Priča o gastarbajterima

Prije nekih tjedana dana, preciznije na Dušni dan, kad su mnogi obilazili grobove svojih najmilijih, pomislio sam kako mi u dijaspori imamo i neke «specifične» probleme. Nama je taj odlazak na groblje jako otežan. U mojim razmišljanjima otišao sam i malo dalje i pokušao zamisliti neku sliku koja bi ilustrirala taj težak položaj i općenito život u dijaspori.

Danas, u modernom svijetu, svakodnevno gledamo brojne fotografije koje nam pružaju kakvu-takvu sliku života iseljenika. Međutim, jako je malo «autentičnih» slika iz onih vremena kad su prvi «pasošari» napuštali svoja ognjišta i u Europi tražili nadu za neki bolji život, ne sebe, već svojih obitelji, koje su uglavnom živjele dolje.

Uzeo sam papir i navečer napravio nekoliko skica, koristeći jedan moj stari crtež pokojnog oca kao «bazu». Sljedećih nekoliko večeri sam pomalo radio na crtežu. Sinoć bio puni mjesec, neće san na oči. Sjednem za stol i završim do kraja.

*****
Subota je popodne. «Gastarbajter» sjedi sam i zamišljeno gleda negdje daleko, kroz zamagljen prozor «barake».
– Zašto subota? – pita moja kći.
– Pa vidiš da se suši oprani «veš» – odgovara moja žena – a i jede se kuhana večera. Radnim danom su bile uglavnom konzerve, a tu je i malo vina.
I ona je imala oca gastarbajtera, poput mnogih u selu, pa se naslušala tih priča. Zimi, kad je bio «šleht veter» bili bi na odmoru, pa bi se skupljali oko ognjišta i pričali o životu u iseljeništvu.
– Pa mogla bi biti i nedjelja ujutro, veš se suši od sinoć?
– Ne može, vidiš da nosi radno odijelo. U nedjelju se nosilo misno odijelo – nastavlja moja žena – u subotu se još radilo, da se zaradi koja marka više.

******

Kod Anglosaksonaca pojam «blue collar» (plavi ovratnik) označava industrijske radnike, pretežno zaposlene u proizvodnom poduzeću i na «baušteli», a «white collar» (bijeli ovratnik) uredska, trgovačka, uslužna i slična zanimanja. Ukratko, plava «odijela» nose «šljakeri», a bijele košulje «gospoda». Simbiozom sam radnika predstavio kao velikog gospodina, u plavom «trližu», ali s bijelom košuljom, doduše, znojnom.
– Radnička klasa je najvažniji dio društva – znao je govoriti Žarko Dolinar – ako nemaš radnika, nemaš pertle za cipele, nemaš čekića, nemaš auta – nemaš ništa!

Dva rasklimana kreveta na sprat, za četiri umorna tijela. Dvije metalne kazete, «usklađene» s krevetima, u koje stane nešto malo čiste robe, koja krpa slanine, boca rakije i nekoliko starih pisama i fotografija na gornjoj polici. Stari radio za «pola sata za vas» i za «zvuke starog kraja». Otvoren prozor, koji gleda na susjednu baraku, da odagna miris graha, bijelog luka i znojnih čarapa.
Kazuje jedna stara guslarska pjesma: – Sve nabilo u barake klete, čizme, alat i duple krevete.

Ovih dana se društvenim mrežama širio neki (glupi) video koji karikira nekog novopečenog gastarbajtera. Ne zna njemački, a želio bi kupiti piletinu. Ode do police s jajima pa upita prodavača: – Wo ist Mutter? (gdje je majka?). Takvih «šala» je bilo i prije. Znalo se govoriti da su prvi gastarbajteri jeli konzerve za pse i mačke – «jer su jeftinije». Gluposti. Već spomenuti guslar je ovako pjevao:
– Ako hoćeš meso koje valja, moraš biti glumac kao Čkalja.
Rokćat kad ćeš kupit svinjetine, rikat kada želiš govedine.
Ako nećeš sve tako izvesti – konzervu ćeš svakog dana jesti!

Naravno da se tim «šalama» pokušavalo ismijati jadne ljude koji su iz čiste potrebe napustili svoje ognjišta, samo s jednom željom, da svojoj djeci omoguće lakši život, školovanje. Zato i ja ovaj crtež posvećujem svima koji su jeli grah u barakama i konzerve na bauštelama, kako bi njihova djeca mogla jesti za bijelim stolom.