Nekoliko novih podataka o dr. Vinku Kriškoviću (1860. – 1952.)

U svojoj knjizi Život u emigraciji Karlo Mirth spominje da se obradovao kad je naišao na „znanstveni prikaz cjelokupnog Kriškovićeva javnog rada u Senjskom zborniku za 1996.“ autorice Mire Kolar. [1]

Posljednje javljanje Vinka Kriškovića, uglednoga hrvatskog pravnika, političara i publicista, rođenog Senjanina, u domovinskoj javnosti, bio je njegov članak objavljen u zagrebačkoj Spremnosti 1942. godine. Jugoslavenske enciklopedije su ga nakon 1928. uporno ignorirale, „a u Hrvatskom državnom arhivu i fondu Zemaljske vlade (Odjel za pravosuđe) ostala je samo košuljica njegovih osobnih spisa, a sve je drugo netragom nestalo“.[2]

Autorica Kolar vidi mogućnost za konačni pomak u proučavanju Kriškovićeva rada „samo onda kad proučimo njegovu rukopisnu ostavštinu i bogatu korespondenciju, koja je očuvana u inozemstvu“. Problem je u tome što nitko točno ne zna gdje se u inozemstvu čuva Kriškovićeva rukopisna ostavština i korespondencija. I Tomislav Jonjić drži da bi Kriškovićevi rukopisi, bilješke i korespondencija dali odgovor na mnoga pitanja u svezi s njegovim djelovanjem. „Oni su, nažalost, nestali, a kako je skoro nemoguće da iza intelektualca takvog formata nema pisane ostavštine, možda ta okolnost treba navesti na preispitivanje okolnosti Kriškovićeve smrti.“[3]

Možda ovaj skromni prilog iz Švicarske, u kojoj je Krišković živio od 2. travnja 1944. do smrti, pomogne u traganju za rukopisnom ostavštinom ovog samozatajnog i kolosalnog hrvatskog intelektualca koji je cijeli život posvetio uspostavi slobodne i samostalne hrvatske države te je u tom smislu svoj rad usmjerio prema jačanju nacionalne svijesti i političke zrelosti naroda iz kojeg potječe.

Dana 29. siječnja 2015. sam, prema prethodnom dogovoru, posjetio Državni arhiv kantona Zürich, Winterthurerstrasse 170, 8057 Zürich, u kojem su pohranjena dva manja dossiera o „Kriskovic, Prof. Dr. iur. Vinzenz“. Prvi dossier iz 1945. (sign. Z 469.2357), sadrži Kriškovićevu žalbu Poreznoj upravi i Rješenje Financijske uprave kantona Züricha, a u drugom dossieru iz 1952./53. (sign. Z 597.2879) nalazi se inventar s javnobilježničkim detaljnim zapisnikom o inventarizaciji i daljnjim postupcima o ostavini.

Vinko Krišković (crtež Jerolim Miše)
Vinko Krišković (crtež Jerolim Miše)
Prof. Krišković je 30. lipnja 1944. dobio pismeni zahtjev od Porezne uprave grada Züricha da ispuni poreznu izjavu. On 12. srpnja 1944., međutim, vraća neispunjenu poreznu izjavu s obrazloženjem da prima hrvatsku mjesečnu mirovinu od 350,00 švicarskih franaka koje oporezuje u Hrvatskoj. Na to mu Porezna uprava grada Züricha, pozivajući se na § 106. zakona o oporezivanju, 22. kolovoza 1944. dostavlja privremeni razrez poreza za 1944. koji je ograničen na devet mjeseci.[4]

