Zahvala Zlati Maček za njen angažman u misiji i župi

U nedjelju 9. listopada od aktivnog djelovanja u našoj katoličkoj misiji i crkvi sv. Petra u Schaffhausenu oprostila se Zlata Maček. Tog dana, s malim zakašnjenjem, proslavili smo i blagdan sv. Franje. Riječi zahvale i poklon uručio joj je misionar fra Mika Stojić, a članovi Misijskog vijeća pripremili su zakusku.

Morao bih potražiti negdje u mom arhivu precizne podatke, ali po mojoj slobodnoj procjeni, u našem Misijskom vijeću djelovala je preko 25 godina. Kasnije je bila sakristanka u crkvi sv. Petra. Švicarski župnici i naši domaći misionari cijenili su njenu pedantnost i pouzdanost te nenametljivi pristup i predan rad. Dvadesetak godina smo zajedno surađivali u našem Misijskom vijeću. Ne mogu nabrojiti sve funkcije koje je Zlata savjesno obavljala, ali pokušat ću neke najznačajnije. Dugo godina je bila tajnica i rizničarka vijeća, naš predstavnik u švicarskoj župi, članica pjevačkog zbora, Zajednice žena i molitvene skupine, a kasnije i namještena kao sakristanka. Brinula je o svemu; cvijeću, ozvučenju, čitačima, kavi i kolačima, čistoći u kuhinji… Kad bih u jednoj rečenici pokušao sažeti njen rad u pripremi nedjeljnih susreta ili angažman u misijskim aktivnostima, to bi zvučalo otprilike ovako – prva dođe, zadnja ode!

Dok ga je zdravlje služilo, uvijek je imala podršku svog supruga Drageca, koji je također bio član vijeća.

«Krajem prošlog stoljeća» organizirali smo razne aktivnosti u misiji, ugostili mnoga društva iz domovine, glumačke i pjevačke skupine, pripremali velike fešte, duhovne obnove, sprovodili humanitarne akcije… Zlata je uvijek podržavala svaku ideju – nije se bojala obaveza.

Kad bi i zadnji gosti otišli, a mi raspremili i očistili dvoranu, onda bi malo sjeli, nešto pojeli, popili i zapjevali. Eto, takav je bio život u iseljeništvu.

Zlata i Dragec ostaju živjeti ovdje. Želim im dobro zdravlje, uz želju da se ponekad opet proveselimo uz one naše stare popevke.

U nedjelju nisam imao fotoaparat pri sebi, pa sam mobitelom «škljocnuo» dvije fotografije, a s nekoliko arhivskih fotografija želim «pojačati» ovaj prilog.

Ivan Ivić