DIE KROATEN IN DER SCHWEIZ (Hrvati u Švicarskoj). Preuređeno drugo izdanje.

Ing. Zvonko Čičić, rođen 1931., u Švicarskoj od 1967., se s pravom može, po svom javnom djelovanju, pribrojiti društvu poznatijih hrvatskih migranta i kulturnih djelatnika u Švicarskoj. Pored normalnog posla u poduzeću, trudio se s kolegama već od 1971. okupiti Hrvate u Društvo prijatelja Matice hrvatske, koje je pod pritiskom jugoslavenske diplomacije 1973. promijenilo ime u Hrvatska kulturna zajednica (HKZ), koja se do propasti jugoslavenske države uspjela održati a da nije postala članicom jugokluba.

Zvonko Čičić nije bio samo supokretač i suradnik njezina glasila Društvene obavijesti, koje su tijekom previranja u HKZ-u 1990tih godina postale, kao i sama HKZ, privatno obiteljsko vlasništvo, nego i marljivi skupljač arhivskog gradiva o HKZ-u. U njegovoj arhivskoj građi se nalaze zanimljivi zapisi sa satanaka HKZ-a, s nevoljko vođenih razgovora u jugoslavenskom konzulatu u Zürichu kao i popisi članova HKZ-a od 1973., kad su prikupljane prve članarine, do konca 1980tih godina. Sa Zvonkom Čičićom me povezuje preko 30godišnje hrvatsko poznanstvo; zajednički smo oštrili hrvatske teme, dijelili protukomunističke poglede i jugoslavenstvo držali hrvatskim otrovom. Naše dobre odnose nije poremetilo ni njegovo pristupanje političkim strankama, odnosno njihovim podružnicama u Švicarskoj (HDZ, HSP), premda sam bio i tada kao i danas uvjerenja, da na demokratskim načelima organizirana država Hrvatska ne treba unositi duh strančarstva u krhku homogenost inozemnih Hrvata i migranata. Pri povratku u domovinu predao mi je svoju pismohranu i ovdje je mjesto još jedanput pripomenuti da na prvim popisima nedostaju imena onih koji dan danas lažno tvrde da su bili članovi HKZ-a od 1973. (Ako netko od čitatelja želi taj popis, može ga kod mene zatražiti.) Sa Zvonkom Čičićom sam još uvijek u kontaktu, premda manje intenzivnom nego u vrijeme njegova boravka u Švicarskoj. Sa strane gledano, pitanje je jesam li ja najbolji izbor za objektivni prikaz novog izdanja Čičićeva djela!

Zvonko Čičić je dosta pisao o hrvatskim temama na hrvatskom jeziku. Povremeno je objavljivao članke i na njemačkom jeziku, primjerice o Eugenu Kvaterniku (Eugen Kvaternik’s Zürcher Vorschläge aus 1860 zur Nationalitäten-Frage in Österreich-Ungarn, u časopisu Der Donauraum, Beč, 1980., 25. Jahrgang, 2. Heft). Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske javljao se svojim člancima u različitim časopisima i listovima. Rijetko se tko danas sjeća da je Zvonko Čičić 1976. godine objavio knjižicu Mala hrvatska pjesmarica, sa 118 kajkavskih, ikavsko-čakavskih i štokavskih pjesama iz različitih pokrajina Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Čičić je bio jako angažirani Hrvat i u švicarskom društvu što pokazuje njegovo dugogodišnje predstavljanje Hrvata u Saveznoj savjetodavnoj komisiji za probleme stranaca, u Bernu. Godine 1982. objavio je knjigu pod naslovom Die Kroaten in der Schweiz. Knjiga je pozitivno ocijenjena i dobrohotno prihvaćena u dijelu švicarske javnosti o čemu svjedoče osvrti u novinama Vaterland (07.08.1982.) i Zürichsee-Zeitung (13.08.1982.). Na drugoj strani Hrvati su bili podijeljeni glede tiskanja knjige. Jedina hrvatska građanska i neemigrantska organizacija u to doba, čiji je on bio suutemeljitelj, Hrvatska kulturna zajednica mu je službeno uskratila potporu, ali je njezinih 48 članova, pored Hrvatske katoličke misije Zürich i uprave grada Badena, sudjelovalo u sufinanciranju knjige. Ovo valja više pripisati strahu, koji je među Hrvatima u to vrijeme dominirao, nego osobnoj netrepeljivosti prema autoru. Dakako da je jugoslavenskim unitaristima smetao već sam naslov knjige. Uredništvo MOVIS-a, glasila hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, se u lipanjskom broju 1982. ukratko osvrnulo na knjigu riječima: …„Zbog pomanjkanja prostora (i vremena) ne možemo ovdje donijeti stručnu ocjenu pojedinih poglavlja te knjige, ali općeniti je dojam da je ona pisana nepristrano (objektivno), da je autor upotrebio obilje izvora koje je spomenuo. Osim toga, više stručnjaka i institucija su o tom djelu dale svoje, uglavnom pozitivne, ocjene, što je i u knjizi preneseno.“

