Tihomir Nuić: Oskvrnuta Hrvatska

tihomir nuić

Nakon, evo, više od 23 godine od priznanja samostalne hrvatske države, još uvijek traju žestoke bitke za nju. Promatraču iz daljine se čini kako domovinski svijet nije shvatio da hrvatska država postoji, premda njezinu neupitnost jamči cijeli svijet i njegove organizacije poput UN-a, NATO-a i EU-a. Nepojmljivo je da je ne vide oni koji su je nadljudskim naporima ostvarili. Unatoč davno proklamiranoj pomirbi, diobe i jazovi razaraju hrvatsko nacionalno biće i truju život u njoj.

Hrvatska nije zagađena samo otpadom i industrijom koje sve manje ima, već puno više ideologijama koje nadomještaju hrvatsku stvarnost. Ideologije ne razlikuju činjenice od mišljenja, a ako činjenice i postoje, mogu se promijeniti i lažima nadomjestiti. Totalitarne ideologije su do te mjere iskvarile svijest hrvatskog naroda da on više ne razabire stvarnost kao sveukupni zbir neprijepornih i neminovnih činjenica, nego kao konglomerat (nakupinu) stalno promjenjivih događaja i parola, pri čemu današnja istina može biti sutrašnja laž.

U toj se indoktrinaciji krije i nesposobnost da se povijesno složenom pojmu „državotvornost“ dade odgovarajući sadržaj. Korupcija, jeftina rasprodaja narodnih dobara, uništavanje gospodarskog i financijskog sektora, prepuštanje ustanova podobnima, loše zakonodavstvo, bijeg sposobne mladeži iz zemlje i drugi brojni promašaji političkih elita potječu uglavnom iz uskog koristoljublja samoprozvanih „državotvornih“ snaga. Korisno bi uvijek trebalo biti povezano sa časnim, inače je vulgarnost.

I odnos prema mrtvima spada u kategoriju političkog vulgariziranja hrvatske stvarnosti. Tradicionalna, gotovo fatalistička izreka da je „samo mrtav Hrvat dobar Hrvat“, iskrivljena je u novogovoru u polarizirajući kôd „samo naš Hrvat je dobar Hrvat“! Kad je Gilgameš uvidio da ne može biti besmrtan, dao se je na gradnju zida po kojemu je, ovozemaljski gledano, postao besmrtan.

Čovjekova veličina, kaže Hannah Arendt kojoj zahvaljujem ovih nekoliko misli o prošlosti, pojavljuje se tek nakon njegove smrti. Samo onaj koji može umrijeti, može na zemlji ostati besmrtnim, što je cijena njegove smrtnosti. Prošlost je, naime, dimenzija veličine, i ta veličina je sve što nam ostaje iz povijesti u smislu tradicije. Mi nismo povijesni, već imamo sjećanje i stoga možemo postići veličinu. Onaj tko živi bez prošlosti, nedostaje mu dimenzija veličine. Prošlost je, prema tome, dimenzija našega ostanka, budući da je sadašnjost prolazna, a budućnost tek nastaje. Prošlost ostaje.

Tu spoznaju mudre Arendt patvori hrvatska politička elita do bezumnosti. Mrtvi se više ne mogu izjasniti o svojim nakanama, razmišljanjima, projektima i htijenjima. S obzirom na činjenicu da država postoji, na nama je da žrtve i počinitelje imenujemo kako bi se konačno prestalo s opravdavanjem počinitelja, manipuliranjem žrtvama i njihovim trajnim oskvrnućem. Kako se može graditi novu Hrvatsku, ako se potpuno i temeljito ne shvati prošlu Hrvatsku? Kako Hrvatska može postati slobodnom i mirotovornom zemljom i domovinom, ako se ljubav hrvatskog naroda za slobodnu i demokratsku Hrvatsku svodi na nasilje propalih ideologija? Danas su, naime, jasni pojmovi o zločinačkim sustavima: komunizmu, fašizmu, nacionalsocijalizmu i jugoslavenstvu kao velikosrpstvu.

Da bi postala dostojnom i obljubljenom domovinom, Hrvatska mora dati ljudsko mjesto svojim protivnicima i svojim zagovornicima.

Na ovo me je razmišljanje potakla knjiga Kontaminirani krajobrazi (Kontaminierte Landschaften, Residenz Verlag, St. Plöten-Salzburg-Wien, 2014.) Martina Pollacka, austrijskog publicista i slavista, koji je godinama bio dopisnik za Istočnu Europu njemačkog tjednika Der Spiegel. Njegova knjiga upozorava na tragično 20. stoljeće na području onih zemalja kojima američki povjesnik Timothy Snyder, posvećuje knjigu Bloodlands (Zemlje krvi), a to su Srednja, Istočna i Jugoistočna Europa. Desetljeća prešućivanja, potiskivanja i zaborava čine potragu za istinom bezizglednom, nipošto besmislenom. Uporno traganje za sudbinama koje se kriju iza golih brojeva, obraslih grobova ili anonimnih mjesta sjećanja, znači vraćanje dostojanstva nedužnim žrtvama. Pollackova se knjiga ne bavi grobovima kojih gotovo i nema, nego upozorava na njihov nedostatak. Pojmom „kontaminiran“ autor označuje krajobraze u kojima su počinjeni, danas tajnovitošću obavijeni pokolji, prekriveni grmom, šumom ili se koriste kao njive i vrtovi iz kojih mi danas jedemo voće i povrće. „Grobovi trebaju biti nevidljivima, u krajolicima iščeznuti, kako bi se bezimene žrtve moglo sakriti: bez leša nema zločina, bez zločina nema optužbe“.

U ratu se vojnike podučavalo kako se grobovi kamufliraju, prilagođavaju okolici i postaju nevidljivima. Masovni grobovi su uočljivi samo upućenima koji istražuju uvale, doline, jarke, teško dostupne obronke, gustu šumu, koja je zasađena da prikrije grobišta. Obično se koriste domaće biljke koje brzo rastu i ne pobuđuju ni- kakvu dvojbu. Ponekad priroda zakaže, pa leševi isplivaju na površinu kao u Babynu Jaru kod Kijeva. Posljednjih godina su u Sloveniji otkrivene brojne masovne grobnice kao Kočevski Rog, Tezno, Teharje, Huda jama, Laško, sve u svemu preko 600 masovnih grobnica u čijim su jamama pobjednički jugoslavenski partizani pobacali leševe protukomunističkih domobrana i hrvatskih ustaša, ali i Njemaca. Ubijeni su zatrpavani u iskopane rupe, tenkovska skloništa, bacani u krške spilje, zazidavani u rudarska okna.

Druga mjesta, drugi počinitelji, drugi motivi. Je li dopustivo imenovati ova mjesta, događaje i počinitelje u istom dahu? Autor ne želi počinitelje izjednačavati i počinjena nedjela uspoređivati jedno s drugim. On samo želi ukazati na mehanizme, postupke i učinke koje masovni grobovi imaju na krajolike.

Kad je 24. srpnja 2008. jedna skupina rudara u Hudoj jami otkrila leševe, piše autor, bili su djelomice mumificirani s dobro održanom kosom, čavlima i kožom. Sudski su vještaci iskopali 427 leševa, svi su bili muškarci u starosti između 16 i 60 godina. Utvrđeno je da su većinom ubijani strijeljanjem u lubanju, ali su neki usmrćivani silnim udarcima u glavu predmetima kao lopatom, batićem, polugom. Da bi došli do leševa, rudari su morali najprije otkloniti zidove od betona, gline, opeke i armiranog betona. „Većina žrtava su bili nacionalistički slovenski domobrani i vojnici NDH, Hitlerove saveznice Nezavisne Države Hrvatske, koje su koncem svibnja i početkom lipnja 1945. komunistički partizani i sigurnosne snage deportirale do Hude jame, poubijale i pobacale u dubinu.“

Gdješto upućuje da su pojedinci ubacivani u jame živi. Pronađeni su razni predmeti kao križevi, krunice, raspadnute knjige, češljevi, ostatci naočala, nožna proteza, te podulji komadi telefonskog vodiča kojim su žrtve bile vezane. Novac i vrijedni predmeti su im oduzimani. U jednoj su lubanji radnici našli bračni prsten, stisnut među zubima, na kojemu je ugraviran datum ženidbe. U drugom istraživačkom pothvatu radnici su našli daljnjih 369 leševa među kojima je bilo i žena. Nakon ovog otkrića, slovenska je vlada, prema autoru, zabranila daljnja istraživanja i time uskratila potomcima žrtava mogućnost da nešto više saznaju o sudbinama svojih najbližih.

Autor opominje da nas danas od Austrije do Bjelorusije više ništa ne podsjeća na stotine tisuća civila koji su pobijeni. „Iskustvo nas poučava da užas nije shvatljiv u golim brojevima. Važnije od brojeva su imena žrtava, jer samo na ovaj način možemo pripovijedati o pjedinim sudbinama, što je bezuvjetna pretpostavka, da se preživjelima i potomcima prenese povijest žrtava.“ Tobožnji neoskvrnjeni krajobrazi poput modrog Dunava ili idiličnih krških predjela, nisu ništa drugo doli dobro skriveni grobovi. Prošlost je obrasla travom, sasvim u smislu zločinaca koji nisu samo htjeli pobiti ljude nego i uništiti sjećanja na njih. Ne možemo se pomiriti s ovim dubokim prijezirom žrtava koje se ponižava i nakon smrti. „Omraženi svjedoci su odstranjeni, jame, u koje su ubijeni bacani, su zatrpane, poravnate, u puno slučajeva ponovno brižno grmom ozeljene i stablima zaseđene, kako bi se prekrili masovni grobovi.“

„Skriva li nešto ovaj krajolik?“ pitanje je koje se nameće. U svom vrtu Pollack je našao vile s oznakom rune. „Što bih našao kad bih dublje zakopao“, pita se autor? Kosti, zahrđalu bodljikavu žicu, telefonski vodič, kojim su bile vezane ruke, ostatke odjeće… „Kako možemo živjeti sa svim tim mrtvima na našim poljima i livadama? Kako se danas s tim ophoditi kad po poljima leže mrtvi? Moramo sve učiniti da nepoznate žrtve masovnih grobnica u oskvrnjenim krajolicima otmemo i dadnemo im ime i lice i njihovu povijest.“

Joachim Fest, poznati njemački pisac biografije o Hitleru i dugogodišni suizdavač FAZ-a (Frankfurter Allgemeine Zeitung), jedanput je ustvrdio da se iz povijesti ne može ništa naučiti o moralu. Što je ubojica, što je loše i pokvareno, to ljudi znaju oduvijek. Iz prošlosti se mogu povući antropološke i političke pouke. Antropološke da zlo živi. Političke da se mora biti budnim i skeptičnim prema vukovima u ovčjem ruhu koji nude utopizam kao poboljšanje svijeta.

U ponašanju hrvatskih političara još uvijek je živ stari sustav. Još se nije razvila demokratska tradicija koja bi probila uvježbane mehanizme. Jezgra osamostaljenja države bi trebala biti u tome da se oblikuje novo ponašanje, novi sustav komunikacije, vladajućeg ustrojstva i prakse vladanja. Još uvijek doživljavamo selektivni oblik reduciranog pamćenja. Ono što trebamo je emocionalno pamćenje i sjećanje koje demokratski princip čini živim. Valja naći oblik pamćenja koji će podsjećati na nepravdu, progone, represiju i mehanizme ponižavanja sa strane bivše države i omogućiti osobno sjećanje. Takvo pamćenje sa sjećanjem treba uznemirivati, oživjeti našu etičku prosudbenu sposobnost i probuditi duh. Zasad potiskujemo ono što se dogodilo. Nalazimo se u fazi perverznog institucionaliziranog zaborava koji ne mari za obveze prema pokojnim žrtvama. A te obveze nadživljuju smrt dotične osobe.

„U Hrvatskoj je“, prema Željku Kulišiću (Politički zatvorenik, br. 250), „pronađena najmanje 731 lokacija sa žrtvama komunističkog režima, od toga čak 672 masovne grobnice. Pretpostavlja se da je minimalni broj žrtava koje se nalaze u Hrvatskoj 90.000, a među njima je najviše hrvatskih vojnika (ustaša i domobrana), ali i civila te pripadnika njemačkih i talijanskih vojnih snaga. U Hrvatskoj su provedene 82 ekshumacije, a nađeno je 1900 posmrtnih ostataka. Policija je s tim u svezi provela 1800 obavijesnih razgovora, a podneseno je (samo) pet kaznenih prijava. S druge strane bez potpore države prikupljeno je i 30-tak tisuća političkih presuda, u kojima je samo u Hrvatskoj (od 1945. do 1990.) komunistički režim osudio preko 100.000 osoba“.

Ove bi se nedostatke, zapravo aporiju hrvatske povijesti moglo, barem donekle, ublažiti jednim hrvatskim zemljovidom, kako ga predlaže Pollack, na kojemu bi bila ubilježena sva područja s porušenim mjestima, masovnim grobištima, žrtvama i počiniteljima kako bi mrtvi konačno prestali biti taocima neodgovornih ideološih sprega i dobili onu zemaljsku besmrtnost koja im pripada.

Tihomir Nuić

izvor: Politički zatvorenik, br. 262