Tihomir Nuić: Hrvatska dopunska škola (Hrvatska nastava) u Švicarskoj. Zapis o početcima.

Pred dvadeset i pet godina započela je službeno s radom Hrvatska dopunska škola. Nedavno smo objavili i prilog s proslave osnutka i početka nastave HDŠ u Buchsu (SG) (vidi link). Iako je taj prilog polučio dosta komentara, ovdje valja reći da se radi o proslavi organizirane nastave u Buchsu i okolici.

Proslava dvadesete obljetnice HDŠ svečano je bila obilježena na Kazališnim susretima u proljeće 2011. (vidi link). Za očekivati je da će se i ova, dvadeset i peta obljetnica, svečanije proslaviti, na razini cijele Švicarske. Vjerojatno kad učenici, koji su ove jeseni započeli s hrvatskom nastavom, zajedno sa svojim učiteljicama pripreme adekvatan program. Do tada, preporučam ovaj odličan tekst našeg suradnika Tihomira Nuića. U tekstu su navedeni važni podaci vezani za prve dane HDŠ. Vrlo sam ponosan da je i naš portal redovito pratio aktivnosti HDŠ / HN. Naše priloge možete pregledati u našoj rubrici HRVATSKA DOPUNSKA ŠKOLA. Ne bi bilo pošteno ne spomenuti priloge koje je objavio portal croatia.ch te službene stranice Hrvatske nastave. Tiskani mediji koji izlaze u Švicarskoj također redovito prate aktivnosti HN, kao što je autor spomenuo u ovom tekstu. (II)


Hrvatska dopunska škola / Hrvatska nastava

Zapis o početcima

Ponekad se pojavi povijesni trenutak kad čovjek osjeti svu dubinu misli u izreci rimskog cara Marka Aurelija „Tko je vidio sadašnjost, vidio je sve: ono što se dogodilo u najdavnijoj prošlosti i ono što će se zbiti u budućnosti“. Godine 1990. smo bili suočeni s jedinstvenom sadašnjošću u kojoj se morbidni komunistički sustav urušava, njegov svijet nepovratno propada, komunisti postaju prijetvornim nacionalistima, dotadašnji podanici se oslobađaju straha usađenog u njihova bića, na djelu je posvemašnji zanos pomiješan s općom dezorijentacijom kao posljedicom čudesno nastalog vakuuma i neizvjesnosti. Povoljno vrijeme za novi početak? Svakako. Ali početak ne krije u sebi samo zanos, bez kojega je uopće teško započeti, nego i cilj, kojemu se teži, i put do toga cilja. Put je dug, cilj se dostiže samo uspjehom, a početak je uvijek samo jedno kratko vremensko razdoblje. U konačnici odlučuju samo uspjeh ili neuspjeh je li početak bio ispravan ili neispravan.

Zaborav i brisanje iz sjećanja pripada čovjekovom biću isto kao i pamćenje. Stvar je vrjednosnih kriterija što valja zaboraviti i što treba zapamtiti. Ako su početci bili uspješni, govori se samo o uspjehu, a ako izostaje zamišljeni uspjeh, onda sve pada u zaborav osim neuspješnih figura koje su nešto nepromišljeno započele. Hrvatska dopunska škola (HDŠ), danas Hrvatska nastava (HN) u Švicarskoj je zgodan primjer za ove čovjekove dvojbe. Koliko god ljudski zaborav bio sretna okolnost za čovjekovo duševno zdravlje, toliko se katkad u njemu krije nepravda. Danas se više gotovo nitko ne pita kako je počelo, nego se priča o „velikom“ broju djece koja pohađaju HDŠ, odnosno HN. Ono što se događalo na početku, moglo se odigrati i sasvim drukčije. Na svu našu sreću, konačni uspjeh potvrđuje da je početak bio ispravan. Iz ovih razloga je pošteno i potrebno upozoriti na ne tako lagani početak osnivanja HDŠ-a kako se vidi iz teksta koji slijedi.

Migrantske dvojbe

U demokratskim društvima migranti su uglavnom mogli za svoju djecu organizirati škole kako im je to odgovaralo. Dvojba je samo postojala oko priznanja tih škola sa strane matične države. Totalitarni režimi su prijetili i represijom, budući da se u takvim školama većinom izbjegavala potpora službenoj ideologiji. Općepoznata je činjenica da su Hrvati u prekooceanskim zemljama odavno imali svoje dopunske škole, koje bivša država, dakako, nije priznavala. Sami su ih financirali i sami pisali svoje udžbenike i priručnike. I u Europi, posebice u Švicarskoj, mogućnost škola s dopunskom nastavom za hrvatsku djecu je također postojala, što pokazuje jedan primjer iz Luzerna s početka sedamdesetih godina (1973. do 1975.), koju je pisac ovih redaka vodio. Švicarci su nam stavili na raspolaganje prostorije i materijal, a djeca političkih i gospodarskih emigranata su je pohađala, premda su i oni i njihovi roditelji znali da o nekom priznanju sa strane tadašnje države nije moglo biti govora. Svi učenici su danas uredni obiteljski očevi i majke, a jedna je ondašnja učenica visoko pozicionirana u diplomatskoj službi SAD-a.

Valja još jedanput, zbog povijesne istine, ponoviti da su se Hrvati u Švicarskoj, primjereno vremenu i prostoru gospodarske emigracije, i ranije borili za hrvatske odjele u tadašnjim jugoslavenskim školama (JDŠ). Uspjelo im je 1973. godine izboriti posebne odjele za hrvatsku djecu u Badenu, dok su diljem Švicarske bili mješoviti razredi. Jugodiplomaciji je to bio trn u oku, jer „škole mogu da deluju samo kao jugoslavenske dopunske škole, a nikakve nacionalne škole ne mogu da se osnivaju i registruju“. Citat potječe iz zapisnika s „Prvog radnog dogovora nastavnika i predsjednika školskih odbora JDŠ-a s područja Švicarske“, održanog 4. svibnja 1975. Na tom je sastanku pok. Josip Dobša otvoreno zastupao ono što se u Badenu već provelo: „Nastava u školi za djecu mora biti na materinjem jeziku, a ne mješovita odjeljenja. Mi smo imali nekoliko slučajeva da su nam djeca dolazila iz Züricha da kod nas uče materinji jezik hrvatski, jer u Zürichu se to predaje u mješovitim odjeljenjima“. Šokiran Dobšinom otvorenošću, beogradski izaslanik će mu predbaciti da istupa s „nacionalističkih pozicija, a ne sa stanovišta kako je to rešeno Ustavom naše zemlje“. Borba je osobito eskalirala kad je Nastavničko vijeće 25. svibnja 1978. na sastanku u Badenu zaključilo ukinuće posebnih srpskih i hrvatskih odjela u JDŠ-u. Nastavničko vijeće, koje je bilo izravno podređeno savjetniku za škole pri ambasadi SFRJ u Bernu, je donijelo odluku bez znanja roditelja i Školskog odbora. Školski odbor je na sastanku 8. lipnja 1978. pismeno prosvjedovao zbog toga što se ovom odlukom ignorira odluka 130 roditelja na početku rada ove škole kojom su se roditelji pismeno izjašnjavali na kojem jeziku njihova djeca trebaju biti podučavana. Nakon ljetnog dopusta 1978. škole su počele raditi s mješovotim razredima. Glavni odbor ondašnjeg Hrvatske kulturne zajednice je na sastanku u Generalnom konzulatu SFRJ-a 23. lipnja 1978., prema zapisu ing. Zvonka Čičića, iznio slijedeće primjedbe: „Roditelji Srbi i Hrvati s kojim smo razgovarali ističu da je ovakvo opterećivanje djece nepotrebno, te da djeca ne mogu uspješno pratiti nastavu. Događa se da djeca dolaze kući iz škole i upotrebljavaju izraze, koje roditelji ne razumiju. Isto tako roditelji stavljaju primjedbe da će djeca, kad se vrate u domovinu, izražavati se na način koji je stran njihovoj sredini. Osim toga, iz praktičnih razloga, nastavnicima je nemoguće – s obzirom na njihovu stručnu naobrazbu – predavati istovremeno dva jezika. U Jugoslaviji se, također, paralelno u istom razredu, ne uče sprske i hrvatske riječi i pravopis, tj. ne prevodi se s jednog jezika na drugi“. Glavni odbor je u tom razgovoru bio i konkretan te iznio svoj prijedlog: „U svakom slučaju, Ustav SR Hrvatske definira hrvatski književni jezik, stoga se nadamo skorom rješenju opisanog problema. No, da bi se vratilo povjerenje roditelja, predlažemo da se u statute jugoslavenskih dopunskih škola umjesto, višeznačne formulacije o jezicima „naroda i narodnosti“ precizira da se poduka provodi u posebnim razredima iz jezika: srpskog, slovenskog, makedonskog, albanskog i hrvatskog“.

Hrvati su odlučili na nedemokratsku odluku Nastavničkog vijeća o ukinuću posebnih razreda reagirati demokratskim sredstvom – zahtjevom s potpisima. Valja primijetiti da je u to vrijeme takav zahtjev krio u sebi veliku prijetnju za potpisnike koji bi mogli biti proglašeni neprijateljima države, što je pri posjetu domovini moglo značiti oduzimanje putnih isprava i zatvorske kazne. Zapravo se moglo govoriti o ugrožavanju vlastite egzistencije. S tim zahtjevom, koji potpisuje „Skupina roditelja građana Jugoslavije na privremenom radu u Švicarskoj“, Zürich i Baden koncem lipnja 1979., želimo upoznati naše čitatelje, kojima to danas vjerojatno zvuči nepojmljivo:
„Potpisani građani Jugoslavije obraćamo Vam se uvjereni, da se radi o jednom od bitnih problema, koji nas tišti već niz godina. Naša djeca izložena su ovdje u Švicarskoj odnarođivanju zbog naravnog djelovanja okoline. Unatoč toga mnogi roditelji ne daju svoju djecu u jugoslavenske dopunske škole, odnosno nisu zadovoljni s načinom rada tih škola, budući da odgovorni organizatori pri Ambasadi SFRJ stvaraju takozvane mješovite razrede srpsko-hrvatske, a učiteljicama je vrlo teško održavati mješovitu nastavu. Nastavu u posebnim razredima je moguće organizirati. Djece i učiteljica ima, a lijepi primjer je ostvarena nastava za slovensku djecu u posebnim razredima. Do jeseni 1978 to jest punih 7 godina od osnivanja škole nastava se ovdje u Badenu održavala u posebnim razredima na hrvatskom i posebnim na srpskom jeziku. Ne radi se samo o razlikama u jeziku, već i o osnovama kulture; hrvatska djeca trebaju više učiti iz povijesti, zemljopisa i književnosti Hrvatske, a srpska također iz svoje kulture te ujedno bolje svladati ćirilicu. Zbog toga predlažemo kako nam i Ustav SFRJ i Ustav SR Hrvatske daje pravo

  • posebne razrede na hrvatskom jeziku
  • posebne razrede na srpskom jeziku
  • kako već postoje na slovenskom.

Molimo Vas, da pristupite rješavanju ovog pitanja, te Vas najsrdačnije pozdravljamo i molimo za odgovor.“
Pismo je poslano na slijedeće ustanove [s punim adresama]: Republički sekretarijat za školstvo, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo književnika SR Hrvatske, Matica iseljenika Hrvatske, Vjesnik inozemno izdanje.
„Odgovor molimo poslati na slijedeću adresu: Smokvina R., Sandstrasse 4, 5432 Neuenhof, CH.“

Na svakom listu za potpise unesen je kratki tekst: „Predlažemo da se u jugoslavenskim dopunskim školama osnivaju posebni razredi za hrvatski jezik i posebni razredi za srpski jezik – umjesto mješovitih razreda. Građani Jugoslavije: potpis i mjesto [stanovanja]“.

Taj su zahtjev u korist hrvatskih odjela 1979. godine potpisala 263 građanina, uglavnom iz Badena, Züricha i Basela, što se totalitarne svijesti naravski uopće nije dojmilo. Bila je to najhrabrija akcija hrvatskih “pasošara” u Švicarskoj, koji su smogli snage i smjelosti da se suprotstave ideologiziranom komunističkom i jugoslavenskom “bratstvu i jedinstvu”. Zvonko Čičić se već 25. lipnja 1979. obraća za pomoć Saveznoj službi za znanost i znanstveno istraživanje. Nešto kasnije, 6. listopada 1979. istoj se službi obraća Radovan Smokvina i dostavlja joj njemački prijevod peticije. Dr. Hochstrasser, pročelnik te službe, na žalost, odgovara da se Bern ne može miješati u nutarnje nadležnosti druge države (“nutarnje jugoslavenske probleme”). Unatoč neuspjehu, hrvatski otpor pokazuje da svi Hrvati nisu tako nisko pali da bi bili obmanuti jugoslavenstvom i da su jugodiplomati u izvornom hrvatskom okružju stršili kao grješka na obzorju! Na prosinačkoj humanitarnoj adventskoj večeri 2007. u Spreitenbachu jedan mi je sudionik tih događaja (V. B.) ispričao da je neki iznervirani jugodiplomat na tom skupu u Badenu Hrvate otvoreno poslao „u …… materinu“. Balkan ne može od Balkanca ni u civiliziranoj Švicarskoj.

Sržna poruka ovog zahtjeva je da su se Hrvati još prije četrdesetak godina preko hrvatskog jezika, kao i toliko puta u prošlosti, borili za svoja nacionalna prava. Hrvatski „nacionalisti“ iz devedesetih godina su taj veličanstveni događaj doslovce ignorirali i prema njemu se sramotno ponijeli kao i ondašnja totalitaristička jugodiplomacija. Uzalud ćete, naime, među potpisnicima tog zahtjeva tražiti današnje „odvjetnike svoje domovine pred strancima“ (Matica, br. 2, 2005.), premda su osobno imali razloga sudjelovati u potpisivanju zahtjeva, kao i perjanice „naše najveće stranke“ iz devedesetih godina čiji švicarski šefovi zbog novčanih malverzacija danas odgovaraju pred hrvatskim sudovima.

