Jesenski dan u Klettgau i savjet mlađim muškarcima

Sto sam puta rekao – NEĆU! I sto puta činim istu grešku. Naime, imam već bar tisuću fotografija vinograda u Klettgau. Svake godine kažem neću više, ali čim zasja jesensko sunce neka me magična ruka vuče tamo. Doduše, imam nekoliko mušterija vinara, pa moram obnavljati «Bildmaterial».

Nije to daleko od mene, desetak kilometara. Klettgau je vinogradarska regija našeg kantona (Schaffhausen). Lani sam već pisao o tome, ne bih sad ponavljao. Inače riječ «Gau» na (staro)njemačkom znači nešto slično kao okrug ili srez. Ta riječ danas nije baš popularna, jer ju je Hitler koristio za svoje vođe, «Gauleitere». Klett je isto što i zagorska klet. Ukratko, ono što su za Zagorce njihove gorice – to je za nas Klettgau.

I pentram se ja tako predvečer po tim goricama, da uhvatim što bolji kadar, kad dobijem poruku u obiteljski «chat». Piše žena da je večera gotova i da svi požurimo dok je još toplo.

– Ja ne mogu odmah, ispred St. Moritza sam! – odgovorim ja prvi.

Ma nije prošla sekunda, odmah mi zvoni telefon.

– Ma di opet klatiš, znaš li ti cijene goriva! – odgovori ona i nastavi sa svojim litanijama. Za jednu minutu sam saznao sve o Rusiji, Ukrajini i energetskoj krizi.

– Alooo, ženska glavo, nije to onaj St. Moritz u Alpama, već ovaj kod Hallau!

– Aha, a što ćeš opet tamo!?

Stop. Ovdje jedan savjet ovim mlađim muškarcima. Kad vam žena počinje postavljati ovakva pitanja, odmah prekinite. Što god vi odgovorili, ona će imati još jedno pitanje, pa još jedno… Vjerujte mi, imam 32 godine iskustva. U najgorem slučaju, ako se duri i neće vam staviti večeru kad dođete, možete reći da vam se ispraznila baterija.

Elem, krenuo ja brežuljcima (to je inače zdravo!) prema crkvi St. Moritz. Begkirche («crkva na brijegu») izgrađena je u gotičkom stilu i posvećena je Svetom Mauricijusu (Moritz). Crkva stoji na vrhu Hallauerberga, najvećeg vinograda u istočnoj Švicarskoj, iznad Hallaua, a zbog svog uzvišenog položaja središnja je točka cijelog Klettgaua. Odabir brda slijedio je tradiciju drugih crkava u Klettgau (o tome ću drugi put nešto više, jer sam za općinu Wilchingen radio jedan projekt).

Hodam, okidam, mijenjam objektive, kad dobijem još jednu poruku. Javlja šinjora da je sin donio kestenje. Dao mu ih Marko, bio s curom u Ticinu i ubrali su puno. I još veli da ih ja najbolje režem i pečem (!?!). E pa hvala mladi prijatelju, što si mislio na nas dok si bio u našem najsunčanijem kantonu! Spasio si i mene, a Venka će ti se sigurno odužiti slasnom pljeskavicom ili toplom pitom. Bog te poživio sto godina! – i da svake godine meni doneseš jednu vrećicu ovih plemenitih plodova.