Iseljeništvo općine Ljubuški: Kako se Ljubuški upisao u povijest SAD-a?

I ja san vani i ovo mi se uopće ne dopada. Zašto? Da li je fino o nekom pisati, fino ili loše, osobne podatke objaviti javno! Ode ja mislim o bilo kojim podacima pojedinca ili zajednice, ja se tim, tom knjigom, nebi baš složija.

Imate vi doli gospodo pametnijega posla i to šta je dolje nama bi bilo amo zabavnije čitati. Daću vam nekoliko tema pa pišite: o čistoći, zdravstvu, lopovluku, partizanima, komunjarama, gomilama, zidinama, neradu… Pazite ako nekoga upišete u tu brošuru da ga mogu, njega i njegovo pokoljenje, tražiti po tom vašem spisku. Doli je područje di se svako dvadesetak godina minjaju granice, sistemi, ljudi i dr. Ja bi volija da je drukčuje ali je, nažalost, tako.“ Ovaj citat, koji se na Ljubuškom portalu pojavio 26. siječnja 2010. godine pod skrivenim imenom „kupina“, znakovit je po mnogo čemu, prvenstveno po upozorenju na suzdržanost zbog nepredvidivih i prijetećih mijena koje su pratile ovo trusno područje od pamtivijeka. Dalje nas „kupina“ želi uvjeriti kako još uvijek nije vrijeme zrelo za slobodu javnog izražavanja jer ne postoje jamstva da će postojeće stanje potrajati dulje vremena. „Kupina“ je pak najlukaviji i najprepredeniji kad nudi nove, svakako opravdane teme, kao alternativu, i instiktivno traži oprez zbog budućih pokoljenja i njihova dobra. Unatoč svim prigovorima i zamjerkama, s „kupininim“ se primjedbama vjerojatno slaže jedan dio Hrvata, osobito aktualnih političkih vođa, i stoga o tome valja voditi računa, što pak ne znači šutjeti i čekati bolja vremena. Hrvati jednostavno nestaju iz Bosne i Hercegovine. Prošle godine (2015.) je samo iz općine Posušje, ako je vjerovati objavljenim vijestima, odselilo u Frankfurt preko 10.000 ljudi. To je ono što jako zabrinjava. Prema popisu iz 1991. godine u BiH je živjelo 760.852 Hrvata, a prema posljednjem popisu iz 2013. godine Hrvati čine 544.780 ili 15,43% sveukupnog stanovništa BiH. Taj se broj do danas još više smanjio i vjerojatno je pao ispod pola milijuna. Umjesto konstitutivnog naroda, Hrvati se približuju sve više granici kojom postaju nacionalna manjina.

„Kupina“ je ovdje naveden da čitatelj vidi s kakvim se sve mentalitetom i otporom suočava javni radnik kad želi prikupiti i publicirati najobičnije općekorisne podatke koji ne zadiru u osobnost niti diraju privatnost. Unatoč takvim protimbama i objektivnim preprekama, 2011. se iz tiska pojavila knjiga na 592 stranice pod naslovom Iseljeništvo općine Ljubuški. Uredili su je Jure Rupčić Ivanov, Ante Čuvalo, Mate Grbavac, Božo Skoko, Rudi Tomić i Drago Šaravanja. Veći dio knjige je posvećen iseljenicima u prekomorske zemlje (Južna i Sjeverna Amerika, Australija), dok su iseljenici u europske zemlje, posebno su istaknute Njemačka i Švicarska, obuhvaćeni općim prikazima. Švicarsku je obradio nama dobro poznati, dugogodišnji misionar fra Rade Vukšić. Iz ove je knjige dr. Ante Čuvalo, neumorni istražitelj hrvatskih iseljeničkih zgoda, izvukao svoj prilog i objavio na engleskom pod naslovom Immigration of Ljubuški Croats to America 1900-1914 (Useljavanje ljubuških Hrvata u Ameriku 1900.-1914.), CroLibertas Publishers, Chicago 2016.

Autor u knjizi najprije ukratko predstavlja ljubušku općinu (povijest, geografiju, demografiju, gospodarstvo), koja zbog povoljne klime i vodenih zaliha predstavlja jedan od pitomijih zapadnohercegovačkih krajeva. Ali, prirodne pogodnosti su jedno, kruta stvarnost durgo. Četiri stotine godina pod osmanskom vlašću ovaj je kraj dijelio svu pograničnu nesigurnost i nestabilnost svoga vremena. Kad je 1878. godine Habsburška Monarhija zaposjela BiH, nije donijela narodu slobodu i napredak, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to mogla. Ante Čuvalo upozorava da se u Austro-Ugarskoj Monarhiji oko 70% stanovništva ljubuške općine nalazilo u kmetovskom odnosu prema državi. „U popisu pučanstva iz 1895. vidimo da je u to vrijeme u današnjoj ljubuškoj općini bilo ukupno 616 slobodnih seljačkih kuća s 3643 žitelja; kmetskih kuća 995 s 5340 žitelja; poluslobodnih 829 kuća s 5607 žitelja; ostalih u poljoprivredi 152 kuće s 622 žitelja. Ukupan broj nevlasnika zemlje u općini je tada bio 2592 kuća i 15212 žitelja, vlasnika je bilo 262 kuće s 1563 žitelja.“

Nimalo pogodne okolnosti ostanka i opstanka u rodnom kraju, pogotovo u vremenu širenja velikih priča o poslovima i zaradi u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji neograničenih mogućnosti sa snažnim industrijalizacijskim zamahom. Nasuprot zavičajnoj tjesnoći – u svakom pogledu, mladom i vitalnom naraštaju su se otvarala prostranstva i nudili novi svjetovi u kojima se mogla živjeti sloboda i uživati blagostanje. Tome su dakako pripomagali i vješti agenti brodovlasnika koji su u lokalnim novinama objavljivali oglase o povoljnom cijenama prijevoza: „U Ameriku i Kanadu najugodnije, najjeftinije i najsigurnije prevozi se sa prugom Gunard“. Putovalo se uglavnom iz Trsta, ali i iz Dubrovnika, Hamburga, Rotterdama i drugih europskih luka, kako je to vjerno bilježila američka administracija, u onoj mjeri u kojoj se mogla sporazumijeti s došljacima, na otočiću Ellis Island u luci grada New Yorka, iz čijih je zabilješki autor crpio svoje podatke i pretvorio ih u povijest.