U siječnju 1983. Hrvatsko društvo u Švicarskoj, organizacija hrvatskih emigranata koji nisu imali jugoslavensku putovnicu, se na četiri, strojopisom gusto pisane stranice, s posloženim primjedbama i prijekorima, osvrnulo na spomenutu knjigu s imenima Upravnog odbora J. Petričević, I. Mladinov, S. Miličević, B. Vidjak, S. Hoborka i T. Radja. U tom osvrtu, među ostalim, stoji:
„Velikom broju Hrvata u Švicarskoj dobro je poznato, da je Jugoslavenski generalni konzulat u Zürichu uspješno utjecao na pisanje i uređivanje Čičićeve knjige. To, naravno, strancima nije poznato. Rukopis je ove knjige, naime, dugo vremena išao od ruke do ruke u krugu većeg broja osoba te je dobro poznat Jugoslavenskom generalnom konzulatu u Zürichu, koji je od pisca tražio promjenu sadržaja knjige, premda je pisac od početka nastojao, da ne dođe u sukob sa službenom jugoslavenskom linijom. Osobito je važno, da je pisac u demokratskoj Švicarskoj pod pritiskom jugoslavenskih predstavnika mijenjao sadržaj i ispustio neke dijelove teksta, u kojima su bili spomenuti i neki Hrvati, koji u Švicarskoj borave bez jugoslavenske putnice, koji se smatraju slobodnim članovima ljudskog društva te koji za pisanje i javne nastupe ne traže odobrenje jugoslavenskih vlasti.“

Nemoguće je danas prosuditi radi li se u citiranom tekstu o istinitom iskazu ili o nagađanjima. Novo nam izdanje te knjige, koja se koncem godine 2015. pojavila u drugom izdanju, može, međutim, barem donekle pomoći je li prosudba političkih emigranata bila osnovana.

Autor je u novom izdanju knjige nadomjestio proslov dr. Žarka Dolinara vlastitim, današnjim prilikama prilagođenim uvodom iz prvog izdanja, iz kojega se iščitava jaka povijesna orijentacija Hrvata prema Zapadu, što potkrjepljuje osobama koje u knjizi prikazuje. Pitanje je pak koliko je korektan u knjizi navedeni broj od „oko 45 tisuća Hrvata“ sa članovima obitelji i dvostrukim državljanima u Švicarskoj? Po svoj prilici bi bilo zahvalnije napisati više desetina tisuća, dok se taj broj ne sazna, ako se ikada sazna.

Kao i u prvom izdanju, autor predstavlja Hrvatsku u kratkim crtama opisom zemlje, ljudi, jezika i povijesno-političkih faza od srednjovjekovne kneževine i kraljevine, preko ulaska u personalnu uniju s Ugarskom i priključenja Habsburškoj monarhiji, do jugoslavenskih ujedinjenja, spominjući i NDH, i proglašenja samostalne Republike Hrvatske. Premda u ovim tekstovima nema znatnijih promjena u odnosu na prvo izdanje, ipak ćemo upozoriti na neke nedostatke i previde u njima. Tako autor na str. 25 spominje bosanske patarene ili „bogumile“ kao „kršćansku sektu“. U historiografiji je naziv „bogumili“ već poodavno prevladan i napušten. Dr. fra Leon Petrović (1883.-1945.) je u svojoj knjizi Kršćani bosanske crkve, Sarajevo, 1953. dokazao da nije postojala nikakva hereza, nego da su u Bosni toga vremena živjeli „kr’stjani cr’kve bos’nske“, odnosno „bosanski krstjani“, što su kasnije povjesničari uvažili i nastavili istraživanja poput Franje Šanjeka, Srećka M. Džaje itd.

U poglavlju o Hrvatima od 1918. – 1941. autor, doduše kao i u prvom izdanju, naglašava srpsku hegemonijalnu politiku, ubojstva u beogradskoj Skupštini i mukotrpnim pregovorima izborenu kratkoživotnu Banovinu, ali prešućuje nasilno doneseni Vidovdanski ustav, pretvaranje naroda u pleme kao i gospodarsko izrabljivanje i zapostavljanje hrvatskih zemalja što su bila temeljno zla te države. Autor također ne spominje protužidovske zakone Kraljevine Jugoslavije iz 1940. godine po kojima im se zabranjuje trgovina „s predmetima ljudske ishrane“ i slobodan pristup visokim, višim, srednjim, učiteljskim i stručnim školama (razmjer prema udjelu u pučanstvu) kao i potpisivanje Trojnog pakta 1941. godine. Tim više je čudno da autor posvećuje nekoliko rečenica tada još uvijek marginalnom komunističkom pokretu, koji je 1919. nastao zbog „neriješenih socijalnih suprotsnosti“ u Kraljevini i 1920. zabranjen. „Godine 1937. preuzima Hrvat, metalski radnik Josip Broz (1892.- 1980.), kasnije nazvan Tito, vodstvo Komunističke partije Jugoslavije.“

Kao i u prvom izdanju knjige, autor piše o Hrvatskoj između 1941. – 1945. kako je pučanstvo pozdravilo proglašenje NDH zbog brzog svršetka lokalnog rata, ali je „nezadovoljstvo sve više raslo zbog povezanosti NDH s Njemačkom i Italijom, odstupanja većeg dijela Dalmacije Italiji i proganjanja mnogih građana od ustaškog režima“.

„U srpnju 1941. započeo je pod vodstvom KP partizanski rat protiv njemačkog i talijanskog zaposjednuća i protiv NDH u namjeri uspostave novog federalističkog sustava u Jugoslaviji. Mnogi su Hrvati kao Titovi partizani pri tom dali svoj doprinos“. Od autora se moglo očekivati da na ovom mjestu ukaže na protuslovlje ugrađeno u jednopartijski sustav koji je za javnost državu uredio „federalistički“ a partijom je čvrsto vladao „demokratski centralizam“.

