Jedna crtica iz Gologorice

Jedna stara slika mog sela Gologorica, rano proljeće, davnih godina. Mislim da bi to čak mogla biti 1984. godina. To se može zaključiti na osnovu toga što je turan (zvonik) friško ožbukan, a s njegove desne strane ne vide se obrisi «Čentra», koji je upravo te godine renoviran («mi smo govorili Žanpjerova kuća, a kad su prišli družeti su rekli Čentar» cit. M.I.).

Inače, za svaku ovu grudu, kamen ili stablo mogao bih ispričati po jednu priču.

Sad kad gledam ovu sliku, mogu reći da smo ipak bili jadni, koliko god neki trubili kako smo super živjeli u socijalizmu, kako su radnici išli na ferije itd. Ne sjećam se da je tih godina netko iz Gologorice išao na odmor. Uglavnom su se svi bavili poljoprivredom, a malen broj onih koji su imali neki posao, jedva je dočekao (kolektivni) godišnji odmor da ovrši žito, pospremi sijeno te okopa kukuruz i krumpire. U to vrijeme nije bilo poticaja za poljoprivrednike i živjelo se isključivo od žuljeva.

U prvom planu dominira stara štala Defrančeskijevih, za koju narod priča da je Enrico de Franceschi u Trstu početkom 20 stoljeća priskrbio «ventičinkvemila fiorini in oro» (25.000 fiorina u zlatu), a pokojni Tone Šimetov je tvrdio da bolje štale u ono vrijeme nije bilo «ne samo va komunu, nego va cieloj Istri». Kasnije, kad je «prišla sloboda», štalu su popola otkupili moj ujak barba Pepi i susjed Franjo Trdoslavić. Trdoslavića više nema u selu, pa štala izgleda još puno gore nego na ovoj slici, ali i «Lujinova» kuća u središtu sela.

Spomenuta obitelj de Franceschi dominirala je mjestom dva stoljeća. Budući da su djelom bili intelektualci i trgovci, nisu bili fašisti, a i već su bili pomalo prestari za to. Ženidbom između svojih krvnih srodnika degenerirala je cijela obitelj i zadnji izdanci više nisu imali djece.

Inače, domaći Hrvati nisu se miješali s njima, a zanimljivo je da su im čak nadjenuli kućne nadimke, kao što je to običaj kod Hrvata. Tako se govorilo «Lujinovi» po Luigiu, «poli Karletoveh» (po Carlu), «poli Žanpjeroveh» (po Gianpieru)… Osim manjih sukoba, posebno za vrijeme fašizma, s domaćim stanovništvom su živjeli u miru, a bili su i vrlo pobožni, pa time i u narodu omiljeni. Naravno da su bili favorizirani u odnosu na Hrvate, pa im je tadašnja vlast omogućila relativno brzo bogaćenje, iako su u 17. stoljeću došli kao obični zanatlije (tkalci i krojači). Jeftino su kupovali zemlju od prezaduženih seljaka (slično je i danas), a toj zemlji su domaći seljaci tepali starim hrvatskim nazivima: Kamenik, Bukvica, Piskovica, Široka stran, Lug, Brisca, Žejan, Vruljica, Sad, Del, Sokolišće, Pod Križ, Rt, Malinica… itd. Samo ime mjesta, Gologorica, zapisano je već skoro tisuću godina (1102.), a talijanizirani naziv Moncalvo («ćelava gorica») bio je kratkog daha, iako ga iredentisti i danas forsiraju.

Eto, možda će nekoga ova crtica zanimati.