Krišković u svojoj žalbi navodi da živi od skromne mirovine koja nakon odbitaka svih rashoda iznosi 19.600 kuna, prema aktualnom tečaju (52 prema 1) oko 375,00 švicarskih farnaka, što je za švicarske uvjete egzistencijalni minimum. Pored toga, Porezna uprava mu stavlja račun za devet mjeseci (od 1. travnja do 31. prosinca 1944.), a dozvola boravka mu vrijedi samo do 30. rujna 1944. Kao suradniku Stalnog trgovinskog izaslanstva Nezavisne Države Hrvatske u Zürichu, Ministarstvo vanjskih poslova NDH mu je 1. ožujka 1944. uručilo diplomatsku putovnicu pod brojem 0628 / 324 /44, koju je 23. kolovoza 1944. pohranio kod Civilne i Vojne kontrole grada Züricha. Švicarski konzulat u Zagrebu mu je 26. ožujka 1944. izdao vizu za Švicarsku te kao razlog boravka u Švicarskoj zabunom, kako tvrdi Krišković, i bez njegova znanja naveo „oporavak“. Budući da međudržavni uzusi ne dopuštaju oporezivanje diplomatskog osoblja u gostujućoj državi, Krišković moli da ga se oslobodi od porezne obveze.

Financijska uprava kantona Züricha donosi 12. veljače 1945. rješenje u kojem obrazlaže da je Krišković propustio dokazati da ima stalni boravak u Zagrebu i da mu se ne može priznati diplomatski status budući da nije akreditiran kod Savezne vlade. Sama inačica kulturni savjetnik (Kulturrat), prema rješenju, nije navedena u službenom diplomatskom rječniku niti je poznat njezin stupanj u diplomaciji. Neki detalji u rješenju daju pak naslutiti da je Krišković obnašao stanovitu diplomatsku službu, premda nije bio uvršten među akreditirane diplomate. U rješenju se tako spominje da je Krišković oko 40 godina ljeti dolazio u Švicarsku na otprilike dva mjeseca kao privatna osoba radi studija i oporavka. Dok su raniji dolasci bili s običnom putovnicom, ulazak u Švicarsku 1942. je prvi put uslijedio s diplomatskom putovnicom. I 1943. dolazi Krišković u Švicarsku s diplomatskom putovnicom radi „oporavka“. Dozvola boravka je bila ograničena na četiri mjeseca.

Došavši iz Zagreba 2. travnja 1944./19. lipnja 1944.[5] Krišković se je ponovno prijavio u Zürichu i smjestio se u pensionu privatnog hotela Seequai u Zürichu 8. On počasno djeluje kao kulturni savjetnik kod Stalnog trgovinskog izaslanstva NDH u Švicarskoj sa sjedištem u Zürichu, ali nije kod Savezne vlade akreditiran kao diplomatski ili konzularni namještenik. [6] Stoga je on pod nadzorom policije za strance koja mu je radi oporavka i pod zabranom zaposlenja dodijelila dozvolu boravka do konca ožujka 1945. (Rješenje Savezne policije za strance 23. X. 1944.). Krišković je umro 6. studenog 1952. u privatnoj bolnici Theodosianum, Asylstrasse 120/130, Zürich 7, nakon što je slomio nogu u pensionu u kojem je živio. Točan datum loma noge i ulaska u bolnicu nije poznat. Troškovi bolnice su mogli biti pokriveni s manje od 2.000 franaka, novcem koji je nađen u njegovom stanu. Javni bilježnik je u ostavinskom postpuku priznao i isplatio trošak bolnice, a ostatak novca zadržao.

Krišković je pokopan na groblju Enzenbühl pod brojem groba 8690. Karlo Mirth donosi pismo dr. Jure Petričevića od 14. XI. 1952. u kojem stoji da je prof. Krišković „početkom listopada (…) slomio nogu u pensionu, gdje je živio. Rečeno mu je da će morati ležati 6 mjeseci. Nije imao nikakvih komplikacija, ali je gubio apetit. Postepeno je slabio i u bolnici su ga prestali liječiti, jer su izgleda došli do uvjerenja, da ne može ozdraviti. Nakon potpune iscrpljenosti je konačno umro 6. o. mj. Imao je vrlo jako srce, pa je trebalo mnogo dana, dok je nastupila smrt. Vrlo često sam ga posjećivao, jer je to izričito želio. Bili smo godinama dobri prijatelji.“[7]