Inicijativni školski odbor

Čim je u svibnju 1990. godine u Hrvatskoj došlo do smjene komunističkog totalitarizma, sastao se 22. lipnja 1990. godine Inicijativni odbor za osnivanje HDŠ, kojega su sačinjavali (abecednim redom): Vladimir Boban, Zvonimir Čičić, pok. Josip Dobša, Grana Ferić, Stanislav Ferić, Marijan Jakopović, Tihomir Nuić i Jure Primorac. Vrijedni Andrija Babić iz Ženeve je izabran za tajnika. Radilo se, dakle, isključivo o uglednim dugogodišnjim članovima i dobrim dijelom dužnosnicima ondašnje Hrvatske kulturne zajednice (HKZ). Odmah na slijedećoj sjednici u srpnju pridružio im se fra Karlo Lovrić, tadašnji ravnatelj hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj i voditelj Hrvatske katoličke misije (HKM) u Zürichu.

Ministarstvo prosvjete, kulture, fizičke i tehničke kulture se pismom od 29. kolovoza 1990. obratilo msgr. Vladimiru Stankoviću, ravnatelju dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, sa zamolbom za potporu u organiziranju hrvatske nastave u Europi te da se „katoličke misije u zemljama imigracije uključe u rješavanje organizacijskih pitanja, naročito u osiguranju prostora“. Msgr. Stanković već 3. rujna 1990. šalje svojoj subraći svećenicima preporuku: „Nama je kao Crkvi jasno da područje školstva i prosvjete spada u domenu Republike Hrvatske i školskih i drugih vlasti u dotičnim zemljama, a mi kao svećenici možemo samo pripomoći u organiziranju nastave i animiranju roditelja da svoju djecu šalju u te škole. Posebno smo zainteresirani da u tim hrvatskim školama bude vjeronaučna nastava na hrvatskom jeziku, ravnopravno tretirana s drugim predmetima, u skladu s propisima pojedinih država i pokrajina, uvijek vodeći računa o smjernicama mjesne Crkve čija nadleštva treba obavijestiti o novim hrvatskim školama, jer znamo da upravo mjesna Crkva u toj stvari može mnogo pomoći“.

Krenuli smo među ljude i ponudili im školski program dakako s vjeronaukom. Prikupili smo sva učila iz Hrvatske i hrvatskih škola diljem svijeta, a prof. Grana Ferić, koja će postati prvom ravnateljicom HDŠ, je, nakon konzultacija s uvaženim stručnjacima i pedagozima iz Hrvatske te djelatnicima Ministarstva prosvjete, kulture, fizičke i tehničke kulture, odlučila o tome što je sa stručne strane primjereno za hrvatsku djecu u Švicarskoj. O vjeronaučnim učilima su odlučivali sami misionari. Roditeljima smo objašnjavali, a ponekad ih i uvjeravali, da se radi o plemenitom naumu, koji njihovoj djeci može samo koristiti. Napravili smo Pravila (statute) Hrvatske dopunske škole prema Švicarskom građanskom zakonu o udrugama. Definirali smo svrhu HDŠ-a kao dodatne školske nastave iz hrvatskoga jezika i književnosti, hrvatske povijesti i zemljopisa hrvatskih zemalja, te nudili njegovanje hrvatske kulture, umjetnosti, hrvatskog folklora u svrhu očuvanja nacionalnog identiteta Hrvata u Švicarskoj. Tijela udruge HDŠ su bila godišnja skupština roditelja, glavni školski odbor, mjesni školski odbori, ovjerovitelji računa i ravnateljica HDŠ-a, koja je morala posjedovati odgovarajuću stručnu i pedagošku naobrazbu.

Dok smo tražili učitelj(ic)e po Švicarskoj i vodili korespondenciju sa švicarskim vlastima tražeći priznanje i prostorije, hrvatske katoličke misije su umnažale i dijelile upisnice pred crkvom i u misijama. Republika Hrvatska je, doduše, prema uhodanom socijalističkom uzusu, slala i plaćala određeni kontingent učitelj(ic)a u Švicarsku, ali su oni boravišnu dozvolu mogli dobiti samo preko jugoslavenskih konzularnih službi. Naša mlada ustanova nije mogla ni sanjati o tolikim ovlastima kao ni o plaćama od kojih bi se u Švicarskoj moglo živjeti. Hrvatskim smo učitelji(cam)a, koji su već boravili u Švicarskoj, dali rok u kojem su se trebali odlučiti hoće li raditi u HDŠ-u ili JDŠ-u. Gdje su roditelji bili suglasni, prihvatili smo ih kao svoje. Od nekih nismo dobili pismeno izjašnjenje u danom roku, pa smo se odlučili za snage u Švicarskoj i pograničnim dijelovima Njemačke i Austrije. Kriteriji za namještanje učitelj(ic)a, koji se možda nisu svugdje mogli odmah primijeniti, su bili završena pedagoška akademija ili studij te ugled u sredini u kojoj žive.

Inicijativni školski odbor je na sastanku 17. rujna 1990. preimenovan u Glavni školski odbor (GŠO). Prvi predsjednik je bio pok. Josip Dobša, a nakon što je on 1991. godine obolio, za predsjednika GŠO je izabran Tihomir Nuić. Na godišnjoj skupštini 19. rujna 1991., odlukom nazočnih roditelja i mjesnih školskih odbora, dorađena Pravila su odobrena a GŠO je proširen na 13 članova. U međuvremenu smo 15. siječnja 1991. dobili dopis ministra prof. dr. Vlatka Pavletića da je Ministarstvo prosvjete, kulture fizičke i tehničke kulture, nakon uvida u naš rad, suglasno s našim radom i da nam pruža potporu. Taj smo dopis preveli na njemački i dostavljali ga školama u kojima još nismo imali prostorija za djelovanje. Tek 3. srpnja 1991. stiže iz Zagreba službena odluka o imenovanju ravnateljice Grane Ferić.

Financiranje HDŠ-a

Od Republike Hrvatske, u čijim je ministarstvima tada vladala velika nesigurnost i kruti samoupravljački duh, nismo mogli očekivati nikakvu financijsku potporu. U Pravilima smo zbog toga predvidjeli kao izvore financiranja HDŠ-a roditeljske doprinose, dobrovoljne priloge te prihode s priredaba HDŠ-a. Pripada ironiji toga vremena da je Republika Hrvatska i dalje plaćala učitelj(ic)e (vjerojatno njih 14) kao namještenike JDŠ-a, a hrvatski je puk, po tko zna koji put u prošlosti, morao čekati dok njegove pravice dođu na red.

Da bismo mogli pripremiti materijale za učenike, jer nismo imali udžbenika, bila nam je potrebna određena financijska pomoć. HKM Zürich nam je na početku darovala 3000 franaka, bivša Hrvatska kulturna zajednica 1500 franaka, a HDZ 186.50 franaka, nakon što je od obećanih 1500 franaka kupljena gomila nehrvatskih knjiga koje i danas leže na nekom züriškom tavanu. Pozajmljivali smo novac (primjerice od bivše HKZ) kako bismo platili tekuće račune. Jednom mi je prigodom fra Karlo Lovrić u listopadu 1992. godine potvrdio da je u HDŠ uložio 41 500 franaka (učiteljski seminari s hranom i pićem, siromašni roditelji koji nisu mogli platiti doprinos, kopiranja i sl.).

Pored toga smo se obraćali za financijsku pomoć švicarskim nedržavnim ustanovama i zakladama, jer smo bili svjesni da će nam država staviti na raspolaganje prostorije i da će sama snositi dodatne troškove za prekovremene satove kućepazitelja. Naime, nastava HDŠ-a se tada održavala uglavnom srijedom i subotom popodne, jer su u to vrijeme školske prostorije bile slobodne. U proljeće 1992. godine dobili smo potporu od Migrosa 4000 franaka, a od Seraphisches Liebeswerk Solothurn 200 franaka. Caritas nam je u svibnju iste godine darovao 10 000 franaka.

Prva Hrvatska dopunska škola je otvorena 8. rujna 1990. godine u Ženevi. Njezin učitelj i spiritus movens je bio Andrija Babić. Zadnja škola – u većim gradovima – je započela radom tek 1992. u Bernu. Kad smo 1990. godine započeli s HDŠ-om, grad Bern nije htio sudjelovati, jer su oni već imali svoje hrvatske škole koje su njihove učiteljice i učitelji vodili besplatno. Nastavu su održavali u misijskim prostorijama. Kako su djeca svugdje živa pa tako i u Bernu, sustanari iz grade se pobune protiv nastave u zgradi. Nastava se više nije mogla održavati u misijskim prostorijama. Školske prostorije su nađene tek u travnju 1992. godine. Dakle, to je bio ujedno početak nastava za bernsku djecu u školskoj 1991./1992. godini, s osam mjeseci zakašnjenja.

GŠO je odredio da učitelji(ce) imaju satnicu od 35.00 franaka s time da se dodatno nadomiruju troškovi putovanja. Svaki član GŠO-a je, kao što je to bilo i u Inicijativnom odboru, snosio sam sve troškove (poštarina, telefon, putovanja, kopiranja). Za prvu školsku godinu 1990./1991. smo zatražili od roditelja, koji to mogu, godišnji doprinos od 200.00 franaka za jedno dijete, a za dvoje i više djece 300.00 franaka. Imali smo škole na 20 mjesta i, na koncu, mogli podmiriti sve učiteljske honorare i putne troškove roditeljskim doprinosom na kraju školske 1991. godine. Slijedeće se školske godine povisio broj škola na 42, što je iziskivalo više nastavnog osoblja. Povisili smo roditeljske doprinose na 250.00 franaka za jedno dijete godišnje, a za dvoje i više djece na 350.00 franaka godišnje. Na koncu školske godine 1991./92. imali smo dug prema učitelji(ca)ma od 55 285.45 franaka. Više nismo povisivali godišnje doprinose, pa smo stoga završili školsku godinu 1992./93. s dugom od 84 923.45 franaka. Ali, nismo se dali. Država će preuzimanjem HDŠ-a pokriti nastale dugove. HDŠ je 1994. dobio nova Pravila i novu organizaciju. Što se dalje događalo u HDŠ-u, ne želim ovdje opisivati iz razumljivih razloga.

HDŠ u okrilju države

Nakon nebrojenih molbi, obijanja pragova po Zagrebu, preklinjanja i razgovora, Ministarstvo prosvjete, kulture, fizičke i theničke kulture, preuzimlje škole u rujnu 1993. godine. Pošto je Ministarstvo prema važećem Pravilniku moglo plaćati učitelj(ic)e samo 20.00 franaka po satu, dogovorili smo se da razliku od 15.00 franaka nadoknađujemo roditeljskom participacijom od 150.00 franaka za jedno i 200.00 franaka za dvoje i više djece. Nakon što se gđa Ferić umorila, 1. rujna 1993. imenovana je, na naš prijedlog, nova ravnateljica HDŠ-a prof. Stanislava Račić. Svi smo je već upoznali kao lojalnu, stručnu, marljivu, suverenu, postojanu i poduzetnu osobu. Država je od toga trenutka preuzela brigu za nastavu i mogla slati učitelj(ic)e iz Hrvatske sa svim potrebnim osiguranjima i mjesečnom plaćom, što nam je jako olakšalo organizacijski posao. Ministrica prof. Ljilja Vokić je svojim dopisom od 15. studenoga 1994. godine potvrdila naš dogovor: „Po preporuci i zamolbi fra Karla Lovrića, voditelja hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, Ministarstvo prosvjete i športa prihvaća mogućnost prikupljanja dobrovoljnih priloga roditelja učenika HDŠ“.(1)

Na godišnjoj skupštini HDŠ-a (26. lipnja 1994.) sam dao ostavku na članstvo u GŠO. S jedne strane sretan da smo uspjeli osnovati i održati školu, zahvaljujući iskrenom patriotizmu velikog dijela Hrvata, i predati Ministarstvu za kojim smo desetljećima čeznuli, s druge strane tužan zbog neuljudnosti, jaslarstva, pa i prostaštva, maloga, ali u javnosti jako prisutnoga dijela Hrvata. U svom sam oproštajnom govoru rekao, između ostaloga, i ovo:
„HDŠ su pokrenuli i ponijeli domoljubi, Hrvati, ljudi kojima nije trebao nitko sa strane. Nađeni su učitelji i učiteljice, sastavljeni programi, napravljen proračun. Nekim Hrvatima to nije bilo dovoljno, pa su počeli rovariti protiv HDŠ-a, počevši od “Školskih novina“ (2) iz Zagreba, preko dnevnog tiska u domovini, do ovdašnjih politikanata, koji svojim intrigama odvraćaju roditelje od plaćanja doprinosa. Više od godinu dana smo molili ovlašteno Ministarstvo da HDŠ stavi pod svoje okrilje. Prošle godine se to dogodilo na ovom mjestu, s posljedicama koje i sami znadete: počelo se raditi onako kako ne valja raditi – samovolja mjesnih vođa preuzela je sve u svoje ruke. Došli smo tako u slijepu ulicu, našli se u jednoj apsurdnoj situaciji: hrvatska država je preuzela škole, ne, međutim, i odgovornost za ono što se u njima i oko njih događa. GŠO, kojemu su novim pravilima podrezana krila, je stavljen pred poraznu činjenicu: bori li se protiv zloporabe, podmeće mu se da se bori protiv hrvatske države.