Sami Amerikanci su cijenili imigrante koji su se uselili prije 1880-tih godina, a radilo se o Englezima, Nijemcima, Ircima, Škotima i imigrantima sa sjevera Europe. Prema imigrantima iz južne, srednje i istočne Europe, koji su se počeli useljavati na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, bili su nepovjerljivi i držali su ih kulturno i vjerski zaostalijima i manje sposobnima da prihvate vrjednote američkog društva. Čak se pojavio organiziran otpor protiv useljavanje rasno „inferiornijih“ i „nepismenih“ iz druge Europe, tako da je i Kongres 1896. izglasao zakon po kojem je svaki useljenik morao biti pismen. Osim ovih poteškoća, iseljenike su u Americi dočekali teški poslovi u kamenolomima, rudnicima, tvornicama, tunelima, mostovima… Na tim su se poslovima lomile kosti i nemilice ginulo. Imigranti su postali potrošačka roba na tržištu rada, kako kaže autor i nastavlja: „Tadašnji uvjeti rada bili su veoma teški i opasni. Radilo se puno sati, a plaće su bile male. Nije bilo nikakva osiguranja, sindikata ili pomoći za nezaposlene, njihove obitelji ili djecu nastradalih na poslu. Jedan od gorućih problema bio je pokop poginulih sunarodnjaka, a ginulo se prečesto. Ovakve su potrebe ponukale ljude na udruživanja u dobrotvorna društva. Kao i druge etničke skupine, tako su i Hrvati utemeljili takva društva iz kojih je izrasla najveća udruga Hrvata u Americi, Hrvatska bratska zajednica, kojoj su većinom pripadali i Ljubušaci Hrvati te generacije, a i kasnije.“ Samci su većinom stanovali i hranili se u primitivnim radničkim barakama („boarding house“) u kojima se kreveti nisu „hladili“, jer se u smjenama radilo i u smjenama spavalo.

Ni popis na Ellis Islandu nije bio jednostavan. Kontrolori su redovito zapisivali državu iz koje su imigranti dolazili. Pošto je u to vrijeme Bosna i Hercegovina bila administrativna jedinica Austro-Ugarske Monarhije, imigrantima se davao regionalni umjesto nacionalnog identiteta pa su bilježeni kao Bosanci ili Hercegovci. Unatoč tome autor precizno obrađuje pojedina sela općine Ljubuški i donosi broj iseljenih u SAD, a kod pojedinih useljenika navodi spol, dob, bračno stanje, ime luke iz koje je otputovao, ime broda s kojim je doplovio, kome ide, odnosno koga poznaje u SAD, u koje mjesto ide, visina, pismenost, koga je ostavio doma. Sveukupno je prikupio 2240 imena, od kojih se u državi New York smjestilo 1257, u Kaliforniji 191, u Pennsylvaniji 111, itd.

Bez dvojbe se radi o jedinstvenom istraživačkom pothvatu glede hrvatskog iseljeništva i djelu koje zadovoljava najviše znanstvene standarde. Dr. Čuvalo je ovom knjigom upisao Ljubuški, s vrsnim fotkama, u povijest SAD-a, iskazao poštovanje svim američkim Ljubušacima, koji nisu zaboravili svoje podrijetlo, te omogućio potomcima onodobnih useljenika da otkriju svoje korijene. Možda ovo neobično djelo nekoga u domovini potakne da se prisjeti davno iseljenih pradjedova i ponovno uspostavi vezu s dalekim američkim rođacima. Bilo bi sasvim pogrješno ovu Čuvalovu studiju promatrati u kontekstu koristi ili štete hrvatskog iseljeništva uopće. Vrijednost studije je neosporiva i onda kad se samo iseljavanje smatra štetnim kao gubitak na narodnoj supstanci. A zapravo se radi o dvostrukom gubitku: financijskom i demografskom. Finacijskom, jer odlazi na trošak hrvatskog naroda obrazovani svijet, i demografskom, jer iseljava uglavnom mlađe, radno aktivno, reproduktivnije stanovništvo što nužno dovodi do daljnjeg smanjenja rađanja u domovini.

*****************

Barem iz kurtoazije dodao bih ovoj studiji jedan citat iz Amerike vrsne Hannah Arendt iz 1944. godine: „Čini se da Srbi u pojedinim slučajevima poznaju samo jednog neprijatelja, naime Hrvate, i pripremaju tijesni savez s Grcima, a moguće i s Bugarima“ … „Prilično bi bilo smiješno držati da bi 52 000 u inozemstvu rođenih Hrvata moglo pretplatiti oko 25 000 primjeraka hrvatskih dnvenih novina…“ Dakle, moralo ih je biti puno, puno više. (Our Foreign Language Groups, u: Th Chicago Jewish Forum: A Quarterly Magazine 3, 1944, str. 25-34).

Tihomir Nuić

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime