Goli na Golom otoku

Jedan je dio golootočkih logoraša nadživio totalitarni komunizam i jugoslavensku državu, pa ipak se ni nakon 20godišnje slobode rijetko tko usuđuje izaći pred hrvatsku javnost sa svojim sjećanjima i osobnim refleksijama na golootočke godine.

U Srbiji je, očito, tiskano više knjiga s golootočkom temom, među ostalima, i knjiga srpskog pisca i golootočkog robijaša Dragoslava Mihailovića Goli otok, Beograd, 1990. Da se prije 1990. šutjelo o golootočkom logoru, može se opravdati strahom, ali nakon 1990.? „Strah i stid, to je ono što osjeća većina zatočenika Golog otoka. Zato je većina preživjelih desetljećima o tome šutjela, čak i pred samima sobom. Kako ćeš govoriti da si tukao iste takve patnike kao što si bio sam i da si na kraju morao cinkati ljude oko sebe da bi se spasio“, kaže Vera Winter, rođena Zagrepčanka i golootočka zatočenica od 1949. do 1952. „Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.“ (Globus, 07.03.2008. str. 103, 106). Sa Staljinovom smrću (1953.) režim „toplog zeca“ ili „špalira“ je doduše prestao, ali nisu druga zvjerstva i podmuklosti prema robijašima.

Ovo se sjećanje na osobnu poniženu čovječnost ne može generalizirati, budući da postoje robijaši koji su u najtežim trenutcima svoga života sačuvali svoju ljudskost, svoje dostojanstvo i svoj ponos. Jedan takav odvažni robijaš, koji je svoju četverogodišnju robiju na Golom otoku opisao preciznim izrazima, kićenim jezikom i dotjeranim stilom, objavio je nedavno knjigu, tiskanu u listopadu 2010., pod naslovom Goli na Golom otok – Od imotske gimnazije do Golog otoka. Ta je knjiga „prvo autentično i dokumentarno hrvatsko svjedočenje o najzloglasnijem kazamatu druge Jugoslavije, o Golom otoku, na kome su robijali brojni, danas posve prešućeni i uglavnom zaboravljeni hrvatski rodoljubi“ stoji na omotu knjige.

Autor knjige je Dinko Jonjić, 1938., odvjetnik, rodom iz sela Grubine kod Imotskog, čiji se odvjetnički ured već desetljećima nalazi u Imotskom. Kao i sve hrvatske sudbonosne priče iz poslijeratne Hrvatske i ova je protkana nedužnim idealističkim nadahnućem s konca 50tih godina XX. stoljeća. Netom u ratnom vihoru nestalu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), koja je probudila nade u težaku Dalmatinske zagore s otvrdlim žuljevima na rukama da će, bez prijetnji, zlostavljanja i ubojstava jugoslavenskih žandara, moći trgovati plodovima svoga mukotrpnog rada (duhan, grožđe, stoka i stočarski proizvodi), zamijenila je totalitarna komunistička tvorevina, koja je divljim terorom i protuljudskom ideologijom zavladala ne samo njihovim proizvodima nego zamalo i njima samima. Totalitarni sustav i apsolutna kontrola života novonastale države izazivali su otpor hrvatskog čovjeka mjestimice otvorenim suprotstavljanjem pojedinaca a mjestimice organiziranjem oporbe. Radi toga su nastajale tajne organizacije kao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), Hrvatski pokret otpora (HPO), Mladi Hrvati, Tajna organizacija hrvatske inteligencije (TIHO) i dr. U Imotskom su gimnazijalci, zajedno sa seoskom mladeži, 1958. godine osnovali organizaciju Hrvatska revulucionarna mladež (HRM) kojoj su pristupili jednako mladi iz Imotske krajine kao i iz susjedne Hercegovine. Napisali su u svega nekoliko primjeraka program i pravilnik prema kojemu organizaciji nisu mogli pristupiti komunisti, nemoralni i alkoholičari. Ti dokumenti nikad nisu upali u ruke UDB-e. Nadahnjivali su se svim onim idealima, koji su bili pogaženi u novoj državi, slobodnom, demokratskom i neovisnom hrvatskom državom i višestranačjem („čistom demokracijom“). Da bi taj cilj postigli morali su se intelektualno izgrađivati: brinuti se o hrvatskom jeziku, studirati hrvatsku povijest i književnost. U tu su svrhu čitali, posebno i s osobitim žarom Antu Kovačića, Eugena Kumičića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša i Antu Starčevića. Pored toga, članovi su se obvezali učiti jedan strani jezik kako bi mogli pratiti međunarodni tisak i komunicirati sa svijetom. Kad je to bilo moguće, slušali su strane radio postaje, osobito radio Madrid. Tek u krajnjoj nuždi, radi ostvarenja cilja, legitimno je bilo posegnuti za svim oblicima borbe, uključujući i oružanu. Dinko Jonjić je u skladu s programom i pravilnikom utemeljio podružnicu u svom selu Grubine.

Pravosudna lakrdija

Već u svibnju 1959. godine ulaze im u trag partijski žbiri i lombrozovski udbaši, uhićuju jednog po jednog i odvode u pritvor. Tu počinje zatvorska Kalvarija, ne samo s sveprisutnim ušima i stjenicama, koja će godinama potrajati od po zlu čuvene mostarske Ćelovine, preko Makarske, Imotskog, Splita, Trogira, Šibenika do Golog otoka. Premda su zakonski propisi drukčije glasili, udbaši su bili i istražni sudci i tužitelji, a time praktično i sudci. Iz dokumenta pod brojem 40 s popisom optuženih se jasno vidi da je drniški supovac Slavko Kušpilić već mjesecima ranije odredio koga valja izvesti pred sud, a tko zaslužuje „administrativno kažnjavanje“, te koja su „lica predviđenja za kažnjavanje po Sucu za prekršaje i udaljavanje iz škole na određeno vrijeme“. U tom je smislu znakovito „Rješenje“ izrečeno grubinskoj skupini po sudcu za prekršaje u Makarskoj: optuženicima se imputira priznanje, ali ne stoji što su priznali, poziva se na svjedoke, ali ni jedan svjedok niti ijedan iskaz nije naveden, osuđeni su imali pravo žalbe, ali prije nego je žalba stigla u Zagreb, već su bili smješteni na „određeno mjesto“; drugostupanjsko rješenje odbija žalbu, ali u odbijenici nedostaju u postupku provedeni dokazi kao i zaključci proizišli iz njih. Optuženici su bili prisiljeni potpisivati zapisnike s preslikom koje nisu smjeli pročitati. A preslik je mogao, uostalom kao i zapisnik, nešto sasvim drugo sadržavati, što će se na suđenju u Splitu tragično potvrditi. Doduše, za glavnu raspravu su im bili dopušteni branitelji, ali s njima su se optuženici mogli vidjeti tek u sudnici. Istrage su s vremenom bivale sve dramatičnije, ne samo zbog neljudskog nasilja nad optuženikom, tjelesne iscrpljenosti zbog slabe prehrane, doslovne golotinje, nego ponekad i još više zbog psihološke nedoumice, je li uistinu moj suoptuženik mogao tako duboko pasti da je dao iskaz kojega mi istražitelji čitaju. Doslovce se radilo o izopačenom pravosuđu kojega je ljudska opakost učinila sustavom, svodeći političke neistomišljnike na kategoriju kriminalaca.

Premda su bili vlasnici života i smrti, udbaši su pokazali svoju ljudsku bijedu tražeći u Jonjićevoj kući, pored spisa HRM-a, knjigu Ante Starčevića Izabrani spisi koje je priredio Blaž Jurišić a objavio Hrvatski izdavalački bibliografski zavod 1943., jer je za njih knjiga bila opasnija od oružja. Nisu je našli, jer ju je Jonjić pravodobno sakrio u štali, ispod poda od kamenih ploča i utabane zemlje, jedne starice koja je bila analfabet. Kad im je rekao da ju je bacio u ponornicu Vrljiku, onda su ga odveli do rijeke da im pokaže točno mjesto na kojem ju je ubacio. Pokazavši im „Perišin vir“, najdublje i najopasnije mjesto, „islednici“ su doveli ronioce iz Mostare da je traže. Ovdje je groteska prešla u lakrdiju po zna koji put. I kod malodobnog Jure Knezovića (1942.) pretres je bio uzaludan. Onda su otišli u podrum, gdje je njegov otac, građevinski poduzetnik, držao građevinski materijal, među ostalim i nešto eksploziva bez kojega nije mogao u kamenjaru graditi. Optužba je sročena na temelju toga pronalaska. Narodni sud, legitimiran revolucionarnom praksom umjesto pravnim sredstvima, je u Splitu 22. rujna 1959. godine donio pred prepunom dvoranom ljigavaca i uljeza, osim naravno rodbine optuženika, sljedeće presude na kaznu strogog zatvora: Andrija Vučemil je dobio 8 godina, Jure Knezović 3 godine i 6 mjeseci, Darinka Ćutuk 7 godina, Željko Crnogorac 4 godine, Iva Šabić 4 godine, Dinko Jonjić 6 godina. Što im je preostalo nakon takvih presuda nego zapjevati hrvatsku pjesmu i pokazati prkos, na zaprepaštenje svih onih koji su presudu popratili pljeskom ili psovkama da je preblaga!

Golootočki broj

Darinka Ćutuk, kasnije autorova supruga, Iva Šabić, Andrija Vučemil, Željko Crnogorac, Jure Knezović i Dinko Jonjić su presudom Vrhovnog suda NR Hrvatske, koja je postala pravomoćnom 14. travnja 1960. osuđeni na višegodišnju robiju „strogog zatvora“: A. Vučemil 6 godina, J. Knezović 3 i pol godine (malodobničkog umjesto strogog), D. Ćutuk 5 i pol godina, I. Šabić 3 godine, D. Jonjić 5 godina, a Ž. Crnogorac je ostao na 4godišnjoj. Darinka Ćutuk i Iva Šabić su svoj strogi zatvor odrobijale u ženskoj tamnici u Požegi radeći na ekonomiji. Jure Knezović je zbog malodobnosti poslan na odsluženje kazne u Zenicu. Ostala su trojica upućeni na odsluženje strogog zatvora na Goli i dobili brojeve: Crnogorac 8133-4, Jonjić 8134-4, Vučemil 8135-4.

Na Golom su otoku bili zapravo svi kažnjenici – od stražara, preko odgojitelja, nadglednika, kuhara do samih osuđenika, samo nisu svi imali ista prava i iste izglede za napredovanje u službi. Svoj prvi susret s glootočkim logorom autor opisuje ovako:

„Savij se preko stolice“ glasila je zapovijed.
„Izbora nije bilo.Jedan me je stražar počeo udarati nogama i rukama po svim dijelovima tijela, napose po bubrezima… Posebno su bili bolni udarci po bubrezima. Koliko ih je ukupno bilo, nisam brojio. No iz zgrade sam izišao posrćući. Još danima sam se previjao od bolova i u grčevima, pokušao zaliječiti posljedice našeg puta u socijalizam“ (str. 206).

Na jednoj zgradi je stajao veliki natpis „Mi gradimo otok – otok gradi nas“! Ovaj ideološki omot po naputku orijentalne despocije nastojao je prividom zatomiti okrutnu stvarnost. Demagozi su oduvijek znali da za poruku nije važan sadržaj nego opsesija! Glede kamene pustinje u kojoj ljetne žege pretvaraju kamen u ognjišta , a senjska bura zimi u ledene sante, parola je više govorila o nehumanom sustavu negoli o osuđenicima koji su držani „nepopravljivom bandom“. Rankovićeva tvrdnja, da Goli otok „nije nikakav logor smrti, već radilište socijalističke izgradnje“, zapravo demistificira socijalizam, otkrivajući krajnji smisao samog komunističkog sustava koji se jedino može „ostvariti“ kolektivnom uvenulosti. Pojedinac je na tom putu bio velika prepreka, stoga ga se htjelo torturama ubiti. U totalitarnom režimu je samo mistificirani vođa, sveprisutan s napadno postavljenom slikom koja na svakom koraku bode u oči, postojao kao pojedinac, koji je sublimirao odani mu kolektiv i njegovo apsolutno povjerenje. Svaka odgovorna osoba predstavljala je opasnost po režim.

Ovo dehumaniziranje čovjeka nastojalo se postići na Golom jako sofisticiranim sredstvima. Svi su zatvorenici najprije morali proći kroz karantenu poradi uvrđivanja zdravstvenog i mentalnog stanja robijaša, te njihova selektiranja represivnim mjerama. Odjeli su se, prema stupnju težine, označavali kao žica i izolacija. Robijaši su svrstani u tri skupine A, B i C. Povlašteni su činili skupinu A. U skupini B su se nalazili obični zatvorenici, dakle većina. Obje su skupinu funkcionirale unutar žice. Odjel C je značio izolaciju u koju se slalo one s dodatnom kaznom. S odjela B se moglo jednom mjesečno poslati jedno pismo na jednoj stranici svojima. Pismo je moralo biti otvoreno, referent bi ga tjednima studirao i tek onda odobravao. I paket od 7 kg mjesečno je bio dopušten, ako robijaš nije bio podvrgnut posebnim stegovnom mjerama. Ako je bio imalo teži, komad paketa bi bio odrezan tako da je paket sveden na mjeru. Posjet je bio dopušten, ali se moralo razgovarati u nazočnosti stražara, a razgovor o samom robijašu, logoru, hrani i poslu je bio zabranjen. Skupini C su sve ove „povlastice“ bile uskraćene.

Poslovi su bili prenošenje i vraćanje kamena s jedne na drugu gomilu, mljevenje kamena i pri tom držanje posude pod drobilicom, u nesnosnoj prašini, dok se ne napuni, proizvodnja betonskih pločica u betonirskoj radionici s normom od 20 tisuća pločica dnevno, utovar i istovar kamena, daske na brodove i s brodova, dok je traktor redovito bio parkiran tridesetak metara od mjesta utovara i istovara… Na Golom su carevale različite bolesti, ne samo tuberkuloza. Liječnik je dolazio samo utorkom i petkom, ali njegova je medicina bila primjerena sustavu socijalističkog „prevaspitanja“: banda laže! Hrana je bila ispod svake kritike. Ljudski organizmi su gubili sve više sposobnost otpornosti. Pa ipak se u takvoj situaciji našao liječnik koji je proljev kod izgladnjelih ljudi liječio glađu. Njegova je medicina glasila da parazit ugine kad nema što jesti, a izgladnjeli čovjek može načelno nadživjeti parazita. Socijalistička znanost!

Na Golom se u to vrijeme nalazilo oko 2500 robijaša iz svih naroda tadašnje države. Pored ibeovaca i političkih nepodobnika, među robijašima su se nalazili ubojice, kriminalci i provokatori po dužnosti, koji su bili zaduženi za likvidacije nepopravljivih. Za grobove ubijenih se ne zna, a najvjerojatnije su njihova tijela služila za hranu morskim psima. Hrvati su se, kao uostalom i pripadnici drugih naroda, isključivo međusobno družili i dijelili zlo kao i poneko dobro – kad bi stigao paket od kuće. Dvojica kasnijih hrvatskih političkih emigranta su u to vrijeme bila na Golom: dr. Stanislav Janović, Njemačka, i Jozo Vrbić, SAD.

Ljubav jača od nasilja

Memoarska literatura je korisno ali i škakljivo sjećanje. Pisac u njoj bira i vrjednuje događaje prema osobnom iskustvu, uvjerenju, svjetonazoru i ukusu. Dinko Jonjić je svjestan da se svojim štivom upušta u složena, metodički teška i moralno osjetljiva područja. Stoga nas zadivljuje njegova suzdržanost prema osobama koje su pokleknule i njegova jasnoća u osudi petrificirane komunističke doktrine koja je gazila i rušila sve u ime maglovite utopije. On donosi brojne dokumente, ali zbog njihova podrijetla rezerivarn je prema dijelovima sadržaja. O svojim suborcima piše sa simpatijama i cijeni njihovu trajnu bliskost. Osobito je vrijedna spomena Darinka Ćutuk, kojoj je knjiga i posvećena s iznimnom tankoćutnosti: „Darinki, koja me – znajući za moje bolne robijaške uspomene – nije mučila podsjećanjem na svoje još teže uzničke patnje“! Izvor ovom priznanju, koje nadilazi ljudska mjerila, može biti jedino ljubav! Darinka se kroz cijelu knjigu spominje s brižnom supružničkom odanošću i zbog svoje krhkosti iskrenim divljenjem. U imotskoj su se gimnaziji upoznali, zaljubili, pokušali nešto učiniti za svoju Hrvatsku, izgubili pravo na maturu, proveli godine u uznicama, uskraćeni za sve ono što bliskost traži, ali nošeni onim što im nitko nije mogao oduzeti – vjenčali su se tri mjeseca nakon Dinkova izlaska iz golootočke robijašnice u kolovozu 1964. Dinkov otac je prodao jedinu kravu kako bi sinu upriličio vremenu i prostoru dostojnu svadbu. Te činjenice pokazuju da su ovi ljudi svoje pouzdanje crpili iz više Snage, ne samo na području osobnog, nego i u onom što su činili za hrvatski narod. Jedno drugom su bili i ostali oslonac, poticali se na upornost, maturirali, završili studije i osnovali obitelj čiji je plod petoro djece. Umjesto uništenja, koje im je namijenio protuljudski sustav, doživjeli su njegovu sramotnu propast.

Smisao Golog otoka

„Sve do Prvog svjetskog rata na Golom otoku nije bilo naselja. Onda je Austro-Ugarska tu napravila logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta. Poslije Drugoga svjetskog rata za vrijeme Socijalističke Jugoslavije prva skupina kažnjenika došla je na Goli otok, točnije, bila izbačena iz broda na stijene, 9. srpnja 1949, ukupno oko 1.200 ljudi. To je bio početak osnivanja Golog otoka kao strogog zatvora (robije), gdje su isključivo bili zatvarani politički zatvorenici. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo do 32.000 zatvorenika. Ukinut je 1988. godine.“ Ovi redci potječu iz Hrvatske opće enciklopedije. Nietzsche je jedanput zapisao, otprilike, da prešućena istina s vremenom postaje otrovom. Dokle god se hrvatskoj javnosti serviraju ovako neutralni tekstovi o golootočkoj tragediji, dotle drug Tito i njegov socijalizam pobjeđuju u Hrvatskoj i Hrvatska je daleko od sebe. Goli otok je bio prokleto mjesto, zamišljeno i osmišljeno u luciferskom sustavu, gdje se nad ljudima nemilosrdno iživljavalo, gdje ih se zlostavljalo, ponižavalo, obezljuđivalo i ubijalo. Na Golom otoku nisu vrijedile međunarodne konvencije o ljudskim pravima i pravima zatvorenika, tamo nikad nisu došle u kontrolu strane nevladine organizacije. Međunarodni komitet Crvenog križa je primjerice u ratnom vihoru posjećivao Jasenovac, ali nikad nije kročio na Goli otok, koji je u vrijeme mira uništavao ljudske živote. Govoreći u metaforama, koje su kao i sve ljudsko nedostatne, Hrvatsku bi se, u odnosu na njezinog stanovnika, moglo usporediti s kvalitenim plaštom: on nas štiti od vremenskih nepogoda i ujedno zadržava toplotu koje naše tijelo izlučuje da bi mu (tom tijelu) okolnosti bile podnošljivije. A Hrvatska može postati kvalitenim plaštom onoga trenutka kad se očisti od mrlja njezinih sinova kao i mrlja tuđih sinova koje našu toplotu prepuštaju hladnom svemiru.

Ova je knjiga djelo čovjeka čiji se san samostalne hrvatske države ostvario. On je Hrvatskoj ponovno ponudio ono što nije više morao, da bi potakao one, koji bi to morali i koji su, konačno, dužni, da nešto poduzmu! Za svoj dio je mirno mogao citirati Cesarićev Slap, jer je ugradio svoju kap u hrvatsku dugu koja je zasjala. Na koncu, svi smo mi ono što od nas nakon nas ostane. Rjeđe smo zbir onoga što nam je uskraćeno bilo biti!

Tihomir Nuić

Dinko Jonjić: Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golok otoka. Naklada Trpimir, Zagreb, 2010.