Mačkare u Gologorici

Danas je zadnji dan poklada, «pusni torak», pa ću napisati par riječi kako se to feštalo u mom rodnom mjestu (Gologorica) u moje vrijeme. Ovisno o godini, kada pada Čista srijeda i Uskrs, obično bi «sezona mačkara» započinjala odmah poslije Antonje, sredinom siječnja. To je nekima danas možda čudno, ali to je bilo tako. Gotovo svaku večer, a obavezno petkom i subotom, manje grupice maskiranih mladih obilazile bi sve kuće u «gradu» (ne okolna sela). Važno je bilo da su svi bili dobro zamaskirani i nije ih se moglo prepoznati (bar su oni tako mislili). U to vrijeme bile su popularne plastične maske iz Trsta, koje su sakrivale cijelo lice. Na rukama su obično nosili rukavice, malo zbog bure, ali prije svega da zaštite svoj «identitet».

U kući bi se zadržali svega nekoliko minuta, napravili par «kerefeka» i krenuli u sljedeću kuću. Bilo je onih koji su zbilja znali napraviti pravi šou, npr. «pipali» bi stare none koje su se morale braniti itd… Ako je slučajno bilo kakvih kolača u kući, to bi im bila plaća. Kad bi mi djeca sutra ujutro pješačili u školu probali bi odgonetnuti tko je sinoć bio «omačkaran». Nije se moglo uvijek pogoditi, posebno zato što su se nekad maskirali i (stariji) ljudi, za koje se nikad ne bi moglo ni sanjati da će im to pasti na pamet. Teško mi je nabrojiti sve sudionike, ali moram spomenuti par njih, koji nisu propustili nijednu «sezonu». Npr. Ada i Nino Trdoslavić, poslije i Bruno, s kojim sam u nekoliko navrata i sam «rasturao» po kućama. Zatim nezaobilazni Serđo, Vilma, Alma, Pepo Šestanov i mnogi drugi.

Vrhunac sezone svakako je bila «pusna nedilja», ne pusni torak, jer je to bio radni dan. Tu ću opisati kako je to bilo krajem šezdesetih, ono najranije što pamtim. Misa je bila ranije, a poslije mise svi bi se razbježali doma. Kad se začuo zvuk kravljeg roga i piska od trstike, negdje iz dolenjega grada, onda ste znali da je počelo. Rog je nosio pus (pust). Pust je morao biti dobro zamaskiran, od glave do pete. Nije ga se smjelo prepoznati. Ne znam odakle potječe ta simbolika, ali pust je uvijek bio ružno obučen, pun krpa i rutina, često s rogovima na glavi. U ruci je uvijek imao podugačku smreku (smrikvu) kojom je tukao djecu, koja nisu uspjela pobjeći. Nije bilo milosti, ako ne pobjegneš, dobiješ bodljikavom smrekvom po cijelom tijelu. Ni djevojčice nisu bile pošteđene. U Gologorici je uvijek bilo puno djece, pa je u svakoj povorci bilo uvijek tri do četiri pusta.

Ta igra zadirkivanja pusta i bježanja pred njim ostala mi je kao lijepa uspomena. Dobar pust je imao svoje trikove. Npr. stavio bi slamu u nogavice (dolje su bile privezane špagom) da mu noge izgledaju deblje, da je lijen, pa bi onda naglo potrčao prema dijeci i dobro ih izmlatio, ako nisu uspjeli pobjeći i zaključati se u kuću. Kako je mjesto zbijeno, a u središtu veliki plac, okolni baladuri su bili idealne tribine za promatranje tih lakrdija. Oni koji to nisu doživjeli, najlakše će shvatiti ako to usporedim s popularnim trkama u Pamploni, kad razjareni bik trči ulicom i bode ili gazi one najodvažnije. Često se pust pravio pijan i teturao oslanjajući se na smrikvu, ali kad iznenada starta – brate mili, bježi koliko te noge nose! Kao što je već rečeno, svaki pust je imao i kravlji rog kojim je davao znakove za pokret ili neke druge akcije. Pust je obično nosio neke gumene maske starih ružnih ljudi. Tu masku nije skidao do večeri, jer pravi pust nikad nije otkrio svoj identitet, čak ni ostalim mačkarama u povorci! Da bi sakrili svoj identitet, pust je namjerno ujutro izlazio iz tuđe kuće. Sjećam se da se Nino Trdoslavić spustio iza kuće, preko Karletova i «klančića» izašao kod Županove kuće i onda krenuo prema placu, trubeći u rog.

Na priloženoj slici, s kraja šezdesetih, se vidi samo djelomično pust (skroz lijevo) koji leži na zemlji, a ispred njega smrikva. Smrikva drugog pusta se vidi ispred pletenog bocona. Inače, pravi pust je uvijek iz boconića «potezao» na gumenu cijevčicu, kroz masku, a uvijek se držao blizu bocona, ako «slučajno» ožedni. Pamtim i puste koji su nosili mijeh za krumpirove zlatice, koji bi napunili pepelom, pa «šunferali ženskan pod kotule». Bilo je par legendarnih pustova koji su imali i svoj tipični način hoda i plesa.Za razliku od pusta, mačkare nisu skrivale svoj identitet. One bi samo ponekad nosile masku, a inače bi se «maskirale» samo nekom posebnom garderobom. Prije su te «obleke» bile vrlo jednostavne. Kod muškaraca neka šarena košulja, ukrašena šarenim vrpcama, «nacrtani» brkovi i rumenilo na licu, slamnati šešir se nekim ukrasom itd. Djevojke bi se oblačile kao stare bakice ili gradske šinjore. Tek početkom sedamdesetih počele su «tematske» mačkare, pa su mladići postali gusari, kauboji ili indijanci, a cure princeze ili vještice. Suprotno tim trendovima Marijo Rabarov je i dalje glumio «nevestu».

Svi oni, njih pedesetak, okupilo bi se onda na placu. Uz zvuke harmonike polako bi se formirala povorka koja je onda krenula na turneju po okolnim selima. Cilj je uvijek bio, vratiti se prije mraka «u grad» i onda tu obilaziti kuću po kuću, a na kraju ples na placu i u «čentru». U moje vrijeme, mačakre su redovito skupljale darove po kućama. Obično su to bila jaja, kolači, vino i pokoja kobasica. Na jednoj crno-bijeloj slici vidimo kako Ivan Stojšić (Zvane Jeletov) drži košaru s jajima, a do njega Ivan Krošnjak (Nini Lencićov) bocon i bidon s vinom. Ako netko misli da Petar Udovičić (Pero Tatarić) mlati maslac, vara se, on to pomoću «gudala» jednog primitivnog instrumenta, ritmički prati mog ujaka Josipa Šestana (barba Pepi od Toninati) koji svira harmoniku (trieštinu). Valja reći da su neka domaćinstva u okolici davali izdašne darove, jer je njima dolazak ove vesele, šarene družine bila jedina prava zabava nakon duge zime. U to vrijeme televizije i interneta nije bilo.

Što bi se radilo sa sakupljenim «dobrišćem»? Po povratku u Gologoricu, vino i kolači bi se konzumirali istu večer, na fešti na placu i u «čentru». Od jaja bi se napravili neki kolači ili «fritada» za utorak. Ukratko, sve se moralo pojesti jer je sutradan «zapovidani pos i nemrs». U sjećanju mi je ostao i «dan poslije», tj. Čista srijeda. Sve po selu čisto i uredno. Nigdje glazbe ili smijeha. Nigdje šarenih krpica. Početak je Korizme i sve je utihnulo.

Valja reći i ovo, uz «velike mačkare», u turneju bi išle i «male mačkare», uglavnom pukoškolci, njih tridesetak. Ta bi povorka krenula par sati kasnije i imala znatno smanjenu turu, bez udaljenih zaselaka. Budući da sam par godina vodio turu znam sve pojedinosti. I mi smo dobivali jaja i kolače, ali bi mi to na kraju dijelili. Sjećam se da je jedan pust ljutito bacio smrikvu i masku i rekao kako više ne želi biti pust, jer njemu pripada više jaja nego «običnim maškarama». On mora trčati, znojiti se, a na kraju dobije isti broj jaja kao neka curica. Nije pošteno.

Pojavom automobila, puno toga se promijenilo. Naše su mačkare odlazile i u druga sela, a i k nama su dolazile organizirane grupe, ponekad praćene i limenom glazbom. Ne znam kako je danas, Čujem da se sve karnevalske grupe okupljaju u Cerovlju. Svako mjesto ima neku svoju temu, neki svoj koncept. To vjerojatno ima i svojih čari, ali ima i nedostataka. Ako su svi isto obučeni, onda se tu gubi i neka kreativnost, koja je prije postojala. Mladi su se trudili i sami šivali kostime. Prije nije bilo posuđivanja ili kupovanja gotovih kostima, već su to cure kroz cijelu zimu krojile i šivale. Parada kroz selo bila je kruna te kreativnosti. Nadalje, odlaskom u Cerovlje ili negdje drugdje, domaći stariji ljudi ostaju zakinuti za jedan lijepi vid zabave. Ne pretjerujem kada kažem da je i nama djeci u to doba to bio jedan od najljepših dana u godini. Zato sam se i potrudio ovo zapisati, možda će nekoga zanimati.