Odlazi polako stari dobri svit. Nekoliko riječi o fra Anti Perkoviću.

Kao što smo jučer javili, u nedjelju ujutro je preminuo fra Ante Perković. U tom smo javljanju naveli nekoliko faktografskih podataka, no o ovom iznimnom čovjeku i svećeniku moramo reći još nekoliko riječi.

Hrvatima u kantonima Thurgau i Schaffhausen, a i ostalim Hrvatima u Švicarskoj, fra Ante je poznat kao prvi misionar Hrvatske katoličke misije Frauenfeld/Schaffhausen. Osnutkom misije početkom 1994. godine došao je i fra Ante kao voditelj. Još mi odzvanjaju njegove riječi s prve propovijedi u crkvi Svetog Petra. Na svoj duhovit način, snažnim glasom rekao je: «Vi ste možda očekivali nekog mlađeg, ljepšeg, pametnijeg, sposobnijeg – ali što je, tu je.» Imao je tada 57 godina, no vremena za odmor i letargiju nije bilo.

Već na samom početku formirali smo novo misijsko vijeće i imao sam čast voditi to vijeće lijepi niz godina. Veliko iskustvo i sposobnost novog misionara osjetili smo već na prvim sastancima vijeća. Sve važnije odluke prepustio je nama laicima, ali je uvijek pazio da ne bude nešto «protiv Crkve i naroda». Imao je sposobnost «ubosti» u pravom trenutku i donijeti precizne odluke. Svoj misionarski «zanat» je dobro izučio u susjednoj Njemačkoj i znao je dobro potrebe Hrvata u tuđini. Mnogima nije poznato da je fra Ante, u mlađim danima, pokrenuo svehrvatsko hodočašće u Birnau (Konstanz) koje je postalo najmasovnije okupljanje Hrvata u Europi. Ta neka iskustva koristila su nam i pri organiziranju nekih naših manifestacija. Recimo, kad smo organizirali veliku zabavu i gostovanje Petra Graše i Danijele Martinović dobili smo besplatnu reklamu na hrvatskoj televiziji, što je rezultiralo dobrom posjetom. Imali smo preko 1000 ljudi u dvorani.

Naravno da su kapaciteti naše misije ograničeni njenom veličinom i nismo si mogli priuštiti i organizirati neke velike manifestacije kao druge misije, ali u bitnim vjerskim sadržajima «nismo dali pridase» i nismo zaostajali za nijednom «velikom» misijom; bilo da se radi o duhovnim obnovama, hodočašćima, pripremama prvopričesnika i mladenaca, sudjelovanju na ministrantskim skupovima, crkvenom zboru, kulturnim aktivnostima itd. Naravno da se ja i ostali članovi vijeća nismo uvijek slagali s fra Antom. Ponekad su to bile diskusije koje bi trajale satima, ali smo uvijek našli kompromis i rješenje. Strpljivo bi saslušao svačije mišljenje i argumente, a nekad smo važne odluke donosili i tajnim glasovanjem.

Veličina fra Ante vidjela se i u njegovom «integralnom hrvatstvu». Protivio se rastakanju hrvatskog nacionalnog bića i jednako je cijenio Hrvate iz svih krajeva gdje živi naš narod. Organizirali smo gostovanja umjetničkih i folkornih skupina iz Međimurja, Zagorja, Slavonije, Samobora, Hercegovine… i uvijek je hrvatsko zajedništvo bilo na prvom mjestu. Isto tako je bilo i na humanitarnom planu, izdašne svote išle su najpotrebnijima i u Hrvatsku i BiH. Kad već spominjemo hrvatstvo fra Ante, mnogima nije poznato da je u prošlom režimu radi toga morao odležati dva mjeseca u zatvoru (1984.).

Njegova velika ljubav bila je i tradicija i kultura našeg naroda. Vrlo lako se dao nagovoriti na organiziranje književnih večeri, umjetničkih izložbi, tribina o jeziku ili informativnih večeri usmjerenih prema Švicarcima. Ljubav prema umjetnosti pokazao je još i prije, kada je zamašnu sumu novaca izdvojio za sliku Vlahe Bukovca koja je slučajno pronađena zamotana u jednoj sakristiji u Engleskoj. Tu sliku (Isus prijatelj malenih, 1888.) dao je restaurirati i ona danas krasi jedan zid bazilike u Tomislavgradu. Mnogi je kao reprodukciju drže uokvirenu u svojim domovima. Fra Ante je i najzaslužniji za temeljitu obnovu spomenute bazilike koja je bila teško oštećena 1944. godine. Nakon najnužnije obnove 1957., fra Ante je kasnije pronašao originalne nacrte arhitekta te je ponovno podignuta prekrasna kupola. Angažirao je i poznatog umjetnika Virgilija Nevjestića, domaćeg sina, za izradu vitraja.

U tekstu fra Roberta Jolića čitamo kako je fra Ante s fra Gabrijelom Miočem najzaslužniji za opstanak Naših ognjišta: pošto su fra Ferdo Vlašić, glavni urednik, i fra Jozo Križić, tajnik, bili osuđeni na zatvorske kazne, a Naša ognjišta 1982. zabranjena, oni su isposlovali da list nastavi izlaziti, samo sad pod novim imenom: Sveta baština (od svibnja 1982.). Ljubav prema pisanoj riječi pokazao je više puta i potporama katoličkom tisku za vrijeme službe u Švicarskoj.