„Jedinice Titovih partizana, odnosno Narodno-oslobodilačke armije, velikodušno su podupirane oružjem iz Velike Britanije i SAD-a. Posebno nakon kapitulacije Italije u jesen 1943., mnoga su hrvatska mjesta zauzeli partizani i uveli novu političku, prokomunističku upravu.“ Autor je, prvo, mogao „Narodno-oslobodilačku armiju“ staviti pod navodnike, jer ona nije isto značila za sve Hrvate: jedan dio Hrvata je, naime, govorio o padu NDH, dok je drugi dio stajao na stajalištu oslobođenja Hrvatske. Druga je činjenica da je vojska tadašnje hrvatske države, nakon kapitulacije Italije, zauzela gotovo svu jadransku obalu, koju su držali Talijani. U novom izdanju je završetak ovog poglavlja izmijenjen kako slijedi: „Titovi su partizani 8. svibnja 1945. ušli u Zagreb. Kratko prije toga se vojska NDH, praćena desetinama tisuća protukomunističkih civila, povlačila prema Austriji i htjela je svoje oružje po završetku rata predati Englezima. Razoružane zarobljenike su pak Englezi izručili komunističkim Titovim partizanima. Tito je odmah dao masovno ubijati zarobljene Hrvate protukomuniste, premda je rat bio završen (Bleiburške žrtve), o čemu su pobjednici šutjeli.“ Ne zaboravimo da je Zvonko Čičić kao 14-godišnjak preživio ovu dramu bijega i povratka i pritom potresne stvari doživio.

Kratko poglavlje o bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj od 1945. do 1991. opisano je gotovo identično i u prvom i u drugom izdanju knjige, s iznimkom fusnote u drugom izdanju, da je „Tito održavao poslušnost u zemlji i svoju moć smrtnim presudama, logorima i zatvorima za oporbenjake“. Mjesto jednoj ovakvoj rečenici je u samom tekstu, a ne u podrubku (fusnoti), jer ona zapravo prikazuje pravo stanje boljševičkog totalitarizma. Političke stranke poput HSS-a se ipak nisu tek tako „raspale“ (aufgelöst), kako autor piše, nego su ih boljševici zabranili. „KP je otada vodila politiku zemlje. Jugoslavija je postala saveznom državom, a Hrvatska jednom od šest republika“. Stanje u SR Hrvatskoj autor prikazuje na ovaj način: „U vanjskoj politici slijedi Jugoslavija, nakon loma sa Staljinom 1948., nesvrstani kurs. Pod Titovim vodstvom, odnosno njegovim predsjedništvom (1945.- 1980.) stekla je Jugoslavija veliki ugled u svjetskoj politici kao jedna od vodećih pokreta nesvrstanih. Od 1950. razvija se u Jugoslaviji ‘radničko samoupravljanje’, dakle jedan oblik socijalizma, koji se razlikuje od prakse Istočnog bloka. Gospodarskom reformom od 1965 uvedeni su u plansku privredu elementi tržišnog gospodarstva. Unatoč svemu tome nastala je razmjerno velika gomila nezaposlenih radnika“. Kod opisa SR Hrvatske „radničko samoupravljanje“, kao partijska manipulacija i promašaj, ne zaslužuje središnju pozornost. Hrvatska povijesna istina iz tog vremena je daleko više posvemašnji gubitak slobode i ljudskih prava, progoni neistomišljenika (robijašnice kao Stara Gradiška, Goli otok), srbiziranje hrvatskog jezika (Deklaracija o hrvatskom jeziku), Hrvatsko proljeće, prekomjerna zastupljenost srpske manjine u republičkoj i lokalnoj upravi, u policiji i vojsci, ubojstva političkih emigranata u inozemstvu i puno toga još.

U novom izdanju knjige autor je jedno poglavlje posvetio krvavom osamostaljenju Republike Hrvatske i njezinom prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, što je svakako hvalevrijedno i bez dvojbe predstavlja veliko obogaćenje knjige.

Drugi dio knjige opisuje, kao i u prvom izdanju, značajnije hrvatske ličnosti u Švicarskoj. U novom izdanju je dodatno spomenut i bivši politički emigrant Jure Petričević: „Došao je 1940. u Švicarsku kao već kvalificirani agronom i dobio važno mjesto u Švicarskom seljačkom savezu“. Petričević je, međutim, došao 1940. u Švicarsku da bi na Visokoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu doktorirao, što mu je 1942. uspjelo. Potom se vraća u domovinu i radi u državnim službama. U svibnju 1945. povlači se s brojnim Hrvatima u Austriju. Sklonio se kod nekoga seljaka u Tirolu, dok je uspostavio vezu s profesorima i prijateljima u Švicarskoj. Od 1946. godine pa sve do umirovljenja djeluje u Švicarskom seljačkom savezu u Bruggu kao zanstvenik.

O boravku Antuna Gustava Matoša autor kaže da je „1898. došao u Ženevu gdje se nastani za nekoliko godina“ (für einige Jahre). Matoš je prešao švicarsku granicu 26. veljače 1898. napustio Ženevu, odnosno stigao u Pariz 6. kolovoza 1899. Dakle, Matošev boravak u Ženevi je trajao manje od godinu i pol dana.

Kod Vinka Kriškovića autoru je ostala stara pogrješka (na koju sam i sam nasjeo u svojoj knjizi Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz) „da je emigrirao 1944. u Švicarsku“. Ja sam u Državnom arhivu u Zürichu pronašao podatke koji otkrivaju sasvim drugo lice Vinka Kriškovića, koji je 1942. i 1943. dolazio u Švicarsku na nekoliko mjeseci s hrvatskom diplomatskom putovnicom. Diplomatsku putovnicu je dobio i 1944. godine a Švicarski konzulat u Zagrebu mu je izdao vizu koncem ožujka te iste godine. S tom je putovnicom doputovao u Švicarsku najprije 2. travnja, pa opet 19. lipnja 1944. (a vjerojatno i početkom 1945.) i ostao u njoj do svoje smrti. (v. Politički zatvorenik, god. XXIV, br. 262, Zagreb,20l5., str. 27. – 31.)

Među spomenutim športašima nedostaje ime hrvatskog emigranta Branka Viđaka. Posljednja poglavlja o hrvatskim katoličkim misijama i našim radnicima su aktualizirana dodatkom o umnažanju misijskih postaja i o humanitarnoj djelatnosti hrvatskih udruga u vrijeme Domovinskog rata. Autor spominje i Hrvatsku socijalnu službu u Buchsu, ali je previdio da je ta služba pod tim imenom prestala postojati već 2000. godine i otada nosi ime MINTEGRA.

Treći dio knjige je posvećen, kao i u prvom izdanju, općenito iseljavanju Hrvata i glasovima o knjizi iz godine 1982. Na koncu knjige se nalazi sažetak na hrvatskom jeziku

Unatoč svim gornjim subjektivnim primjedbama, pa i objektivno pojedinim nedostatcima, ovu knjigu valja preporučiti čitateljima rečenicama s njezinih korica: „Brojne ličnosti iz naroda, koji pripada zapadnoeuropskom kulturnom krugu, bile su od 15. stoljeća tijesno povezane sa Švicarskom. Mnogi su Švicarci u novije vrijeme kao turisti upoznali Hrvatsku. Od prvog izdanja ove knjige, godine 1982., Europa se politički promijenila. Mnoge činjenice o hrvatskoj povijesti, koje za vrijeme represivne vladavine u Hrvatskoj nisu smjele biti istinito prikazane, predstavljene su u ovom novom izdanju povijesno korektno i dopunjene jednim poglavljem o najnovijem tijeku zbivanja u Hrvatskoj. Ova knjiga treba poslužiti kao most između Hrvata, koji žive u Švicarskoj, i švicarskog naroda.“

Knjiga je uistinu obogaćena ilustracijama iz hrvatske kulturne graditeljske i ine baštine. Otvori li je, čovjek osjeti neodoljivu lepršavost koja ga poziva na čitanje. Bez dvojbe se radi o profesionalno uređenom djelu.

 Tihomir Nuić


Knjigu možete naručiti na ovoj adresi: http://dkids.ch


{gallery}stories/foto/kultura/knjiga/dkids_cicic_knjiga/{/gallery}

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime