Poslije mise u Gologorici

Nedavno sam bio objavio jednu stariju fotografiju, ljudi poslije mise u Gologorici. Bilo je to ljudima zanimljivo, pa sad objavljujem još dvije, jedna je s početka osamdesetih, prošlog stoljeća (zvuči jako davno), a druga početkom devedesetih. Kako možemo odrediti vrijeme? Na starijoj slici, koja je malo lošije kvalitete (ruski aparat Zenit) vidi se još uvijek mansarda na krovu «Čentra» (Žanpjerova kuća). Obnovom je ta mansarda nestala, a obnova je započela negdje 1983. godine, ja sam bio napisao nekoliko članaka o tome u Glasu Istre. Za drugu sliku znam da je početkom devedesetih, a vjerojatno 1990., jer još uvijek stoji zvijezda na spomen ploči. Dolaskom demokracije zvijezda je nestala. Naime, u toj je kući za vrijeme II. sv. rata kratko vrijeme bila smještena partizanska bolnica. Iz pijeteta prema pacijentima ploča je i dalje ostala, ali je netko smatrao da se može i bez tog ideološkog obilježja. Gologorica nije bilo neko «ustaničko» mjesto, ali je zbog prometne izoliranosti te blizine Ćićarije i Učke (gdje su se partizani skrivali) bila idealno mjesto za tu bolnicu.

Ne bih želio nikoga povrijediti, ali vele mi ljetos susjedi da znatno manji broj ljudi dolazi redovito na misu. U vrijeme mog odrastanja svi su išli na misu, iz cijele župe, svi koji su pod «našim zvonom». I još kažu, da se na prste dvije ruke mogu izbrojiti Doljani koje dolaze REDOVITO. Ima onih koji dolaze «svake kvatre» ili za veće blagdane, ali ne redovito svake nedjelje, kao što je to bio običaj prije. Crkva je bila pretijesna. Iz Dola, Rismanjice, Baroni, Sidreti, Jakotići, Juratići, Gospodi… je bilo više ljudi nego iz samog «grada». Prije, se iz Dola pješke dolazilo na misu (usponom po Rtu), u grupicama po deset, dvadeset ljudi, uz molitvu ili pjesmu. Autom se nije moglo. Danas se može autom, a dolazi manje ljudi? Bez Doljana i ostalih «kampanjoli» to nije to. U moje vrijeme znalo nas je biti preko pedeset na vjeronauku. Danas?

Kad je nadbiskup Pavlišić slavio neku obljetnicu (Gologorica mu je bila prva župa), Damir Jožetov i ja smo bili poslani da po okolnim selima skupljamo novčane priloge za poklon župe. Najbolje smo prošli u Dolu! Ne samo da su svi redom dali izdašne priloge, već nas je u svakoj kući čekao pršut i vino. Moja teta Jelka je zaključala vrata i nije nas pustila iz kuće dok nas nije dobro nahranila. Mislim da je to bilo moje prvo pijanstvo. Jedva smo se popeli po Rtu, lelujajući na mjesečini, ali su se svi čudili koliko smo novaca skupili. To su bili takvi ljudi – stare grče. Zato mi je sada žao da možda više ne čuvaju ono što su njihovi djedovi i pradjedovi čuvali stoljećima.

P.S. Na ovoj novijoj slici je i moja malenkost, drugi s lijeva, u razgovoru s mojim zrmanom Stankom Rabar (Šantelić). On je svirao harmonij u crkvi, a često smo «hrvatovali», još u ono vrijeme «kad se ni smilo».