Popuštanje (Appeasement) je pogrješan način

Strah od energetske i gospodarske krize je velik s obzirom na umanjene isporuke plina iz Rusije. No, to ne smije dovesti do popuštanja ruskom predsjedniku Putinu.

Neue Zürcher Zeitung, 4. srpnja 2022., str. 19

Gostujući komentar Alexandera Rhoterta i Olivera Rolofsa

Unatoč jasnom jedinstvu Zapadu i snažnim signalima na nedavnim summitima G-7 i NATO-a: U fokusu ruskog brutalnog rata do uništenja protiv Ukrajine i zatočenosti u dilemu goleme energetske ovisnosti o Rusiji, neke europske vlade također teže politici popuštanja (Appeasement), tj. politici koja nije nesklona smirivanju agresora.

Vlade, koje po svaku cijenu žele “mir” kako bi izbjegle ozbiljne ekonomske posljedice, postaju sudionici. Smirivanje može funkcionirati među spremnima na pomirbu (Appeasern), ali ne i među onima koji gaje srednjovjekovno oblikovane fantazije imperijalizma u tradiciji Petra Velikog. U slučaju Putina, to bi samo pojačalo agresivnost. Po pokazuju povijesne lekcije. One otkrivaju zapanjujuće paralele: popuštanje je ozloglasio slavni britanski predratni premijer Neville Chamberlain, koji je 1938. vjerovao da će Münchenski sporazum zaustaviti Hitlerov rat i planove širenja.

Posljedica tog smirivanja bila je uglavnom uništena Europa i holokaust na više od 6 milijuna europskih Židova. 57 godina kasnije popuštanje Zapada u jugoslavenskom ratu na europskom tlu dovelo je do još jedne katastrofe. Ovih dana u Srebrenici se obilježava 27. godišnjica genocida u najnovijoj europskoj povijesti, kada je sredinom srpnja 1995. više od 8500 Bošnjaka – gotovo isključivo muškaraca i dječaka u starosti između 13 i 78 godina – sustavno ubijale srpske oružane snage.

Bio je to tužan vrhunac krvavog rata koji je odnio živote oko 100.000 ljudi u Bosni i Hercegovini. Puno toga bi se spriječilo da je Zapad opskrbljivao oružjem bosanske branitelje. Umjesto toga, ukazivalo se na opasnost eskalacije s krilaticom “bez oružja u kriznim područjima”, što je išlo na ruku srpskim agresorima. Oni su se naoružali nakon raspada Jugoslavije 1991./1992. i mogli su koristiti teško oružje JNA, koja je u to vrijeme bila treća po veličini u Europi.

Nasuprot njima stajali su mladi bosanski borci bez zaštitnih šljemova, tenkova i artiljerije i pokušavali spriječiti napredovanje do zuba naoružane srpske vojske. Tamo gdje nisu uspjeli zaštititi sebe i civilno stanovništvo od srpske nadmoći, dogodio se teror, razaranja i smrt. Déjà-vu koji uvelike podsjeća na trenutnu situaciju u kojoj se nalaze milijuni Ukrajinaca, dok Berlin i Pariz, primjerice, samo s velikim oklijevanjem i u malim količinama isporučuju Ukrajini teško naoružanje za obranu od ruskih napada.

„Natoizacija“ Europe

Baš kao što je Srebrenica bila prekretnica koja je dovela NATO do novog jedinstva, i ruski uništavajući rat protiv Ukrajine pokrenuo je novu prekretnicu u obrambenom savezu – ili, kako je rekao američki predsjednik Biden: “natoizaciju” Europe. Ipak, ovih se dana, primjerice, iz Berlina, Pariza ili Budimpešte ponovno čuje kako ne treba “ponižavati” Moskvu. Drugi kažu da je opasno stjerati Putina “u kut”. Usprkos boljem znanju nosi ih nada da je rat u Ukrajini poprilično ograničena stvar i da Zapad kao takav neće biti šire pogođen.

Sredinom 1990-ih zvučalo je vrlo slično. U dosad neobjavljenom govoru od 19. srpnja 1995. tadašnji predstavnik glavnog tajnika UN-a u bivšoj Jugoslaviji, Yasushi Akashi, pozvao je veleposlanike Vijeća NATO-a na nastavak popuštanja prema bosanskim Srbima. Masakr više od 8.500 Bošnjaka u Srebrenici u to je vrijeme bio u punom jeku, a vojnici srpskog generala Ratka Mladića spremali su se osvojiti susjednu UN-ovu zaštićenu zonu Žepa. Akashi je pozvao veleposlanike NATO-a da ne interveniraju u sukobu. Za eskalaciju su odgovorne obje strane, odnosno Bošnjaci i Srbi. Bosanska vlada također napada zaštitne trupe UN-a. Infamno iskrivljavanje stvarnosti. Upravo je to “neprovociranje” dovelo do prvog genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Iako je dva tjedna kasnije, pod pritiskom Washingtona, NATO povukao “crvenu liniju” zračnim napadima na srpske položaje oko treće zaštitne zone UN-a u Istočnoj Bosni, Goražda, spasivši tako njegovih 60.000 stanovnika od smrti ili deportacije, druga zaštitna zona UN-a, Žepa je jednostavno otpisana kao rezultat odlučnog nedjelovanja i fatalnog popuštanja.

Kao i u slučaju Ukrajine, vojni stručnjaci već su za srebrenički slučaj najavili da će u vrlo kratkom roku pasti i enklava Žepa u kojoj je bila stacionirana satnija ukrajinskih mirovnjaka. Nešto slično čulo se 24. veljače ove godine, kada su ruske oružane snage započele svoj ratni pohod uništavanja Ukrajine, od bivšeg njemačkog brigadnog generala Ericha Vada. S vojnog aspekta stvar je bila gotova i radi se još samo o nekoliko dana, procjeni bivši vojno-politički savjetnik kancelarke Angele Merkel.

Nikad više genocid

Koje bi pouke bi slobodni Zapad, u međuvremenu podjednako ugrožen od Rusije, trebao naučiti iz bosanskog rata i paralela s ruskom invazijom na Ukrajinu? Svaka politika popuštanja prema agresoru ne samo da ga potiče na daljnju agresivnost, već može dovesti i do genocida.

Nebirajuće i trajno granatiranje civilnih ciljeva i objekata, poput bolnica i nedavno trgovačkog centra u Kremenčuku, je barbarsko i jasno kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Masakri u Buči, s preko 400 mrtvih, i u Irpinu, s preko 200 mrtvih, potiču mračnu slutnju o strašnim razmjerima ratnih zločina koje su ruski okupatori moguće do sada počinili u Mariupolju, koji je ranije bio nedostupan, i na drugim mjestima u Donbasu.

Masovna deportacija desetaka tisuća Ukrajinaca u Rusiju, među njima djece, po definiciji je genocid. SAD je u ljeto 1995. demonstrirao kako ukrotiti agresora opskrbivši Zagreb i Sarajevo teškim naoružanjem kojim se moglo odbaciti srpske napadače. Upravo zbog toga je Hrvatska danas članica EU i NATO-a. Da Zagreb u kolovozu 1995. u roku od tri dana nije uspio okončati srpsku okupaciju svojom vojnom operacijom “Oluja”, euroatlantska perspektiva zemlje sigurno bi izgledala drugačije.

Upravo zbog toga treba danas prema Kremlju zauzeti sasvim odlučan, čvrst stav. Cilj Rusije je prouzročiti gospodarsku krizu u Europi ove zime, čime bi se oslabila potpora EU Ukrajini. Da ne spominjemo perfidno vođenje rata Moskve, koja koristi glad kao oružje i želi gurnuti svijet u prehrambenu krizu. Prije svega Europa si mora postaviti pitanje što je gore: hraniti ruski ratni stroj s jednom milijardom eura dnevno uvozom energenata i time riskirati neizbježni genocid u Ukrajini i daljnju rusku eskalaciju na njenom istočnom krilu? Ili braniti visoku vrijednost naše slobode i slobode naših susjeda u Ukrajini i Istočnoj Europi politikom apsolutne oštrine i drastičnim povećanjem režima sankcija i istodobno prihvaćanjem prekida u opskrbi energijom?

Budući da se danas europska sigurnost brani u Ukrajini i s Ukrajinom, nije jedino ispravno brzo povećati NATO-ove intervencijske snage na istočnom krilu na 300.000 vojnika i proširiti Atlantski obrambeni savez. Njemačka politika također više ne smije oklijevati da Ukrajini odmah i u velikim razmjerima isporuče dodatno teško naoružanje poput tenkova, topničkih oruđa i protuzračnih i pomorskih obrambenih sustava te da unaprijede i naknadno i brzo opreme svoje vlastite oružane snage. Isporuke oružja trebale bi biti popraćene i vojnim konceptom kako bi se pružila ciljana potpora Kijevu u razvoju vojnih scenarija, na što je nedavno pozvala bivša zamjenica pomoćnika glavnog tajnika NATO-a Stefanie Babst.

Cijena slobode je visoka, ne samo zbog prijeteće energetske i ekonomske krize. No, cijena nedjelotvornog promatranja nadolazećeg genocida kroz “pomirbu/popuštanje” i gubitka civilizirane borbe za europsku i demokratsku budućnost znatno je veća. Za Europu 21. stoljeća utoliko više mora vrijediti: nikad više uništenje, nikad više genocid, nikad više Auschwitz, nikad više Srebrenica – lekcije, najnovije iz bosanskog rata, podsjetnik su za danas i sutra na u isto vrijeme kako bismo spriječili da se dogode gore stvari.

Alexander Rhotert je pisac i politolog koji je godinama radio u EU i OESS-u, kao i u Uredu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Oliver Rolofs je stručnjak za sigurnost i bio je voditelj komunikacija na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu.