Zar nam tako malo znači Marko Marulić?

Neven Jovanović

Marko Marulić (1450. –1524.), u svijetu poznat kao Marcus Marullus, je vjerojatno bio i ostao najčitaniji hrvatski pisac u svijetu. Njegovo latinsko djelo O uputama za čestit i blažen život (De institutione bene beateque vivendi), Venecija, 1506., doživjelo je dvadeset naklada na latinskom jeziku, od toga tri u Baselu, dvanaest na talijanskom, osam na njemačkom, šest na francuskom, dvije na potugalskom i jednu na češkom jeziku. Prozvan je i „ocem hrvatske književnosti“ jer je prvi napisao ep Judita i pjesmu Molitva suprotiva Turkom na hrvatskom jeziku.

Generalni konzul Republike Hrvatske u Zürichu, Hrvoje Cvitanović, je poželio osvježiti sjećanje na ovog velikana hrvatske riječi i pozvao Hrvate u Švicarskoj 1. ožujka 2013. u prostorije Koordinacijskog ureda hrvatske nastave u Dietikonu na izložbu pod naslovom Split u doba Marka Marulića. Za tu prigodu je došao iz Hrvatske filolog Neven Jovanović (na slici), profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i održao predavanje s neposrednošću koja se rijetko susreće na profesorskim izlaganjima.

Profesor Jovanović je u svom predavanju ponajprije nastojao osvijetiliti povijesno razdoblje u kojem je živio naš veliki pjesnik Marulić. To je bilo vrijeme humanizma u kojem se divilo lijepom, težilo k znanju i obrazovanju. Split, kao grad palača, je u to doba pripadao Melatčkoj Republici s glavnim gradom Venecijom. Bogatiji slojevi građana su njegovali poslovne, prijateljske i rodbinske kontakte s Mlečanima. Graditelji, slikari, kipari, književnici, umjetnici općenito, su su se nadahnjivali idejama koje su stizale s druge strane Jadrana i iz Lombardije. To je, međutim, samo jedna strana medalje. Duga strana medalje je Damoklov mač ponad Klisa. Turska konjica je nemilosrdo gazila iz osvojene Bosne prema Jadranu. Split je živio pod neprestanom prijetnjom i pripremao obranu. I u toj psihozi ipak nastaju stanovite umjetničke vrijednosti (građevine, slike, kipovi, književna djela) na koje smo danas i te kako ponosni i koje nedvojbeno obogaćuju hrvatsku kulturnu baštinu.

Veći dio predavanja je profesor Jovanović, s pravom, posvetio Marku Maruliću. Pjesnik je odratstao u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Otac mu Nikola prepisuje Ciceronovo latinsko djelo O dužnostima (De Officiis). Marko je svoju naobrazbu dobio u samom gradu. Nije išao, kako je to bilo uobičajeno u to vrijeme, studirati u inozemstvo, a u Splitu nije bilo fakulteta. Pa ipak je uspio prodrijeti u kulturni svijet sa svojim djelima na latinskom – u njegovo vrijeme je latinski bio ono što je danas engleski. Svoj latinski jezik je izgrađivao čitanjem klasika i studijem Biblije, što je vidljivo i iz izložaka. Biblija ga je pak nadahnula da napiše gotovo sve ono što je napisao. A njegov hrvatski jezik je plod njegove nedvojbene bliskosti svome narodu; stajao je uz svoj narod i bodrio ga na obranu te molio u svojim poslanicama moćne vladare i pape Hadrijana VI. i Klementa VII. da priskoče u pomoć njegovom ugroženom narodu.

Sva Marulićeva djela su objavljena za njegova života, osim latinskog djela Davidijada koje je objavljena tek 1954. godine u Zagrebu. Po svoj prilici je bila posrijedi cenzura koja je svojedobno spriječila tiskanje ovog djela.

Za čitatelje, koji nisu dovoljno upućeni u Marulićevu popularnost, koja u današnje vrijeme odlučuje o svemu, spomenimo da je Marulić imao čitatelje poput španjolskog kralja Filipa II., engleskog kralja Henrika VIII., portugalskog kralja Manuela II., navarske kraljice Margarete … Čitali su ga veliki pisci Ariost, Francisco de Quevedo, Jean Racin… Od svetaca su ga čitali sv. Ignacije Loyola, sv. Franjo Ksaverski, sv, Karlo Boromejski, sv. Franjo Saleški, sv. Toma Mor…

Da ga Hrvati danas ne čitaju, može im se oprostiti. Da o Maruliću ne znaju ništa, što je pokazao naš susret u Dietikonu s petnaestak posjetitelja, manje je oprostivo. Ali da oni koji „hrvatuju“ nisu mogli doći i pokazati poštovanje prema dijelu neprolazne hrvatske baštine, jednostavno je sramotno i dokaz plitkosti tog hrvatovanja.

Profesoru Neven Jovanoviću zahvaljujemo na podsjećanju na splitsko 15. i 16. stoljeće. Uspio nam je svojim neposrednim jezikom i svojom osobnosti dočarati kako i ta davnina može biti svježa.

Generalnom konzulu Hrvoju Cvitanoviću poželimo da ga ova strašna hrvatska letargija i ignorancija ne odvede u malodušje, jer biseri ostaju biserima i kad se bacaju….

Tihomir Nuić

 

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime