihove sigurnosti, već puno više zbog nedostatka kulture čitanja. U doba jugoslavenske države postojala je u Švicarskoj jedna jedina građanska hrvatska udruga Hrvatska kulturna zajednica (HKZ) – nakon što joj je godine 1973. ustupilo mjesto emigrantsko Hrvatsko društvo. Njezino su članstvo preko 90 % sačinjavali ljudi koji su bili bliski Hrvatskim katoličkim misijama ili njihovi suradnici. Naime, međusobno povjerenje je u to vrijeme igralo odlučujuću ulogu da su se ljudi uopće usudili angažirati u jednoj takvoj udruzi. Lucijan je pozorno pratio rad HKZ i bio jako svjestan kakave posljedice taj dragovoljni posao može imati za njezine članove pri povratcima u domovinu. To potvrđuje jedno njegovo pismo neposredno pred polazak u domovinu: „Uvijek sam s velikom pažnjom i ljubavlju slijedio Vaš rad kroz dugi niz godina. Poznam Vaše velike poteškoće i probleme, kada ste za ideal hrvatske kulture u tuđini zdušno radili i uz rizik Vaše vlastite egzistencije. Samo tako nastavite dalje!“ Točno dva mjeseca nakon toga javlja nam da ne može doći na proslavu 20. obljetnice HKZ, jer se nalazi „kao povratnik na domovinskom tlu. Vaš sam preteča. U vrlo dragoj uspomeni su mi početci HKZ. U to davno vrijeme koliko volje i idealizma se je pokazalo! Takvo idealno stanje u HKZ je ostalo kroz njezinih 20 godina opstanka, kroz sav njezin rad i razne peripetije. Neka bi ona dalje živjela, rasla i cvjetala!“ (Pismo 25. travnja 1991.). Glede ovakvih ocjena rada ondašnje HKZ, nije ni čudo da je, kad je došlo vrijeme za to, pristao na počasno članstvo u toj udruzi. U jednom drugom pismu, dok Hrvatska još nije bila priznata kao samostalna država, piše nam: „Već je vrijeme da vjera, kultura i politika zauzmu svoja vlastita područja, odijelito jedno od drugoga, ali skladno sve za bolju budućnost hrvatskoga naroda. Zato redovito ne bi trebalo kao predavače više pozivati iz Domovine izrazite političke ljude i čelnike stranaka, nego hrvatske kulturne pregaoce, kojih imade veliko mnoštvo; živo i tiho radeće“ (14. veljače 1991.).

fra Lucijan, fra Ljubo Krasić i fra Zlatko Ćorić

Da Kordić vidi danas HKZ u rukama Titovih pionira, upravo onih koji su ga tridesetak godina izbjegavali poput gubavca, samo zbog toga što je bio protivnik njihove jugoslavenske države, sigurno bi se iz poštovanja prema onima s kojima se prethodno družio, a i zbog hravstke i kršćanske solidarnosti, ispisao iz počasnoga članstva Hrvatske kulturne zajednice. Ironija je povijesti da lukavci i dodvorice njome mogu manipulirati kako im se prohtije da bi popravili svoje biografije. Među Hrvatima je najsvježiji primjer manipulacije pokojni predsjednik Tuđman. Kad je u dva navrata ležao u uznici zbog hrvatskih zgoda, današnji lažni patrioti su šutjeli. Kad je pokrenuo narod za oslobođenje domovine, njihovi su glasovi u to vrijeme zamukli. Tek kad je osigurao hrvatsku državu, vojsku i policiju, onda stupaju ti lukavci i dodvorice na scenu kao njegovi zaštitnici. Žalosno je i svjedoči o odsutnosti svakog pijeteta Titovih pionira ovo manipuliranje mrtvima poput Tuđmana, Kordića, Rađe, Petričevića i sličnih žrtava u borbi za oslobođenje Hrvatske.

Kordić je, naravno, pratio i moj javni rad i svaki mi put dao na znanje da je pročitao što sam objavio. Ponekad je imao što kritizirati, a redovito je hvalio moje tekstove – ne vjerujem da je to bilo iz bilo kakve kurtoazije, jer smo se za taj oblik predobro poznavali i međusobno poštivali. Tako mi je u jednom pismu 20. listopada 1985. napisao: „Dragi Tihomire! Tvoje me je pismo od 1. listopada 85. veoma razveselilo: naime nije lako prodrijeti sa suradnjom o hrvatskim stvarima u NZZ (Neue Zürcher Zeitung), a Ti si eto to učinio te je moja želja, da u tom pravcu nastaviš – kolikoje to moguće – i dalje u toj u svijetu poznatoj novini surađivati“. A nakon jednog drugog članka mi se javio kartom „Čestitam. Nije lako dobiti stranicu u NZZ.“ Na polasku iz Švicarske mi se ponovno javio kartom, što o njemu govori kao visoko kultiviranom gospodinu: „Dragi Tihomire! Na odlasku iz Švicarske rado Te se sjeća i zahvaljuje na svemu. Ostaje Tvoj Lucijan Kordić“.

S velikom je vizijom i nadom otišao u domovinu, gdje se trebala ispuniti njegova 46-godišnja čežnja. Povratak je bio doduše ispunjenje čežnje, ne pak i snova. Lucijan je bio odveć pronicljiv i iskusan, da bi mogao nasjesti slatkorječivim političarima. Jednoj zajedničkoj poznanici se javio čestitkom pred svoj posljednji ovozemaljski Uskrs sljedećom neobičnom igrom riječi: „Doći će vrijeme blagoga naroda – blago vrijeme hrvatskoga naroda – to je Uskrs“! (Široki Brijeg, 10. travnja 1993.)

Hercegovački fratri i ujedno i misionari u Švicarskoj su 15. studenoga 1994. godine postavili spomen-ploču svome subratu fra Lucijanu Kordiću na franjevačkom samostanu u Zürichu u kojem je fra Lucijan proveo podosta godina. Spomen-ploča, koja je kasnije postavljena na franjevačkom samostanu u Fribourgu, gdje je fra Lucijan pedesetih godina živio, je ubrzo skinuta i nitko ne zna gdje se danas nalazi. Dana 2. studenoga 1994. ustanovljena je i književna nargrada „Fra Lucijan Kordić“. Prvi put je trebala biti dodijeljena 4. listopada 1996. godine i „onda svake četvrte naredne godine zu isto vrijeme“. Hrvatsko slovo je već 11. listopada 1996. godine postavilo pitanje „Zašto nije dodijeljena književna nagrada fra Lucijan Kordić“?

Hercegovac Lucijan Kordić je jedna od nebrojenih hrvatskih sudbina koja ipak u sebi nosila nešto iznimno: specifičnu duhovnost, franjevačku jednostavnost i pjesničku darovitost. Božidar Petrač je povodom njegove smrti zabilježio: „Nagla smrt čvrstog Hrvata Hercegovca, vjerujemo, tek će biti poticaj svim ljubiteljima poezije, a osobito hrvatskoj književnoj kritici da je dočita, prihvati i utijeli u cjelokupan korpus hrvatskoga suvremenog pjesništva“. Ovim riječima možemo samo dati svoju potporu.

Tihomir Nuić

Fotografije: Ivan Ivić
Fotografije fra Lucijana su iz knjige Četrdeset godina duhovne skrbi o Hrvatima u Švicarskoj

Spomen ploča na zgradi samostana u Zürichu.

Samostan u Zürichu gdje je živio fra Lucijan Kordić.