Kad bi se pitalo Hrvate u Schaffhausenu po čemu najviše pamte fra Antu, onda bi sigurno velika većina njih navela njegove propovijedi. S propovjedaonice je jednostavno grmio. Druga stvar po kojoj ćemo ga pamtiti je njegova dosljednost u bitnim pitanjima vjere – tu nije odstupao ni milimetra i direktno je iznosio svoje mišljenje, bez obzira da li to nekome odgovara ili ne. Nadalje, veliku važnost pridavao je obitelji. Mladim roditeljima uvijek je govorio o tome i veselio se svakom krštenju u misiji.

Krajem 2005. oprostili smo se od fra Ante svetom misom te zajedničkim ručkom i druženjem u dvorani u Feuerthalenu. Veze s vjernicima naše misije time nisu popucale. Poznato je da je fra Ante poslije toga službovao u Tomislavgradu i Međugorju. Brojni susreti desili su se upravo u Međugorju. Fra Ante se tada uvijek živo zanimao za vjerski život u misiji. Nije zaboravio gotovo nijedno ime. Posebno je uvijek pitao za mlade i njihove uspjehe u školi. Radovala ga svaka diploma ili završen zanat. Znao je da je to jedini oslonac boljeg života naših ljudi u tuđini.

Osobno smo i mi kao obitelj njegovali dobre veze s našim s misionarom. Kako je i moja Venka iz tog kraja, često smo odlazak u Hercegovinu spojili i s posjetom Tomislavgradu ili Međugorju. Prvi takav susret zbio se već prvog ljeta nakon odlaska fra Ante. Posjetili smo ga u samostanu u Tomislavgradu i taj dan je rezervirao samo za nas. Razgledali smo samostan i baziliku te cijeli dan obilazili Duvanjsko polje i na koncu turu završili večerom na Kupresu. O svakom selu duvanjskog kraja fra Ante je znao sve detalje. Slijedili su naši susreti u Međugorju. Uvijek je inzistirao na zajedničkom ručku i nikad nije dopustio da mi platimo – sad ste na mom terenu – znao je reći u šali. Za većih blagdana znali smo se čuti telefonom. Tako je bilo i ovog Božića. Opet ga je zanimalo sve o ljudima naše misije. Najprije bi uvijek pitao za druge, a tek se onda potužio na zdravlje. Potužio se da od kukova ne može spavati i da bi trebao na operaciju, mada su ga neki od tog zahvata odvraćali. Planirao je da bi možda krenuo na taj težak put i sudjelovao na proslavi dvedesete obljetnice misije.

Iznenadna smrt spriječila ga je u tom njegovom pohodu ljudima s kojim je proveo gotovo dvanaest godina. Umro je onako kako je i živio – kao svećenik. Spremao se za misu u mjestu Stipanići. Srčani udar ga je srušio na pod sakristije.

Za kraj mi pada na pamet misao pokojnog fra Ante koju je zapisao nakon jednog hodočašća u Birnau. Kao što sam već spomenuo, fra Ante je te susrete pokrenuo daleke 1973. godine, a na tim hodočašćima se znalo okupiti i do 25 000 vjernika. Nakon jednog takvog hodočašća fra Ante je zapisao: «Već su se skoro svi razišli, svatko pošao svojim putem. Promatram modru plahtu Bodenskog jezera posijanu bezbrojnim jedrenjacima i čamcima svih vrsta. Izgleda mi kao jedna velika livada na kojoj pase stado ovaca. I sam sam u djetinjstvu bio njihov pastir i proveo svoje najbezbrižnije dane. Iznenada osjetih nekakvu tugu, neprotumačivu nostalgiju koja mi postade još teža, užasno teška, na pomisao da sam i sada nekakav pastir. Ali tužni pastir tužno raspršenoga stada. Jednoga dana bi ga opet trebalo sabrati na duvanjskom, livanjskom, slavonskom, na hrvatskom polju, na plavom Jadranu. Mili Bože, kad će to biti? Hoće li to ikada više biti?»

Ivan Ivić

P.S. Možda neki, koji budu čitali ovaj tekst, smatraju da je nepotreban i pomalo naivan. Ja sam zapisao ono što sam znao i što sam smatrao da je važno reći. Drugi će pisati o nekim drugim stvarima i možda stručnije. Osjetio sam dužnost da i ja iznesem neka svoja iskustva. Pripremio sam i jednu malu foto-galeriju iz našeg arhiva, kao podsjetnik na prošle dane i na ovog velikog sina dične Hercegovine.

U Einsiedlnu 2003. godine s grupom vjernika iz Schaffhausena. Obitelj je svetinja, to je prenosio i mladencima na pripravama za brak. Njegove su misli bile precizne i direktne, bez okolišanja. Fra Ante sa subraćom na CroMinu 2004. godine. Cromin 2005. godine u Balsthalu. Na jednom skupu u Schaffhausenu: Marijan Karabin, Josip Cukor, fra Ante Perković i prof. dr. Žarko Dolinar. Iz našeg obiteljskog albuma – krštenje Laure. Moja obitelj i fra Ante u bazilici u Tomislavgradu ispred velebne slike Vlahe Bukovca koju je priskrbio fra Ante.

{gallery}stories/foto/drustvo/misije/frauenfeld/fra_ante_perkovic/{/gallery}