Škola je utemeljena na načelu solidarnosti, pošto manja mjesta nisu bila u mogućnosti snositi troškove poput većih gradova. Školu su vodile osobe koje su bile spremne preuzeti odgovornost za svoj posao. To je hrvatskom mentalitetu, očito, još uvijek strano. Tamo gdje jedna ministrica piše Spielbergu, a ne zna uopće da jedan dio njezinog naroda boravi u Švicarskoj ili tu činjenicu ignorira, za mene je daleko od onoga što podrazumijevam pod odgovornošću ministra. Tamo gdje držanje predsjednikove slike na zidu nadomiješta rad, ne postoji nikakva odgovornost. Stoga napuštam ovaj klub u želji da službenici hrvatske države jedanput shvate ili da sami preuzmu odgovornost ili da poštuju one koji su spremni s njima je nositi. HDŠ-u je potrebna hrvatska država, ali ne na ovakav način“.


(1) Premda je Ministarstvo službeno potvrdilo da prihvaća participaciju roditelja, dužnosnik mjesnog školskog odbora iz Zweisimmena se 10. prosinca 1999., nakon razgovora sa svojim  misionarom, koji je tvrdio da je stav Vlade da je suvišna participacija roditelja, obraća Ministarstvu s upitom je li participacija roditelja potrebna. Nisam siguran da se taj misionar protivio participaciji roditelja u JDŠ-u. Tamo je, naime, participacija već 1975. iznosila 50.00 franaka za jedno dijete a 75.00 franaka za dvoje djece. Valjalo bi ispitati koliko je participacija iznosila 1980-tih godina!

(2) Dvije učiteljice iz bivše Jugoslavenske dopunske škole su, valjda iz osvete, objavile  u „Školskim novinama“ (br. 13, 24. ožujka 1992.) jedan mržnjom i netrepeljivošću nadahnut članak protiv HDŠ-a. Naš odgovor na netočnosti i krivotvorine u članku uredništvo lista nije htjelo objaviti. U to je vrijeme „Školske novine“ izdavala država.


 

Općehrvatski projekt

U misijskim prostorijama u Zürichu održan je 12. siječnja 1992. – tri dana prije službenog općesvjetskog priznanja Republike Hrvatske – radni sastanak učiteljica i učitelja. Zvuči neskromno, ali mi se čini prikladnim na ovom mjestu prenijeti nekoliko misli iz moga pozdravnog govora.

„Vašom osobnom odlukom uključili ste se u rad Hrvatske dopunske škole i time priključili borbi hrvatskog naroda za neotuđivim pravom na samosvojnost. Ta odluka je dokaz Vaše svijesti, Vaše odgovornosti, Vašeg rodoljublja. Mi smo mali narod i možemo u svojim težnjama samo onda uspjeti, ako svatko na svom mjestu i u svom poslu radi i ispunjava one zadatke koji se stavljaju preda nj. Odlukom o radu u HDŠ-u, niste se stavili samo na stranu slobode i njezina temelja pravde, nego ste preuzeli strahovito delikatnu i ozbiljnu ulogu, ulogu učitelja hrvatske mladeži, budućih poklisara Hrvatske u svijetu. Ali za razliku od učitelja u normalnim uvjetima, Vi niste državni namještenici niti obveznici jedne političke stranke, jednog političkog sustava, nego obveznici politike (u najširem smislu te riječi) hrvatskog naroda.

Kao namještenici hrvatskog naroda, Vi se stavljate u službu ostvarenja višestoljetnih snova  toga naroda koji samo želi biti svoj na svome – ni manje ni više. To uključuje, između ostaloga, da smije govoriti svojim jezikom, pisati svojim pismom, njegovati svoju kulturnu baštinu, odlučivati o svom gospodarskom sustavu, jednom riječju voditi svoju politiku. Ali, preduvjet za to je hrvatska samostalna i priznata država – okvir koji omogućuje jednom narodu da se bavi svojim zgodama a da zbog toga ne bude žigosan ustaštvom, separatizmom i sličnim podmetanjima. I što su prilike hrvatskog naroda složenije, delikatniji je Vaš rad, Vaš zadatak, Vaša odgovornost. U ovom trenutku Vi ste učitelji(ce), što podrazumijeva odgoj, obrazovanje, prosvjećivanje. Trenutne želje su velike, a potrebe još veće. Vaša zadaća je dodatno time otežana što je cijeli kompleks hrvatske kulturne i civilizacijske baštine u Vašem osobnom obrazovanju bio ili ignoriran il negativnim predznakom obilježavan i predstavljan. Vi niste kroz svoje školovanje imali prilike pozvati se na nešto kao Duden u kojem biste provjerili jednu riječ, pravopisno pravilo, gramatičku odrednicu. I Vi ste, kao i mi svi zajedno, upućeni na hrvatsku književnost i narodni govor, tamo gdje je ostao neiskvaren, zapravo arhaičan. I time smo stigli do srži problematike.

Hrvati su oduvijek poistovjećivali svoj opstanak s opstankom svoga jezika. Nije bez razloga pop Martinac, još pod dojmom najkrvavijeg poraza cvijeta hrvatskog plemstva, 9. rujna 1493. na Krbavskom polju (kod Udbine, u Lici) potresnim svjedočanstvom zabilježio da Turci „nalegoše na jazik hrvatski“. To je samo prvi zapisani jauk u kojem jezik simbolički izražava sudbinu naroda, ali vjerojatno nije bio prvi, na žalost, ni posljednji, kako i sami znamo. Da bi se hrvatskom narodu porekla individualnost, a time i budućnost, neprijatelj se suprotstavljao ponajprije hrvatskoj jezičnoj samosvojnosti, jer bez vlastitog jezika nema ni hrvatskog naroda!

Danas smo stekli toliko slobode da o jezičnoj politici i serbokroatizmu možemo nekažnjeno govoriti, a sutra ćemo imati svoje priručnike gramatiku, pravopis, rječnik. Dotle nam ostaje mukotrpan put traženja, učenja hrvatskog jezika iz hrvatske književnosti i onih skromnih priručnika koji su stidljivo šireni među radoznale Hrvate. Molim vas, da ne žalite truda u traganju za hrvatskom riječju, izrazom, i da ih ispravno prenosite ne samo na djecu nego i na roditelje i Vašu okolicu. To sigurno nije jednostavno, to zahtijeva od Vas dodatni napor i vrijeme, ali Vas uvjeravam da se isplati. Jer, u ovom trenutku smo svi učenici jednog velikog događaja – hrvatskog preporoda! …

Možda je nekome u ovom izlaganju pridjev hrvatski zaparao uši. Ja ga nisam namjerno ubacivao, ali kad sam došao na ovu pomisao, nisam ga htio izbacivati iz već napisanog teksta. Pogledajte oko sebe natpise raznih banaka, osiguranja, tvrtki… Ne samo da „schweizerisch“ i „Schweizer“ nikome ne smeta, nego nam se to čini sasvim normalnim. Ja sam za šarenilo Zemlje, a Zemlja će sačuvati svoju šarolikost samo ako sačuva i šarenilo ljudskog roda i ne ograniči se samo na očuvanje flore i faune. Zamislite zemlju samo s engleskim jezikom, samo s jednim jednobojnim narodom, samo sa žutom ružom, samo s lisicom! Bila bi to ubitačna jednoličnost i siromaštvo. Nasuprot tome je raznolikost Zemlje u šarenilu jezika, kultura, naroda, biljaka, životinja… Učeći hrvatsku djecu hrvatskom jeziku, kulturi, zemljopisu, povijesti, Vi radite na planetarnoj perspektivi Zemlje na kojoj svaki pojedinac i narod ima svoje mjesto, svoj čar, svoju budućnost. Vi ste, dakle, suizgraditelji jednog modernoga, suvremenoga svijeta, koji se polako uspijeva otresti okova totalitarističke monolitnosti, svijeta koji svoju budućnost vidi samo kao raznolikost na svim područjima ljudskoga života. U tom ćemo se kontekstu priviknuti na spominjanje hrvatskog imena kao na nešto normalno, a po tom će to i svijet prihvatiti kao samo po sebi razumljivo.“

Odjeci o HDŠ-u

Bilo je dosta pozitivnih vijesti o HDŠ-u, koje su nas u našem pothvatu jačale i hrabrile. MOVIS, glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, nije propuštao ni jednu priliku da obavijesti svoje čitatelje o napretku i rastu HDŠ-a. Društvene obavijesti, glasilo bivše Hrvatske kulturne zajednice, su nam, kad je god to ustrebalo, stavljale svoj prostor na raspolaganje. Iz tih glasila su Hrvati u Švicarskoj iščitavali tko stoji iza HDŠ-a i tko daje materijalnu i duhovnu potporu njezinim organizatorima.

Lokalne i nacionalne švicarske tiskovine smo također zainteresirali za svoj smioni projekt i one nisu štedjele na pohvalama. Tako je 5. studenog 1990. züriški Tages Anzeiger objavio članak pod naslovom „Kulturna svijest u tuđini“ (Kulturbewusstsein in der Fremde). Novinarka opisuje kako je Hrvatska dobila građansku Vladu koja se distancira od jugoslavenske centralizirane države i u ovom trenutku naglašava hrvatsku kulturnu autonomnost. Novoosnovana udruga roditelja u Švicarskoj traži osnivanje hrvatskih dopunskih škola. Odbacivši bivšu ideologiju, ubuduće mogu hrvatska djeca u Švicarskoj upoznavati kulturu i jezik svoje domovine. Samo u Zürichu se do sada prijavilo 200 učenika za dopunsku školu. Nacrt udruge roditelja je zadovoljio nadležni odjel pri Departementu za obrazovanje. Voditelj odjela Markus Truninger kaže: „Mi podupiremo svaku inicijativu za posredovanje materinskog jezika i preporučili smo pojedinim gradskim školama da Hrvatima iziđu u susret s prostorijama“.

List HDŠ-a Govorimo hrvatski je osobito oduševljavao kako ljude u domovini tako i nas u tuđini. Tiskan u 1200 primjeraka, od toga 50 u boji, list je nosio izazovan naslov: govȯrimo ili go̎vorimo hrvatski. U mom posjedu se nalazi 10 brojeva iz prvih 10 godina rada HDŠ-a. Ne znam je li nakon 2001. godine više izlazio. List je objavljivao literarne radove učenica i učenika i ilustrirao ih crtežima koleg(ic)a. Naslovnicu svih 10 brojeva krasio je crtež učenice koja se zove Andrea Šikalo, 4. r., Landquart, a predstavljao je dražesna lica učenica i učenika s otvorenim očima i usnama, znacima velikog iščekivanja i uzbuđenja. Glavni i odgovorni urednik Modre laste nam se javio 26. lipnja 1993. ovim riječima: „Većina priloga – i literarnih, i novinarskih i likovnih – resi iskrenost, tematska i izražajna zanimljivost i svježina, te, uz razumijevanje teškoća u učenju našeg jezika, i solidna razina pismenosti. List odiše osobitom prisnošću i toplinom i odista ga je ugodno listati i čitati. Neke ćemo radove prenijeti na stranice Modre laste“. Riječi pohvale, pa i oduševljenja, su stizale iz Zavoda za školstvo, Matice Hrvatske, prof. Stejpana Težaka itd. K tome je HDŠ tiskala dječje crteže kao prigodne karte za kršćanske blagdane.

Noćobdije

Kako je iz cijeloga teksta razvidno, Glavni školski odbor se posvetio isključivo omogućivanju uvjeta za rad škola kao što su priznanje, prostorije, financijska sredstva. Nije se miješao u pedagoški i stručni rad škola niti u odabir učitelj(ic)a, ali mu je itekako bilo stalo do toga da škola bude konačno hrvatska i formom i sadržajom. Uostalom, vodio se iskustvom iz švicarskih škola gdje u svakoj školi postoji školsko vijeće (Schulrat ili Schulpflege). Međutim, zlobnici su u domovinskim tiskovinama GŠO-u podmećali da je „u rukama nekolicine ljudi iz Odbora koncentrirana sva moć i vlast izvandomovinske izobrazbe u ovoj zemlji“, da je on „potpuno autonoman“, da „rješava financiranje, pedagošku i stručnu problematiku kao i odabir djelatnika u školama“ (Školske novine, br. 13, 24. ožujka 1992.). Da je urednik lista imao samo malo demokratske svijesti, ovakva apsurdna podmetanja ne bi prošla u tiskovini, budući da su roditelji svake godine na godišnjoj skupštini mogli smijeniti kako pojedinog odbornika tako i cijeli odbor.

Ni političari, zapravo politikanti, nas nisu zaboravljali. „HDZ je uvijek bio nositelj u trenutku najvažnijih akcija za Hrvatsku. Prije dvije godine stekli smo kadar za osnivanje hrvatske dopunske škole u Švicarskoj. Inicijativa je krenula od HDZ-a ali smo sve to prenijeli na hrvatske udružbe u Švicarskoj. To nije domena rada političke stranke, ali smo bili inicijatori kako u ljudstvu tako i u materijalnoj pomoći“ (Glasnik HDZ-a, 10. kolovoz 1992.). Čista častohlepna krivotvorina koja otkriva svu bijedu politikanata: bili su prisiljeni donijeti gospodaru na politički stol bilo kakav plijen, pa makar bio ukraden. Bilo bi zanimljivo saznati koje su se „hrvatske udružbe“, osim ondašnjeg HKZ-a, u to vrijeme prihvatile posla oko HDŠ-a? Veleposlanik, koji je u to vrijeme vršio tu časnu dužnost i polagao važnost da ga se oslovljava s „ekscelencijo“, nije bio sretan zbog naše neovisnosti i ustrajnosti. Uvidjevši da svoje prekomjerne ambicije ne može zadovoljiti na naš račun, kritizirao je sve što je mogao i odobravao sve što nije smio, kako bi se barem na taj način nametnuo narodu.

Kad se HDŠ 1993. već stabilizirala i prešla pod okrilje države, Svjetski hrvatski kongres, tada se tako zvao današnji HSK, traži da mu se pridruži kao da se radi o nekoj privatnoj prćiji, što smo bez dvoumljenja odbili. Od samog početka pojedinci su opterećivali lokalne škole organiziranjem nekih nesuvislih priredaba, kvizova, natječaja, zabava, sve u svrhu osobne promičbe. Najviše sam pak bio pogođen godine 2004., kad su vajni Hrvati, koji su se proslavili solidariziranjem sa četnicima i bjesomučnim, sveopćim napadima na protivnike Vontine bojne pod skrivenim imenima „borovo“, „istina“, „bihhrvat“, „ivka“, „tiskob“, „duos“ na forumu „Hrvati AMAC“, pokušali školsku djecu pretvoriti u pionire po uzoru na Titove pionire čiji su izdanak i sami. Tadašnja ravnateljica HDŠ-a je to, unatoč mom prosvjedu, blagoslovila i bacila veliku mrlju na ovu častnu organizaciju. Ponovno smo bili prisiljeni proživljavati kasne 1970-te godine, samo sad bez jugoslavenskog Damoklovog mača nad glavom.

Među ovim noćobdijama, koji su se koncentrirali na grabež tuđega dobra i prinošenja ukradenog plijena gospodarima, ima više onih koje je vrhovništvo odlikovalo odličjima ili pismenim priznanjima. Koliko je autoru ovih redaka poznato, ni HDŠ, kao ustanova, ni GŠO niti pojedinci, koji su ga sačinjavali, nisu se uspjeli popeti na taj imaginarni i zavodljivi Olimp. I to je jedino ispravno, jer raditi za svoj narod spada u temeljne dužnosti svakog pojedinca. Dakle, činili smo u okviru svojih mogućnosti ono što je sasvim naravno. Velika nam je čast da nismo pripadali društvu niskih strasti, dodvorništva i sluganstva, društvu snimatelja ružnog filma o mučeniku Stepincu, Obrada Kosovca, i njemu sličnih odlikovanih noćobdija. Ponosan sam na to vrijeme svoga uspješnoga angažmana. Rijetkim pojedincima se, očito, nešto čudno dogodilo, najprije poistovjećivanje s jugoslavenstvom i brisanje etničkog hrvatstva, po tom brisanje jugoslavenstva i poistovjećivanje s najradikalnijim hrvatstvom. Pitanje je samo može li se izdano hrvatstvo braniti političkim jugoslavenstvom i izdano jugoslavenstvo opravdati radikalnim hrvatsvom?

Dječji glasovi

Ovaj, malo iscrpniji pregled o početcima HDŠ-a, odnosno HN-a u Švicarskoj nije potpun ni savršen, kao što ništa ljudsko nije savršeno. On je pun nadnevaka, imena i citata zbog toga što su u historiografiji nadnevci, imena i citati vjerodostojniji negoli osobne interpretacije. Dječji glasovi spadaju svakako u kategoriju vjerodostojnih i nepatvorenih svjedoka, pa ćemo s njima završiti ovaj ogled o početcima HDŠ-a u Švicarskoj.

San i

Sanjala sam,
cijelo to vrijeme,
sanjala.

Vidjela sam brodove bijele,
Vidjela konje niz obalu.
Sretne.

Vidjela ljude ruku raširenih,
mislila da čujem smijeh.
Sreću.

Bio je već zalazak sunca.
Samo sam sanjala.

java

Vidim tenkove
zagađena mora,
Mržnju u očima.

Vidim ratove,
shvatila sam
da nisam jedina
koja sam sanjala.

Bože, probudi ih,
neka barem umru budni!

Sanja Prpić, Schaffhausen, Govorimo hrvatski, br. 1, lipanj 1992.

Kako sam prihvatio odluku da pohađam hrvatsku školu

Kad sam jednog dana došao iz škole, otac mi je rekao: „Danas sam bio u gradu i dobio obavijest da je otvorena hrvatska škola“. Budući da sam toga dana imao puno domaće zadaće, nije mi se dalo misliti ni na kakvu drugu školu i odmah sam rekao: „Dosta mi je i ove jedne“¨! Ali kad je došla prva subota, tata me upozorio da bih danas mogao otići u hrvatsku školu i vidjeti što će se tamo raditi, a i da su mu rekli da će biti i mala proslava. Kad je tata to rekao, ipak sam odlučio malo pogledati. Došavši u školu, vidio sam da je sve bilo bolje nego što sam zamišljao. Godpođa učiteljica je bila dobra i ljubazna, kao što je i dan danas. Ono što smo radili i nije bilo tako teško pa sam odlučio pohađati nastavu na hrvatskom. Još nešto. Otkako sam u hrvatskoj školi, u „pravoj“ školi sam sve bolji i bolji.

Oliver Čikeš, Leukerbad, Govorimo hrvatski, br. 2, lipanj 1993.

Ja i moj hrvatski

Hrvatska me podsjeća na moje djetinjstvo. To je jezik topline i ljubavi. Svoje prve riječi, prve bajke i pjesme, prve boli izgovorila sam na hrvatskom jeziku. Kad sam pošla u prvi razdred švicarske škole, počela sam se sve više i više prebacivati na njemački jezik. Samo sam još u obitelji i u hrvatskom društvu govorila hrvatski. Sad sam ponosna da mogu poboljšati svoj materinski jezik u hrvatskoj školi i da kad dođem u svoju domovinu mogu popričati, nasmijati se i našaliti se sa svojim društvom. I sve to na hrvatskom! Ja znam da moj hrvatski nije savršen, ali isto tako duboko u svom srcu znam da ga nikad neću zaboraviti i da ću se mučiti da jednog dana svoju djecu naučim taj lijepi jezik.

Dijana Stanić
, Zürich, Govorimo hrvatski, br. 3, lipanj 1994.

Sretan ti rođendan

Zagrebe moj,
Ti imaš već devetsto godina,
Star si ali lijep.

Zagrebe moj,
Ima i ljepših gradova od tebe,
Ali za mene ti si najdraži.

Zagrebe moj,
Svijet je pun slavnih katedrala,
Ali tvoja je uvijek sa mnom.

Ivana Babić
, Ženeva, Govorimo hrvatski, br. 4, lipanj 1995.

„Moraš“

Mama: „Moraš oprati suđe!“
Tata: „Moraš očistiti cipele!“
Učiteljica: „Moraš naučiti čitati!“
Fratar:  „Moraš naučiti molitve!“
Tata: „Moraš urediti kupaonicu!“
Mama: „Moraš usisati stan!“
Ne, ne moram ništa nego samo umrijeti!

Mara Jukić
, Zürich, Govorimo hrvatski, br. 5, lipanj 1996.

Sjećanja na ulice

Moja ulica u Bosni je bila lijepa dok nije počeo rat. Sada je ružna. Kuće su porušene i trava je narasla do dva metra. Prije smo se druga djeca i ja igrali do mraka, a sada je sve pusto. Samo ponekad prođe pokoja životinja.

Klara Brica
, Trimbach, Govorimo hrvatski, br. 6, lipanj 1997.

Gdje je moja domovina?

Moja domovina, ne znam gdje mi je. Domovina je, kažu, tamo gdje se osjećaš dobro, gdje imaš prijatelje, gdje te nešto veže. Mislim da mi je domovina Hrvatska. Ili Švicarska? Ne znam. Osjećam se kao da sam podijeljena na dva dijela. Jedan moj dio živi ovdje, u Švicarskoj. S prijateljima idem u školu, nedjeljom šećem po selu. Ljeti sam s obitelji na brdu; pečemo, pjevamo i lutamo. U jesen s tatom berem gljive, a s mamom ih čistimo. Moj drugi dio živi samo za Hrvatsku. Tamo su mi baka i djed, ujnice, tete, sestrične… Navečer, kad sunce zalazi, zečići skaču po polju, a traktori se vraćaju. Najradije bih cijeli Kaltbrunn preselila u Hrvatsku.

Marta Levak, Kaltbrunn, Govorimo hrvatski, br. 6, lipanj 1997.

Bez riječi

Bez riječi može sunce zasjati.
Bez riječi može ruža procvjetati.
Bez riječi može ptica poletjeti.
Bez riječi može labud zaplivati.
Bez riječi može snijeg zalepršati.
Bez riječi može majka dijete utješiti.
Bez riječi može se voljeti.
Bez riječi može se mrziti.
Bez riječi može se plakati.
Bez riječi može čovjek čovjeku pomoći.

Daniela Dragelj
, Zürich, Govorimo hrvatski, br. 6, lipanj 1997.

Zašto volim Švicarsku

Kod nas u kući se ovo pitanje često ponavlja. Mi kao Hrvati da ipak više volimo tuđu zemlju, zašto? Jednostavno, ja sam tu rođena, navikla sam na ovaj način života, osjećam se kao sva ostala djeca ili bar većina njih. Za mene je Hrvatska zemlja iz koje su došli moji roditelji pred skoro dva desetljeća. Došli su u Švicarsku u potrazi za boljim životom i tu smo se rodili moj brat i ja. Mi volimo Švicarsku više od Hrvatske. Tu imamo prijatelje i sve što volimo. Za mene je Hrvatska draga zemlja jer je domovina mojih roditelja, ali ja više volim Švicarsku. Tu mi je sve ljepše, čišće, urednije i mirnije u odnosu na Hrvatsku. Uvijek provodim praznike kod bake i djeda, volim što ih vidim, ali se rado vraćam. Tamo mi je lijepo samo ljeti, ali ono ne traje dugo. Život u Hrvatskoj je za mene kaos. Svi se samo žale, kukaju, ne rade, svađaju se, galame, umjesto da nešto poduzmu i poboljšaju život koji je tako kaotičan. Eto tako! Zato više volim Švicarsku.

Anita Malinar
, Thalwil, Govorimo hrvatski, br. 7, lipanj 1998.

Odrasli i djeca

Djecu odgajati nije lako. Treba puno znanja i strpljenja. Po mome mišljenju ovako bi trebalo odgajati djecu:
Ne treba sve dopustiti jer djeca to mogu lako iskoristiti. Roditelji trebaju svoju djecu učiti da ne kradu, ne psuju itd. Oni trebaju steći povjerenje svoje djece. Djecu treba naučiti da su im roditelji najbolji prijatelji i da im oni uvijek žele najbolje. Trebaju ih naučiti da vjeruju u vjeru koju im oni prenose i da poštuju sve druge ljude, nacije i vjere.

Ruža Pavić, Wohlen, Govorimo hrvatski, br. 8, lipanj 1999.

Hvala, školo!

Najprije čestitam Hrvatskoj dopunskoj školi u Švicarskoj deseti rođendan. I ja sam s njome proveo pola njezina života jer je pohađam već pet godina. Tu sam doživio zanimljive i smiješne stvari, ali bilo je i trenutaka da je bilo tako dosadno da sam jedva dočekao poći kući.
Kad sam s devet godina krenuo u hrvatsku školu, mama mi se smijala i govorila da čitam kao Papa. A sad znam dobro i tečno čitati. Ipak sam sretan da idem u hrvatsku školu jer sam puno naučio. Jedan moj prijatelj iz Hrvatske, koji ne pohađa hrvatsku školu, zaboravio je svoj materinski jezik, a da je išao u hrvatsku školu, to mu se ne bi dogodilo. Zato sam vrlo sretan da idem u hrvatsku školu i da se to meni nije dogodilo. Zahvaljujem hrvatskoj školi na svemu!

Mario Čulo
, Landquart, Govorimo hrvatski, br. 9, lipanj 2000.

Mojoj školi!

Puno daješ nama djeci,
Nemoj stati, posustati!
Budi snažna, jaka duha,
Ostalo je naša muka!

Sretan rođendan ti želim ja,
Tvoja učenica Amanda!

Amanda Skender, Zürich, Govorimo hrvatski, br. 10, lipanj 2001.

Ovim malim izborom iz deset brojeva lista Govorimo hrvatski upoznajemo čitatelje s nevinim dječjim glasovima koji na dražestan način iznose svoja zapažanja, razmišljanja, maštanja, sjećanja i dvojbe glede izbora domovine između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Švicarske. Postignuti da djeca u tuđini progovore svojim materinskim jezikom o sebi, o sredini, u kojoj žive, o skladu i neskladu s društvom, o razlikama hrvatskog i švicarskog mentaliteta, i to sve duhovnim nadahnućem i optikom naroda iz kojega potječu, može se smatrati velikim uspjehom škole. Tek će vrijeme pokazati koliki će to sve trag ostaviti u zrelim osobama ovih nevinih duša.

Argentinski pisac Jorge Luis Borges naziva knjigu najčudesnijim ljudskim oruđem. Dok mikroskop i teleskop izoštravaju vid, telefon pojačava glas, mač i plug produljuju ruke, knjiga znači obogaćenje pamćenja i mašte. A škola? Škola je za nas bila širenje narodnog dostojanstva jer je u sebi nosila sve elemente uljuđenog hrvatstva.

Tihomir Nuić

Autor teksta Tihomir Nuić na proslavi dvadesete obljetnice HDŠ / HN u Küsnachtu.
Autor teksta Tihomir Nuić na proslavi dvadesete obljetnice HDŠ / HN u Küsnachtu.
Članovi Inicijativnog odbor za osnivanje HDŠ na proslavi dvadesete obljetnice: Marijan Jakopović, Jure Primorac, Tihomir Nuić.
Članovi Inicijativnog odbor za osnivanje HDŠ na proslavi dvadesete obljetnice: Marijan Jakopović, Jure Primorac, Tihomir Nuić.

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime