Tihomir Nuić: Žrtveni jarac i Hrvati

William Holman Hunt: Žrtveni jarac, 1854.

Jedanput više nastojimo posredovati spoznaju da je ne samo naše znanje, već u svjetlu novih informacija, i prošlost promjenjiva.

Neil MacGregor, direktor British Museuma u Londonu

Razmišljanje, koje slijedi, potakla su dva ovogodišnja doživljaja s rijetkim porukama i dubokim dojmovima.

Prvi doživljaj početkom godine bio je posjet poučnoj izložbi Žrtveni jarac (Sündenbock) u Zemljaskom muzeju (Landesmuseum) u Zürichu koja traje do 30. lipnja 2019. Svakako bi bilo zanimljivo koncem lipnja saznati koliko je ovdašnjih Hrvata posjetilo tu izložbu. Žrtvovanje ljudi, osobito u kriznim vremenima, je staro koliko i ljudski rod. A kriza je kroz povijest uistinu bilo na pretek: glad, suša, poplava, bolesti, seobe, ratovi. Prinositi ljudsku žrtvu značilo je zagovarati više biće da se situacija promjeni na bolje. Pojavom nove krize ponavljalo bi se žrtvovanje. Žrtvom pojedinaca htjelo se također kanalizirati nasilje u društvu i spriječiti međusobno uništavanje. Kelti su svoje žrtve utapali, gušili i palili, Grci sasjecali i kuhali. Stradalnici su bili često slabići, postranici, stranci, žene, djeca. Kad nije pomogla jedna žrtva, žrtvovalo se više ljudi da bi se postigao željeni učinak. Ovo okrutno ritualno ludilo ima i u naše vrijeme svoju tamnu fascinaciju, bez obzira što srednjovjekovne lomače više ne gore.

Biblijski tekstovi pokazuju da su ljudi nastojali i u stara vremena svoju krivnju i svoje grijehe prebaciti na drugoga. Židovski vrhovni svećenik (prema Lev. 3,16) je na Dan pomirbe (Jom kipur) polagao ruke na žrtvenoga jarca i simbolički prenosio grijehe naroda na nj te ga slao u pustinju s tim “teretom”. U figurativnom smislu žrtveni jarac je osoba na koju se tovari krivnju/grijeh drugih. Premda je Isus ponudio ljudima drukčiju perspektivu u odnosu na huškača, neprijatelja – sućut, opraštanje pače i ljubav, ljudski rod nikako da se oplemeni. Svjedoci smo kako se i danas vode hajke na pojedince i narode, kako se na njih anonimno i otvoreno huška, kako ih se napada, ocrnjuje, okrivljuje, dok većina stoji po strani, ne želi se miješati, prati to šutnjom i dokazuje kako ju koncept žrtvenoga jarca fascinira. Stalno se traži općega krivca, kako bi se izbjeglo suočavanje sa samim sobom. Danas stojimo pred dilemom jesmo li u stanju stvoriti novo biće poput žrtvenoga jarca koje će naše grijehe nositi u pustinju, umjesto da ih tovarimo drugima?

Drugi je doživljaj bio nedavni posjet gradu Weimaru s epitetom „kulturne metropole njemačkoga duha“. Uistinu se radi o kulturnoj metropoli koja je sačuvala kuće u kojima su stanovali i radili Schiller i Goethe, Nietzscheov arhiv – zgrada, dok su arhiv počistili Sovjeti, Kneževa kripta, Dvorci Belvedere i Tiefurt s velikim parkovima, Goetheova vrtna kuća (vikendica), knjižnica Anna Amalia s preko 1,1 milijun knjiga. Blizu grada se nalazi sabirni logor Buchenwald. Dan poslije našega odlaska otvoren je novi muzej Bauhausa, osnovanog 1919. upravo u Weimaru. U gradu se iz dana u dan susreću desetine školskih razreda koji iz okolnih mjesta upoznaju njemačke klasike, pored spomenutih, Herdera i Wielanda. Ljudi u gradu su jako susretljivi. Čim vide da držimo plan grada i tražimo najbliži put do slijedećega znamenitoga mjesta, prilaze i uljudno, diskretno pitaju mogu li pomoći. Tako smo došli u razgovor s nizom ljudi, a posebno me se dojmila obrazovana gospođa u godinama sa štapom koja zna svaku sitnicu o svome Weimaru. Na pitanje kakav je grad bio u vrijeme DDR-a, s uzdahom je rekla siv, devastiran, sramila sam se. Kad joj rekoh da sam i sam odrastao u komunizmu, radoznalo me upita iz koje zemlje. Rekoh da sam Hrvat. „Vi ste ponosan narod. Vaš naivni slikar se u vrijeme komunizma dodatno potpisivao Croata“ (mislila je, dakako, na Ivana Lackovića Croatu).

U tom sam se trenutku počeo pitati jesmo li mi Hrvati zbilja ponosan narod u usporedbi s Nijemcima!? U vodiču o Weimaru stoji ova rečenica: “Grobno polje” na rubu nekadašnjeg koncentracijskoga logora Buchenwald, koje je obilježeno tek 1989. godine, podsjeća na mrtve koje su Sovjeti pogubili nakon 1945. godine gdje su na istom mjestu držali logor. Između 1945. do 1950. zaposjedna sila (Sovjetski Savez) je ugasila 7.000 ljudskih života.

U samom Buchenwaldu je između 1937. i 1945. pogubljeno 56.000 ljudi. Tek sjećanje na te nedužne žrtve pokazuje ponos i dostojanstvo velike nacije. U javnom prostoru od kolodvora do gradskoga centra odaje se počast žrtvama iz Buchenwalda. Thomas Müller je uspio u logoru fotografirati zatočenike. Pod projektom „Svjedoci“, napravljeni su na temelju fotografija portreti otprilike 2 m visine i 1 m širine i izloženi s lijeve i desne strane glavne ulice. Na njima stoji ime i prezime zatočenika, nadnevak rođenja, mjesto stanovanja prije uhićenja, zemlja iz koje dolazi, protokolirani razlog uhićenja (napr. Poljak, Rus, Židov, civilni radnik, službenik, vojnik…), te vrijeme uhićenja.

Antifašistički prijepori

Zanimljivo je da glasni i sveprisutni antifašisti ne optužuju Njemačku za „povijesni revizionizam“ iznošenjem činjenica (tek od 1989.!) da su Sovjeti kao samoproglašeni antifašisti koristili sabirni logor Buchenwald od 1945. do 1950. godine niti Nijemcima predbacuju revizionizam što umjesto „osloboditelja“ (Befreiungsmacht) Sovjete nazivaju „zaposjednom silom“ (Besatzungsmacht). Koliko je poznato, nitko se s „antifašističke“ strane nije suprotstavio njemačkim filozofima koji su znanstvenom metodom dokazali da filozofija Friedriecha Nietzschea nema veze s onim što su joj lagerski komunisti podmećali, naime, da je nacizam svoje zle nakane crpio iz Nietzscheove filozofije. „Antifašisti koji Hitlera ugone u dio njemačke kulture ne čine time samo naciste boljima. Nenamjerno i nesvjesno daju povoda stanovitim sredstvima kako bi obezvrijedili ono buduće, koje može doći iz Njemačke, nakon Hitlerovoga kraja.“ Ova dalekovidna rečenica potječe od njemačkoga filozofa i marksista Ernsta Blocha još iz 1942. godine. Bloch je inače pripadao krugu jugoslavenskih praksisovaca pod čijim je kameleonskim marksističko-kolektivističko-egalitarističkim utjecajem izjavo kako su svi Hrvati u inozemstvu fašisti, a ne zna jesu li u domovini baš svi.

Sličan je problem „revizionizma“ i s baltičkim zemljama. Litvu, Latviju i Estoniju je nakon Hitler-Staljinova pakta okupirao Sovjetski Savez 1940. Baltički su partizani pružali otpor sovjetskim okupatorima (antifašistima!) i ti se narodi još i danas ponose sa svojom „šumskom braćom“ koja su za Ruse jednostavno teroristi. Njemačku vojsku, koja je 1941. godine protjerala Sovjete, baltički narodi su pozdravili kao oslobodilačku vojsku. To je razdoblje kratko trajalo. Godine 1944. Crvena Armija ponovno zauzimlje baltičke zemlje. U tih nekoliko godina ubijeno je oko 200.000 litvanskih Židova, a desetke tisuća su Sovjeti deportirali. Zajedno s Ukrajinom baltički narodi slave svoje partizane, proturuske borce, i drže da bi bez partizana njihova povijest izgubila ono ponajbolje u sebi poput hromoga kad mu se uzme štap iz ruke.

„Razlika između zločinačkoga režima u Moskvi i Berlinu temelji se na temi istrjebljenja Židova. Ona je u svom rasističkom obrazloženju, koje objašnjava eliminacijsku namjeru i strašno gušenje plinom, jedinstvena. (…) Brutalne sovjetske zatvorske metode i metode mučenja, namještena suđenja, sadističke praktike uništavanja osobnosti prouzročile su bezbrojne žrtve. Samo uvid u “Crnu knjigu komunizma”, u Solženjicinovom “Arhipelag Gulagu” ili u „Gulag“ Anne Applebaum ukazuje na opseg staljinističkog zločina“ zapaža njemački pisac Richard Wagner. Po čemu su se razlikovali Titovi komunisti od nacista koji su na Križnom putu ciljano i bez sudskoga procesa ubijali Hrvate (starce, žene, djecu, vojnike koji su se predali i time stavili pod zaštitu konvnecije o ratnim zarobljenicima)? O tome svjedoče brojne jame po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Jugoslavenstvo kao totalitana svijest

Svi pokušaji da se objasne sukobi između Hrvata i Srba poput priča o „vjerskoj“, „nacionalnoj“ i drugoj nesnošljivosti, „balkanskom mentalitetu“, „prirođenom nasilju“, „generativnoj sili“, „oponašanju“ itd., povijesno su neutemeljeni. Četrnaest stoljeća živjeli su Srbijanci i Hrvati jedni pored drugih, bez zajedničke države. Nakon što su prihvatili brojne vlaške izbjeglice, Hrvati su koncem 17. st. ne samo ugostili srpske izbjeglice (navodno oko 30.000) iz Osmanskoga carstva, nego i prihvatili organiziranu hijerarhiju Srpske pravoslavne crkve. Dali su Srbima utočište i živjeli sa srpskim pravoslavnim pukom u Hrvatskoj bez sukoba, a nesporazume oko „unijaćenja“ se rješavalo dijalogom. Pa, ipak se u nekim glavama začela ideja o međunacionalnoj idili u okolnostima kada se budila velikosrpska ideja s pretenzijama na dobar dio hrvatskoga teritorija. U tim se trenutcima među narodima stvara nepovjerenje zbog sve snažnijeg srpskoga iredentizma. Godine 1918. Beograd je namjeravao osnovati kraljevinu Veliku Srbiju, oko koje će se okupiti Hrvati i Slovenci. Jugoslavenstvo kao ideologijski koncept će se u državnim okvirima pokazati kao privid, varka i iluzija jer je bilo zamjena za kriptosrpstvo. Čim je nastala zajednička država SHS, ulica je to duhovito čitala „Srbi Hoće Sve“ ili „Samo Hrvati Smetaju“ (Josip Horvat, „Živjeti u Hrvatskoj“, str. 145). Srbijanska spisateljica Nataša Rajaković je sasvim trijezno procijenila različitosti koje su se pojavile i sukobile nedemokratskim osnivanjem države: „Od samog početka, država južnih Slovena se našla između dva paradoksna shvatanja politike uopšte, a posebno države: s jedne strane decentralizovan i pluralistički koncept, zasnovan na suverenitetu i samoopredeljenju konstitutivnih naroda države, koji je bio zastupljen u Sloveniji i Hrvatskoj; s druge strane, unitarni i centralistički koncept zasnovan na ujedinjavajućoj i dominantnoj ulozi Srbije. Ta dva koncepta bila su rezultat različitog imperijalnog nasleđa (austrougarskog i katoličkog za Slovence i Hrvate, otomanskog i vizantijskog za Srbe) koje je stvorilo različite političke kulture, inače nepomirljive u okviru ujedinjenja koje su nametnule elite.”

Hrvatsko društvo je od pamtivijeka mješavina kultura i religija (Romani, Mađari, Nijemci, Srbi, muslimani…). Do Drugoga svjetskoga rata u njemu nije bilo nacionalne ni vjerske nesnošljivosti i isključivosti, pogotovo ne pogroma koje su Srbijanci prakticirali već u 19. stoljeću. Hrvati kao i hrvatski pravoslavci su doduše bili dio austro-ugarske vojske, djelomice i drugih sila, i nisu mogli niti htjeli osvajati srpsku zemlju, za razliku od Srbijanaca koji gotovo puno stoljeće nasrću na državni teritorij svojih susjeda Hrvata. Srbijanska doktrina da je „srpska zemlja posvuda gdje se nalaze srpski grobovi“ je bezočno promicana i konačno se pretvorila 1991., slično kao i 1941., u fašistoidno ludilo. „Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta“ zapisa svoja zapažanja na terenu američki publicist Philip J. Cohen. Nakon raspada jugoslavenske države i neuspjeha cijepanja Hrvatske, Srbijanci i Srbi su se dali na ocrnjivanje Hrvata i njihove države ustaštvom i fašizmom. Jedino Srbijanci i Srbi posjeduju neporočnu prošlost jer jedna imperijalna sila može bez ikakvih ograda kundačiti, ubijati, prisvajati tuđu imovinu i teritorij, surađivati s fašistima i njegovati fašističku ideologiju iz „viših ciljeva“. Pod krinkom jugoslavenstva, pansrpstvo je dobilo legitimet i sve svoje snage je usredotočilo na ostvarenje velikosrpskih ciljeva. Nakon sedamdesetgodišnje naslage frustracija, strasti i nezadovoljstva, jugoslavenstvo i njegove države se ne mogu ni čim razborito opravdavati, osim totalitarnom sviješću. Pogrješke iz svijeta se ne uklanjaju time što se prave nove. To ne bi bio napredak. To bi bio bankrot politike, demokracije i društva uopće.

Unatoč tome smo suočeni s ozbiljnim posljedicama srpske i srbijanske hajke koja blati Hrvate i okrivljuje ih za sve svoje nesreće prouzročene velikosrpskom megalomanijom. Hrvati su postali žrtvenim jarcem onoga trenutka kad su poželjeli svoju državu, poglavito otkad su izborili svoju nacionalnu, suverenu i demokratsku državu. I samo propitivanje povijesnih tvrdnji, istraživanje povijesnih činjenica, primjerice da Srbi u NDH, za razliku od Židova i Roma, nisu ubijani zbog toga što su Srbi, nego zbog pobune protiv države, proglašava se fašizmom. Dok se ne nađe dokument koji suprotno dokazuje, gornja tvrdnja ostaje povijesnom činjenicom. Hrvatske oružane snage NDH brojile su 93 generala od kojih je 13 bilo Srba. Dr. Savo Besarović, pravnik iz Sarajeva, i Ljubomir Pantić, ljekarnik iz Bijeljine, su bili ministri u Pavelićevoj Vladi. Članovi Hrvatskoga državnoga sabora u tom sazivu su bili dr Svetislav Šumanović kao i Uroš Doder. Neslavni članovi ustaškoga pokreta Marko Šarac, Milka Obradović i Mile Vasić su također bili Srbi po nacionalnosti.

“Srbi su skloni da sve neugodno što se dogodi, krive nekoga drugog. Čak i tijekom poplave 2014. pronašli su krivca u stranim silama i opoziciji, iako je riječ o prirodnoj nepogodi“ kaže srpski pisac Svetislav Basara. Prebacivanjem uloge žrtvenoga jarca na Hrvate, Srbijancima i Srbima pomaže da se ne suoče sa svojom kolaboracionističkom i zločinačkom prošlošću. Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio je pismo rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal u kojemu tvrdi da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma. To potvrđuju slijedeći citati iz spomenutoga pisma:

Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati. Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore. No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti, jasno pokazuju sve naprijed navedeno.

Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943. U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku državnu gardu, kao sastavni dio Srpske državne sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda. Drugi čovjek po snazi, odmah iza Nedića, bio je Dimitrija Ljotića, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće. U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. postrojba Srpskih dragovoljačkih snaga uhvatila u Nišu sedam Židova. Nisu samo Nijemci ubijali Židove u Srbiji. Tijekom 1941. novine Obnova i Naša Borba objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. Svi podatci o preživjelima koncentracijskog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. (11) Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava. Među njima je bilo mnogo Židova, uključujući i najmanje 798 djece.

Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće židovskih žena i djece usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Židove ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942. U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo židovske ni ciganske krvi“.

U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao judenfrei. Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana. Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su židovski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima.

Jasenovac i vizualiziranje

Svidjelo se nekome ili ne, Jasenovac je najtamnije poglavlje hrvatske povijesti. To, međutim, ni u kom slučaju ne znači da znanstvenici ne trebaju ispitivati slučaj Jasenovac. Dapače, Jasenovac bi zbog celebriranja mita, zbog manipuliranja ustrojem logora i brojem žrtava, zbog moralizatorskoga umnažanja srpskojugoslavenske moći i utjecaja trebali istraživati domaći kompetentni povjesnici zajedno s međunarodnim stručnjacima. „Povijest je puna ponora, užasa i pogrješaka. Povijest ostavlja rane, ožiljke i krhotine. Povijest zahtijeva poštovanje i povjerenje. Tražimo značenje povijesti. Tražimo poštovanje za nju i povjerenje u nju. Mi smo joj podložni i izručeni. Postajemo igračka i žrtve povijesti.“ Ovo viđenje povjesnika Norberta Furrera aktualnije je danas nego ikada zbog toga što antikni sramotni stup živi u digitaliziranom obliku. Pokvarena jaja, nekoć namjenjena sirotom grješniku na stubu srama, zamijenjena su uvrjedama u digitaliziranom obliku. Tko određuje budućnost nema najveću moć, nego onaj koji može promijeniti prošlost. Budući da su Hrvati slabašni, nemoćni i bez potrebnih kapaciteta da se suprotstve degutantnoj srpskoj propagandi, mogli bi se poslužiti poukom grčkoga filozofa Heraklita da „su oči točniji svjedoci nego uši“. Hrvati bi trebali zbog manipulacija Jasenovcem i radi dubokog poštovanja prema stvarnim žrtvama izraditi portrete, naprijed spomenute veličine, krivotvorenih smrti i postaviti ih u spomen području.

Svjedok

Moise Danon

Rođen: 1913.

Mjesto rođenja: Sarajevo

Umro: 1969. u Zagrebu

Pokopan: Mirogoj u obiteljskoj grobnici

Prema popisu jasenovačkih žrtava: ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942.

Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije, javno je govorio o svojem djedu koji je stradao u Jadovnom, ali ipak ga se može pronaći na mrežnom jasenovačkom popisu jer, kako se čini, postoje i dvostruke smrti.

Svjedok

……… Tadić

Rođen ……..

Mjesto: …….

Nacionalnost: Srbin

Razlog ubojstva: ?

Ubijen: Jadovno ……

Prema popisu jasenovačkih žrtava: ubijen u Jasenovcu

Svjedok

Stanko Nick, hrvatski diplomat

Rođen: 31. 08. 1935

Mjesto: Zagreb

Umro: 24.04.2010.

Pokopan: Mirogoj

Prema popisu jasenovačkih žrtava: ubijen kao dijete u Jasenovcu

Istu metodu vizualiziranja žrtava srpske agresije u obrambenom Domovinskom ratu bi trebalo provesti diljem Hrvatske od Vukovara do Cavtata, uključujući i 402 ubijene djece. Kod onih mjesta, koja su bila pod okupacijom, valjalo bi svakom portretu dodati crveno-bijelu vrpcu oko ruke, koju su morali nositi samo zbog toga što su bili Hrvati.

Svjedok

Josip Jović

Rođen 21.XI.1960.

Mjesto: Aržano

Nacionalnost: Hrvat

Razlog ubojstva: Hrvat (policajac)

Ubijen: Plitvice 31. III. 1991.

Hrvati bi morali konačno shvatiti da je postojanje neovisne i samostalne hvatske države nespojivo s velikosrpskim teritorijalnim ambicijama. Njihovo nadanje u pomirbu sa Srbima je iluzorno, jer bi to značilo dememoriranje memorije o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Za razliku od pomirbe, za koju je potrebno dvoje, jer se u pomirbi i krivnja dijeli, Hrvatima preostaje ili jednostrani čin opraštanja, koji bi značio srpsko rasterećnje i nada u Posljednji sud, za koji nije odgovoran čovjek nego Bog, ili se pomiriti s permanentnom nepravdom koju im srbijanska propaganda nanosi.

Tihomir Nuić

Komentiraj

Upišite komentar!
Unesite vaše ime