Dubravko Pušek: Ugrušak šutnje

„Ja sam pjesnik talijanskog jezika, ali se to dogodilo gotovo slučajno. Jezik za poeziju ne izabire se niti se iznalazi. Rabi se jezik vlastita svakodnevnog i intelektualnog iskustva“. Ovako zbori o sebi Dubravko Pušek u jednom novinskom razgovoru. Talijanski jezik je njegova poetska domovina, Švicarska ga je zbiljski udomila, a Hrvatska je domovina njegova djetinjstva.

U predgovoru zbirci pjesama „Ugrušak šutnje“ (Zagreb, 1997.) Krešimir Bagić smješta pjesnika na poziciju ruba kao pokretača traganja za središtem, bitnim i općim: „Pušekova posvemašnja pozicija ruba (Hrvat izvan Hrvatske, ‘stranac’ u Švicarskoj, pjesnik talijanskog jezika izvan Italije) gotovo dramatski preslikava arhetipsku poziciju pjesnika kao izmještene, bezdomne individue koja – unatoč svemu – poziva na potragu za korijenima i užicima iskonske komunikacije, te koja iznenađuje izvorno i detaljistički tematizira općost“. Ako postoji objektivni kriterij po kojemu se pjesnika smije ili može smjestiti u nacionalne kategorije onda je rođeni Zagrepčanin Dubravko Pušek švicarski pjesnik talijanskog jezika.

Dubravko Pušek (*1956.) je do svoje desete godine živio u Zagrebu. Jedna mu je baka stanovala na Trešnjevci a druga u Novoj Vesi, a pohađao je osnovnu školu „Matija Gubec“. Kao desetgodišnjak napušta s roditeljima domovinu i nastanjuje se u Luganu. Nakon mature upisuje studij romanistike i talijanski jezik u Firenci. Po svršetku studija vraća se u Lugano i zapošljava kao novinar na radiju Radio della Svizzera Italiana. Radiju ostaje vjeran do danas kao urednik drugog programa.

Bivšu je državu izbjegavao ne samo i isključivo zbog vojne obveze. Godine 1992. jednoj će novinarki povjeriti kako se “osjeća zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima ostavljenim na cjedilu, izručen jednom narodu koji je sastavljen 40% od vojnika, 40% od birokrata, a ostatak je policija. Smatra sramotom da Europa i njeni intelektualci nijemo promatraju rušenje centara srednjeuropske kulture kao Dubrovnika, Vukovara, Šibenika.”

Božić u Vukovaru

Pjevušanje snijega. Iščekivanje
u mraku što isključuje
svaku usporedbu…

Premda je takva spoznaja
besmislena,
valja čekati da se bude.
Ali u čekanju i najčistiju dušu
prožme otrov…

Težak muk uokolo.
Smrtonosni rub pahulja
štiti ustroj tišine…

(Preuzeto iz zbirke „Ugrušak šutnje“)

Pjesnik

Naklonost i interes Pušeka povezuje s njemačkom i austrijskom književnosti osobito s piscima kao Hugo von Hofmannsthal i Rilke, te Trakl, Heym i Stadler. Premda Pušekove pjesme nastaju i pod utjecajem vrsnih autora poput Byrona, Campane, Celana i Holana, njihova je originalnost kako stilski tako i tematski neupitna. Izbjegavajući blagoglasje, harmoničnost i varijabilnost, Pušek stvara nekićenim, tvrdim i zbijenim riječima. Njegove su pjesem većinom kratki lirski fragmenti, koji nastaju eliptičkim postupkom, čime se dobiva prostor rezonancije u kojem pjesme razvijaju svoju izabranu glazbenost. Fragmentarnost je jedina mogućnost da se prodre do granica kazivog, izrecivog, koje se nalazi iza iskustvenog. „To osobito vrijedi za njegovu zbirku Pietra di labbra (Kamen s usana, 1988.) koja je tiskana kod nakladnika Lubrina u Bergamu. Zbirka sadrži 42 kratke pjesme koje zaokružuju iskustvo odsutnosti i već u čestoj, ali nikada slučajnoj, primjeni točkica, kao da izranjaju iz šutnje koja se ne da premostiti umjetnim zahvatima.“ (Alice Vollenweider, Neue Zürcher Zeitung, br. 236/1992.)

Primjerice:

I taj hip u kojem nitko
nije prošao

i ugao si nije priuštio
ni jednu sjenu…

Ubod koraka nikad postojećih,
otrt na ništavilu brecaja

nekog tko neće biti niti je ikad bio…

Ramanov učinak je pojava spektralnih linija manje ili veće frekvencije u svjetlosnom spektru prilikom prolaza svjetla kroz tekućinu, plinove i kristale. Tako objašnjava jedan leksikon znanstveno Ramanovo otkriće. A Dubravko Pušek to pretvara u poeziju. Effetto Raman (Ramanov učinak, Locarno 2001). Predgovor je napisao Tonko Maroević, a pogovor Mattia Cavadini. U knjizi su objavljene pjesme pod naslovima Prologo, Polvere di Novak, Vlkov Valk, Effetto Raman, Grauzone, a manje poznati izrazi ili stručni nazivi objašnjeni su u fussnotama. Ramanov učinak sadrži 7 pjesama posvećinih Kruni odnosno Krunoslavu, Pušekovu sinu, kojega on promatra u raznim prigodama na spavanju, dok se igra, dok prati prijenos nogometne utakmice…

Zbogom presvjetla Europo (Addio illustre Europa) je pjesma koja se pojavila u knjižici s priloženim CD-om pod naslovom Duet za sopran i tenor u seriji Voci all chiara fonte. Među pet otiskanih pjesama, koje je uglazbio Francesco Hoch, nalazi se i Pušekova spomenuta pjesma u kojoj Dubravko Pušek šalje iz Lugana angažiranu poruku Europi. On joj se obraća kao njezin prominetni sin, ne da je odbaci, nego da je podsjeti na njezine velike propuste, na strahote i poniženja koja su se u njoj dogodila. A zločini su se dogodili i događaju još uvijek, ne zbog toga što bi europska vrijednosna ljestvica bila loša, nego zbog toga što nema spremnosti da ju se slijedi. Europski kršćanski temelji i humanistička tradicija se napuštaju u trenutcima nesreća, jer Europi, već dugo, nasilna smrt ne znači poziv na oplakivanje, propitivanje, korotu. Pušekov je glas glas stradalnika po logorima i na stratištima čije se sudbine prepuštene zaboravu. On žudi za humanošću, zato što ona ne zaboravlja dobro. Stoga se njegova poruka može ukratko opisati kao poziv na suzbijanje zla. U tom je duhu i uglazbljena njegova pjesma: tradicionalna žalopojka s elementima korala.

Pušek je objavio više knjiga poezije i proze, koje su, osim Effeto Raman, prevedene na hrvatski jezik: Arpa serafica (Serafska harfa, 1975.), Morfologia della viola (Morfologija ljubice, 1977.), Parade 76 (Parade 76, 1978.), Amore impossibile (Nemoguća ljubav, 1978.), Il senso oscuro dell’AmorTe (Nerazgovjetan osjecaj Ljubav(i) i smrTi, 1979.), Carni transparenti (Prozirne putenine, 1980.), Le stanze dei morti (Stance mrtvih, 1986.), Pietra di labbra (Kamen s usta, 1988.), Polvere di Novak (Novakov prah, 1990.), Vlkov Valk (1997.), Effetto Raman (Ramanov učinak, 2001.).

S Krešimirom Bagićem se slažemo kad kaže da se Pušek “svojim poetskim govorom hotimično približio prostoru šutnje i neizrecivoga, prostoru u kojemu čovjek više nije siguran gdje je i što zapravo čini. Tamo, u tom prostoru, on se diskretno upitao ono što se svaki istinski pjesnik u jednom trenutku mora upitati:

pjesma je to ili ugrušak šutnje.

Na to pitanje odgovor ne može dati nitko drugi do onaj tko ga je postavio. Samo njegov kamen s usta može razlučiti jasno od nejasnog, svjetlo od mračnog, pomišljivo od nepomišljivog. Samo on može naslutiti koliko mu taj kamen s usta ne pripada.”

Posrednik i prevoditelj

Svojim podrijetlom i biografijom Pušek je predestiniran za kulturnoga posrednika. Puno prije nego što su ratna zbivanja u bivšoj državi počela u Zapadnoj Europi oštriti svijest o raznolikosti jezika i kultura u jugoistočnoj Europi, Pušek je njegovao veze s hrvatskom literaturom, prevodeći na talijanski najvažnije pjesnike dvadestoga stoljeća. Najviše ga je opčarao Nikola Šop čije dvije zbirke pjesama tiska kod talijanskog nakladnika (Uzlet životinjstva, Firenca, 1982., Dok svemiri venu, Milano 1996.). Zatim slijedi mala antologija hrvatske lirike 20. stoljeća s dvadesetak autora. Jedan se dio pojavio u časopisu „Bloc-notes“ (Bellinzona, 1993.): Antun Gustav Matoš, Mihovil Nikolić, Janko Polić Kamov, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dora Pfanova, Antun Branko Šimić, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Viktor Vida, Kruno Quien, Radovan Ivšić, Boro Pavlović, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Joja Ricov, Ivan Golub, Mirko Bogišić, Ivan Slamnig, Josip Stošić, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Marija Čudina, Zvonimir Mrkonjić, Josip Sever, Tonko Maroević, Željko Sabol, Anka Žagar.

Pušek objavljuje u svojoj nakladi imenom Laghi di Plitvice (Plitvička jezera) pjesničke zbirke kako talijanskih suvremenih pjesnika tako i prijevode hrvatskih pisaca. To su manji svesci s nakladom od po 200 komada, sa skupim papirom i divnim tiskom i čudesnim ilustracijama – pravi bibliofilski biseri. Godine 1993. se u tom nizu pojavio Kruno Quien s kratkom pričom Mare Karantanova. Vukovarska godina Pavla Pavličića je ugledala svjetlo da na godine 1994. Iste godine se pojavio kraći ogled Mirka Tomasovića o Marku Maruliću Marulusu. Razdoblje karbona Danijela Dragojevića dobilo je godinu 1995. A 1998. godine pojavili su prijevodi iz dijela Nikola Šopa (Predavanje o dimovima) i Antuna Branka Šimića (Tijelo i sudbina). Na koncu je 2000. godine objavljena Otimanje od magle Dore Pfanove.

Pušek je preveo i u posebnom izdanju 2002. tiskao šest pjesama Slavka Mihalića pod naslvoom “Poznavao sam Ofeliju”. U Firenci se također 2002. godine pojavila u Pušekovom prijevodu i izboru omanja, luksuzno opremljena zbirka Krležinih pjesama pod naslovom Poesie.

Od 2006. godine Dubravko Pušek tiska časopis Viola (Ljubica). U prvom broju nalazimo Mariju Čudinu, u drugom Radovana Ivšića, u četvtom Josipa Stošića s fotografijama i slikama Hvaranina Pave Dulčića (1947.-1974.). U šestom broju čitamo pjesme Slavka Mihalića, a u sedmom Nikole Šopa.

Poezija nije unosan posao. Pušek publicira vlastite pjesme kao i pjesme hrvatskih autora po novinama i časopisima, u knjigama s malim nakladama. Knjige se pojave i nestanu, jer se praktički podijele prijateljima. Dugogodišnjim radom s autorima, nakladnicima i kritičarima, izgradio je mrežu veza u kojoj lirska riječ može slobodno cirkulirati. On vjeruje u mogućnost prijevoda lirike, ali ne da je širi, nego da prijevodom otplati dug narodu iz kojega potječe.

Dubravko Pušek posreduje i među švicarskim jezicima i kulturama. On je na sajmu knjiga u Frankfurtu 1998. godine, kad je Švicarska bila zemljom gostom, dobio neobične pohvale za svoje pjesničko stvaralaštvo i konstruktivno držanje u švicarskom „polifonijskom orkestru“. Njegovo je stvaralaštvo nagrađeno više puta književnim nagradama, među kojima osobito valja istaknuti Schillerovu.

Percepcija u Hrvatskoj

Dubravko Pušek je u hrvatskoj javnosti gotovo nepoznat kao i većina književnika koji ne stvaraju na hrvatskom jeziku. Tonko Maroević se latio posla i upoznao čitatelje časopisa Republika (br. 5, 1984.), te Republika (br. 3-4, 1991.), s jednim dijelom Pušekova stvaralačkoga djela. I Mirko Tomasović se sjetio Pušeka u svojoj knjizi Prepjevi iz romanskog pjesništva (Split, 1990.) te mu posvetio dvije stranice. Napokon, spomenimo i prijevode Joje Ricova objavljene u Hrvatskoj reviji (br. 2-3, 1994.) gdje su Pušekovom stvaralaštvu darovane tri stranice. Najveću pozornost na Pušekovo stvaralaštvo u Hrvatskoj je skrenula već spomenuta knjiga Ugrušak šutnje koju je priredio Tvrtko Klarić. Prema mojoj, svakako nepotpunoj evidenciji, Večernji list mu je 1994. godine omogućio jedan razgovor, a objavljen je i Tomasovićev prikaz prijevoda Pavličićevih Vukovarskih godina. Hrvatska nije plodno tlo za šutljive, radišne i povučene intelektualce, jer njezina sredstva priopćavanja očaravaju riječiti hvalisavci motivirani jeftinim publicističkim efektima.

Sažetak

Dubravko Pušek nije samo vrsni švicarski pjesnik talijanskoga jezika, nego i veliki zaljubljenik u hrvatsku kulturu i literaturu, osobito poeziju. Vjerojatno je teško naći intelektualca hrvatskih korijena koji je na talijanskom jezičnom području, a možda i općenito u Europi, uložio toliko truda da na tako visokoj razini promiče Hrvatsku. Pušek je hrvatski sretni slučaj kojega bi država trebala svesrdno podupirati umjesto skupih, nedjelotvornih diplomatskih djelatnika i nepokretnih ustanova zaduženih za promidžbu države. On svojim radom omogućuje hrvatskoj književnosti da svijetu pokaže svoje univerzalno značenje i općeljudsko obilježje. Kao što se car Julijan oduševio Aristotelovom izjavom u kojoj je ovaj ustvrdio da je ponosniji što je autor Teologije nego što bi bio da je pobijedio Perzijance, tako bi i Hrvati trebali biti ponosni na svoga neumornoga kulturnog poklisara Dubravka Pušeka.

Tihomir Nuić
Objavljeno pod naslovom: „Zagrebčanin – pjesnik talijanskog izričaja Švicarske“, Hrvatski iseljenički zbornik, 2010.

foto: http://www.patrialetteratura.com

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime