47. hodočašće u Einsiedeln. Biskup Vukšić govorio o mješovitim ženidbama.

U subotu i nedjelju, 8. i 9. lipnja 2013. ponovno su se Hrvati iz Švicarske okupili na molitveno-pokorničkom hodočašću Marijinu svetištu u Einsiedelnu.

Križnim putom u subotu započelo je i ovo, četrdeset i sedmo hodočašće, a predvodio ga je mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij iz Sarajeva. On je predsjedao i euharistijskim slavljem u Marijinoj bazilici, skupa s jedanaestoricom misionara. Planirana procesija sa svijećama nije održana zbog tehničkih prepreka (postavljene kazališne tribine ispred bazilike). Na početku mise sve prisutne, a posebno mons. Vukšića, pozdravio je fra Mićo Pinjuh, koordinator HKM u Švicarskoj.

U nedjelju ujutro mnogi su pohrlili u samostansku dvoranu čuti biskupovo predavanje na temu: Mješovite ženidbe u Katoličkoj crkvi u svjetlu vrijedećih zakonskih odredaba i crkvenog nauka. Budući da je mons. Vukšić stručnjak na tom području (ima licencijat kanonskog prava na Sveučilištu Urbaniana) predavanje je bilo vrlo sadržajno i zanimljivo. I bolji poznavatelji propisa bili su zatečeni slojevitošću te materije. Katolička crkva se glede mješovitih brakova rukovodi propisima kanonskog prava, a osnovni propis je kanon 1124. koji kaže da je ženidba između dviju krštenih osoba, od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi, a druga pripada Crkvi ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom crkvom, zabranjena bez izričite dozvole mjerodavne vlasti. Načelno su dakle takve ženidbe zabranjene (bez dozvole crkvene vlasti), ali su istovremeno takve ženidbe valjane. S druge strane, nije valjana ženidba između člana Katoličke crkve i druge osobe koja je nekrštena (regulira kanon 1086). Pojednostavljeno i slikovito rečeno, ženidba (bez dozvole crkvene vlasti) između Ivanke i Jovana je nedopuštena ali valjana, a ženidba između Ivana i Fate i nedopuštena i nevaljana.

Uz dozvole crkvene vlasti takve su ženidbe moguće, međutim i tu postoje točno definirani propisi. Slušajući predavanje vjernici su saznali da budući supružnici imaju upravo unutar katoličke vjere sva ljudska prava, a često se u medijima upravo Katoličkoj crkvi spočitava zaostalost i konzervativizam, što je mons. Vukšić spominjao i u subotnjoj propovijedi. U nekim drugim religijama npr. žena nema nikakva prava. Po završetku predavanja razvila se žustra diskusija, no vrijeme nije dozvoljavalo da biskup odgovori na sva pitanja.

Vrhunac ovog hodočašća, ujedno i završnica (jer nije bilo večernje zabave) je svakako svečana nedjeljna misa. U svojoj propovijedi mons. Vukšić je govorio o dostojanstvu i ulozi majke. Spomenuo je da muškarac i žena, voljom Božjega promisla, jesu suradnici Boga samoga, jer sudjeluju u djelu stvaranja novih slika i prilika Božjih. Uloga majke u svemu tome je neponovljiva – dodao je biskup – privilegij da bude izravna suradnica Boga stvoritelja.

Nažalost, statistike i u našim krajevima ne izgledaju dobro. Biskup je spomenuo da katolici u BiH bilježe od 2002. godine negativan priraštaj. U župnim je maticama u prošloj godini zabilježeno samo 4992 krštenih, a 6420 umrlih. Moramo zaključiti da je u ovo vrijeme probuđenoga isticanja zastava, grbova i pjevanja himni neophodno potcrtati kako je od svih grbova najljepši čisto srce u grudima, a najljepša zastava je čista savjest, pogotovo oca i majke, a najljepša hrvatska himna je plač novorođenog djeteta – zaključio je biskup.

Po završetku svete mise fra Mićo Pinjuh se zahvalio svima koji su sudjelovali na ovom hodočašću, a pozdravne riječi uputio je i mons. Vukšiću: Oče biskupe, drago mi je da ste vidjeli da smo živi. Duboko vjerujem da ćete prenijeti naše pozdrave i poruke, kao i dojmove s ovog dvodnevnog hodočašća našim nadpastirima u domovini.

Fazit: Veliki broj vjernika koji se okupio u u subotu i nedjelju u Einsiedelnu govori o potrebi takvih susreta u ovim krajevima. Međutim, ovogodišnje hodočašće razlikovalo se od prošlih i po tome što nije bilo večernje zabave (u subotu i nedjelju). Materijalni gubici na prošlim zabavama obeshrabrili su voditelje misija i oni nisu željeli riskirati dovođenjem skupih «zvijezda». Da li se moglo naći neko drugo rješenje? Teško je reći, ali u razgovoru s ljudima se osjetilo da to nedostaje. Doći iz udaljenih krajeva Švicarske na nedjeljnu misu (i eventualno na predavanje), a potom ne imati prigodu za razgovor i druženje sa svojima iz drugih gradova, za mnoge je bilo novo i frustrirajuće iskustvo. Osim toga, ima i onih koji redovito noće u Einsiedelnu, tj. borave tu i subotu i nedjelju, i njima je ta subotnja večer također ostala nekako neispunjena. U manjim grupicama raštrkali su se po lokalnim restoranima, ali ono pravo druženje uz glazbu i ples je nedostajalo. Ovo je hodočašće, posebno večernja zabava, prigoda i za upoznavanje mladih. Nadalje, mnogi bi bili rado i popričali s biskupom u nekom neformalnom okruženju. Sigurno je bilo i pitanja koja su individualna i specifična i koja su nažalost ostala bez odgovora.

Iako je biskup nedvojbeno veliki stručnjak na tom polju, samo predavanje ljudima nije bilo dovoljno. Čak je i na kraju nedjeljne mise biskup ostao «škrt na rječima». Kao da se rukovodio po onoj: što sam znao, to sam otpjevao. Mnogi koji su došli iz udaljenih krajeva Švicarske očekivali su malo i više. Ljudi su ovdje željni svake riječi. Koliko je meni poznato, ovo je njegov prvi «službeni» boravak u ovim krajevima, pa ga pozivam da za sljedeći put predvidi još nekoliko sati, za obostrano obogaćenje. Voditelji misija morali bi se potruditi pronaći neko rješenje za oživljavanje večernje zabave. Ako se govori o skoro pedeset godina «intenzivne skrbi za Hrvate u Švicarskoj» onda bi se morali vidjeti i malo kvalitetniji programi i rezultati.

Ivan Ivić