Petričević nastavlja: „Na sprovodu su bila trojica Hrvata i sedam Švicaraca. Ti Hrvati su bili ja, te bivši tajnik hrv. konzulata u Zürichu sa svojom ženom (g. Petri). Dr. Juretić, dr. Mikšić i neki drugi kojima je bilo moguće, nisu se potrudili [doći] na sprovod. Ja sam u ime ‘Hrvata u Švicarskoj’ naručio i položio vijenac s trobojkom ‘Einem grossen kroatischen Patrioten – Kroaten in der Schweiz’. Tako smo barem prema vani kako-tako očuvali obraz. Inače smo pravi cigani, kad se ni na sprovod tako uglednom sunarodnjaku nećemo u tuđini potruditi.“

Sudac za nesporne pravne predmete Kotarskog suda Zürich izdaje 11. prosinca 1952. rješenje za inventarizaciju ostavine. Javnobilježnička služba za područje Riesbach-Zürich-Seefeld prikuplja podatke i vodi korespondenciju s bankama. Inventar je konačno 9. svibnja 1953. potpisan s priloženom potvrdom Kriškovićeve povjerljive osobe, Karla Herzoga, da je cjelovit. Karl Herzog, nastavnik srednje trgovačke škole, imao je jednu jedinu primjedbu, a ta ja glasila: „Za prijevode knjiga je prof. Krišković, koliko ja znam, morao još platiti račune“. Vlasnica hotela, gospođa V. Ziegler, je javnom bilježniku dala izjavu da je za vrijeme Kriškovićeva boravka u bolnici počistila njegov stan i svu pokretnu imovinu pospremila u ugrađene ormare, a novac (6 US $ i 2.000 franaka) isporučila bolnici.

Inventaru je priložen i detaljni zapisnik koji je vodio spomenuti javnobilježnički ured, kojim su obuhvaćene sve poduzete radnje u svezi s Kriškovićevom ostavinom od 18. XII. 1952. do 31. VII. 1959. Zapisnik bilježi neke zanimljivosti od kojih ovdje donosimo nekoliko pojedinosti. Porezna uprava grada Züricha obavještava javnobilježnički ured 29. srpnja 1953. da joj se pismeno obratila jedna ženska osoba koja se smatra Kriškovićevom baštinicom. Jugoslavenski generalni konzul iz Züricha se 23. veljače 1954. obraća javnobilježničkom uredu i traži prijepis inventara. Javnobilježnički ured ga isti dan moli za obrazloženje. Na to je generalni konzul 1. ožujka 1954. odgovorio da će prijepis dostaviti Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu zbog objavljivanja oglasa kojim će pozvati Kriškovićeve nasljednike da se prijave. Javnobilježnički ured mu 4. ožujka dostavlja prijepis. Kako je jugoslavenska potraga za nasljednicima predugo trajala bez naznake pomaka, a generalni konzul tješio javnobilježnički ured da je u tijeku, Kotarski sud iz Züricha je 21. ožujka 1958. sukladno Kriškovićevoj oporuci od 22. listopada 1952. priznao zakladu „Stiftung Prof. Krišković“ jedinom nasljednicom ostavine.

Nakon pokrića svih pogrebnih troškova, podmirenja stanarine i dugova te prema želji Karla Herzoga za osiguranjem sredstava za 25-godišnje održavanje groba,[8] utemeljena je, dakle, Zaklada s novčanim pologom od 38.802,65 franaka. Zaklada je imala sjedište u Zürichu, mjestu stanovanja prof. Kriškovića. Statuti su usvojeni 4. ožujka 1959. a 7. ožujka 1959. rješenjem Saveznog ministarstva unutarnjih poslova (Das Eidgenössische Departement des Innern), zakonskim nadzornim tijelom, proglašeni integralnim dijelom osnivačkih akata.

Upravni odbor Zaklade (Stiftungsrat) se je sastojao od po jednog predstavnika Švicarske središnjice za skrb nad izbjeglicama, Središnjice Caritasa te trećeg člana kojega su ova dvojica odabrala. U prvome upravnom odboru su se tako našli gospođica H. S. Hotz, kao predstavnica Središnjice za pomoć izbjeglicama, direktor A. Studer, kao predstavnik Središnjice Caritasa i Karl Herzog, dugogodišnji Kriškovićev poznanik. „Svrha zaklade je“, prema čl. 2. Statuta, „potpora izbjeglicama u Švicarskoj iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne. Pomoć se može pružati za ublažavanje teškog položaja ali i kao doprinos troškovima za stručno obrazovanje ili pri stupanju u radni odnos.“ Članak 3. st. 2. propisuje: „Za ostvarenje svrhe zaklade smije se koristiti samo godišnja dobit položenog kapitala“. U stavku 3. stoji: „U slučaju neiskorištenih iznosa od dobiti ovi se ne pridodaju kapitalu nego posebno unose u knjigovodstvo kako bi u svako vrijeme stajali na raspolaganju u budućim potrebama za potporu“.

Iz pisma organizacije Švicarska skrb za izbjeglice (Schweizerische Flüchtlingshilfe) od 22. prosinca 1992.,[9] doznajemo neke nove podatke o Zakladi. Lukas Stucky obavještava dr. Lava Znidarčića da je zakonom o azilu iz 1978. država preuzela skrb nad izbjeglicama. Osim toga sve je manje bilo izbjeglica s područja „bivše Jugoslavije“ koji su tražili pomoć Kriškovićeve zaklade. „Posljednjih 10 godina Zaklada je isključivo financirala vlastito knjigovodstvo i reviziju. To je razlog zbog kojeg je upravni odbor u proljeće donio odluku da se zaklada prof. dr. V. Krišković ukine. U smislu osnivača zaklade sva raspoloživa sredstva se stavljaju na raspolaganje teško pogođenim izbjeglicama iz bivše Jugoslavije koji se trenutno nalaze u Švicarskoj. Nadzorno tijelo Savezno ministarstvo unutarnjih poslova je [rješenjem 1. prosinca 1992]. odobrilo ukidanje zaklade.“[10]

Iz zapisnika proizlazi da su Kriškovićeve knjige popisane 26./27. siječnja 1953. Broj popisanih knjiga u inventaru je iznosio 197, pri čemu valja upozoriti da su pod brojem 75 navedeni različiti časoopisi. Sve su knjige, osim Rječnika ruskog jezika, bile na engleskom, francuskom i njemačkom, a među autorima s područja jugoslavenske države, čije su knjige bile objavljene na stranim jezicima, navedeni su s po jednim djelom L. Adamič, K. Fotić, M. Bašić, B. Mlinarić [Augustin Juretić], P. B. Ostović i D. Tomašić. Sveukupna vrijednost knjiga je procijenjena na 317,50 franaka. Rukopisna ostavština i korespondencija se ne spominju posebno u inventaru.

Javnobilježnički ured je prema protokolu 9. travnja 1959. pismeno priopćio Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima u Rimu, [11] da je Krišković toj ustanovi oporučno ostavio svoju knjižnicu i da se valja dogovoriti u svezi s prijevozom. Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima 21. svibnja 1959. šalje odgovor u svezi sa snošenjem troškova prijevoza. Prijevoznička tvrtka iz Züricha, Kuoni AG, prijevozi 10. srpnja 1959. knjige u Rim (Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima).[12] Na koncu ipak ostaje nejasnim tko je konačno preuzeo troškove prijevoza knjiga. Možda se je Kriškovićeva rukopisna ostavština i korespondencija ipak našla u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu?! Interpretaciju gornjih podataka autor rado prepušta pozvanijima.

Nudeći ove suhoparne podatke hrvatskoj javnosti, autor si umišlja da je položio skromni vijenac na nepostojeći grob iznimno produhovljenog i obrazovanog hrvatskog intelektualca i nadasve humanog čovjeka. Dok je čitao inventar, srce mu se je steglo i morao se braniti od suza, motreći gotovo nadrealistički zapis o broju trošnih, isposničkih dijelova odjeće koja je, na koncu, isporučena Središnjici Caritasa u Luzernu. U rigidnim okolnostima proglašen je „čudakom“ i tako brisan iz memorije hrvatskog naroᆳda. Njegovu intelektualnu veličinu i povijesnu misiju, međutim, nije uspjela trajno izbrisati ni totalitaristička ignorancija niti je može umanjiti današnja arogancija pojedinih Hrvata.

Tihomir Nuić

izvor: Politički zatvorenik, br. 262, siječanj / veljača 2015.

Bilješke:

[1] K. MIRTH, Život u emigraciji, Matica hrvatska, Zagreb, 2003., str. 190.
[2] U vrijeme komunističkog totalitarizma o Kriškoviću je jedino objavljen, mjestimice prijeporan, feljton u knjizi Hrvatski panoptikum, Zagreb, 1965., novinara i publicista Josipa Horvata.
[3] Tomislav JONJIĆ: O pokušaju osnivanja hrvatskog komiteta u Švicarskoj 1943. godine: diplomatska izvješća Senjanina Josipa Milkovića, Senjski zbornik, 2012., str. 262.
[4] Ovo su podatci iz Rješenja Financijske uprave od 12.II.1945.
[5] Ova dva nadnevka upućuju na to da je Krišković posjećivao NDH i vraćao se u Švicarsku. T. Jonjić, 2012., str. 252, bilježi da Josip Horvat u svom dnevniku Preživjeti u Zagrebu, Zagreb, 1989. izvješćuje za 25. IV. 1944. kako se je prethodne večeri susreo s Kriškovićem koji je upravo otišao u Švicarsku, te 25. I. 1945. zapisuje da njegov i Kriškovićev zajednički prijatelj Zvonimir Cihlar, sin Milutina Nehajeva, pripovijeda kako bi „stari Krišković (…) htio kući“. Iz ovog slijedi jedini logičan zaključak da je Krišković tek propašću NDH i nastankom komunističke Jugoslavije postao političkim emigrantom.
[6] U svojim istraživanjima švicarsko-hrvatskih odnosa Tomislav Jonjić („Pitanje priznanja NDH od Švicarske Konfederacije“, Časopis za suvremenu povijest, 31/1999, br. 2, Zagreb, 1999, 261.-278.) u više navrata upozorava na činjenicu da je Pavelić želio ojačati Stalno trgovinsko izaslanstvo NDH i pretvoriti ga u promatračnicu (Beobachtungsposten), čemu se je Švicarska iz političkih razloga protivila.
[7] K. MIRTH, 2003., str. 186
[8] Na njemačkojezičnom području Švicarske (Ticino ima drukčije običaje gdje grob Josipa Milkovića još uvijek postoji) grobovi se ukidaju nakon 25 godina od dana pogreba, osim u iznimnim slučajevima (poznate ličnosti, obiteljske gorobnice i sl.).
[9] U međuvremenu je organizacije Schweizerische Zentralstelle für Flüchtlingshilfe promijenila naziv u Schweizerische Flüchtlingshilfe (SFH, Švicarska skrb za izbjeglice).
[10] Autor je u posjedu preslika statuta Zaklade i dvaju pisama (22. XII. 1992. i 16. III. 1993.) organizacije Švicarska skrb zaizbjeglice. Pismenu odluku upravnog odᆳbora o ukidanje Zaklade i Rješenje nadzornog tijela, iz kojih bi vjerojatno bilo vidljivo s kojim je kapitalom na koncu raspolagala Zaklada, mogli bi se najlakše dobiti preko hrvatske diplomacije zahtjevom Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova.
[11] Pod tim nadnevkom stoji „Kroato Instuto San Girolamo, Roma“. Javni bilježnik je vjerojatno preuzeo naziv iz Kriškovićeve oporuke koja nije priložena dossieru, a u dva navrata navodi „Collegio di S. Girolamo degli Illirici, Roma“. Jasno je da se radi o zavodu Pontificium Collegium Chroaticum Sancti Hieronymi (Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima), prema odredbi pape Pavla VI. 22. srpnja 1971.
[12] U originalu stoji: „Versand der restlichen Bücher nach Rom (Collegio di S. Giorlamo degli Illirici) durch Kuoni AG, Zürich. Nejasno je zbog čega stoji preostale (der restlichen Bücher) knjige, ako prethodno uopće nije spomenut prijevoz knjiga.

Statut Kriškovićeve švicarske zaklade Dopis švicarskih vlasti Lavu Znidarčiću odnosno Matici hrvatskoj Odgovor švicarskih vlasti na traženje iseljeničke Hrvatske kulturne zajednice

{gallery}stories/foto/osobe/vinko_kriskovic/{/gallery}