U svijetu gdje se medalje osvajaju s razlikom od stotinke sekunde, a iza svakog uspjeha stoje godine odricanja i treninga, Antonio i Vanna Đaković, svakodnevna su inspiracija! Odrasli u Švicarskoj, a srcem vezani za Hrvatsku, brat i sestra Đaković plivački su talenti koji trenutačno osvajaju europsku i svjetsku scenu. Antonio nam se upravo javio sa Svjetskog plivačkog prvenstva u Singapuru.
Njihovi rezultati, mnogobrojne medalje s različitih međunarodnih natjecanja, nastupi na visokoj razini, plod su ne samo predanosti treninzima već i nesalomljive obiteljske podrške. Potječu iz familije u kojoj je plivanje način života. U pozadini njihovih uspjeha stoje roditelji (mama Kata i tata Goran) koji su donijeli odluku da cijeli život posvete razvoju svoje djece: odlukom o preseljenju, logistikom, podrškom s tribina i vjerom da je moguće spojiti snove, disciplinu i obiteljske vrijednosti. Biti roditelj vrhunskog sportaša nije lagan zadatak, ali roditelji Đaković, smatraju da je blagoslov imati djecu koja su talentirana za sport i niti sekundu nisu dvoumili kada su morali donijeti odluku da svoj život u potpunosti posvete karijeri svoje djece.
‘’Oboje su vrhunski sportaši, a put do toga je, za mene bio jednostavan i priželjkivao sam ga. Naime, u mladosti sam se također bavio plivanjem, pa su i taj odabir nekako naslijedili od mene. Dok su bili djeca htio sam im usaditi ljubav prema vodi, da se u vodi osjećaju kao ptica u zraku, da im to ne bude strani element nego prirodan i topao, mjesto gdje će se osjećati ugodno i uživati. Što se tiče njihove karijere nije mi bilo teško ponovno se orijentirati sportu. Supruga i ja, cijela obitelj je fokusirana na djecu: htjeli smo njihov talent još više pogurati ka naprijed i mislim da smo u tome uspjeli. O tome nam najbolje govore njihovi rezultati. Obitelj je za mlade sportaše veoma bitna. Zdrava obitelj koja ima puno razumijevanja, ljubavi, spremna na odricanja. Isto tako, bitne su okolnosti, odnosno logistika. Primjerice, da si blizu nekom sportskom centru s bazenom, da ti je i škola u okolici stanovanja, da imaš dobrog trenera koji može prepoznati koju snagu sportaš ima u sebi. ‘’
Kako otac Goran naglašava presudno je bila odluka o preseljenju obitelji te roditeljska prisutnost u svim trenucima života.
‘’Vanna i Antonio su imali sreću da smo se odselili iz kantona Thurgau u kanton Zürich i došli u plivački klub Uster. Tu smo imali sve što nam je potrebno od infrastrukture. Isto tako, i Vanna i Antonio znali su da smo uvijek tu. Od samih početaka dok su bili mladi i neiskusni, dok su još trebali taj naš pogled sa tribina, supruga Kata i ja bili smo tamo. Tako da je taj kontakt čak i danas prisutan kad idemo na natjecanja, kad ih bodrimo i navijamo za njih.’’ S uzletom prema profesionalnom sportu malo je teže pratiti njihov ritam putovanja, ali vezu s roditeljima održavaju putem svakodnevnih poziva, Facetimea i redovnih poruka. Tako je i sada dok je Antonio u Singapuru. Ekskluzivni intervju s njim donosimo u nastavku.
Hrvati.ch: Antonio, tvoj put u svijet plivanja počeo je vrlo rano. Što te motiviralo da postaneš plivač, i tko je najviše utjecao na tvoju odluku?
Antonio: Prvotno sam igrao nogomet, ali na kraju mi se ipak više svidio ovaj individualni sport, plivanje, što je i moj konačni odabir. Jednostavno sam volio biti u vodi, a osvajanje sve više i više medalja me dodatno motiviralo da se još više dajem u tom sportu. Najveći utjecaj na moju odluku sam u konačnici imao ja sam, jer sam uvijek htio više i želio biti bolji!
Hrvati.ch: Obitelj ti je veliki oslonac u karijeri. Kako je vaš zajednički odnos oblikovao tvoju profesionalnu plivačku karijeru?
Antonio: Mislim da bez medalja mog oca u podrumu, možda nikada ne bih ni počeo s plivanjem. Zato sam mu jako zahvalan što mi ih je pokazao i ohrabrio me. Na početku su me roditelji morali motivirati s nekim sitnicama da nastavim plivati i osvajati medalje, ali vrlo brzo sam shvatio koliko to volim i mogao sam se sam motivirati! Oba roditelja su mi uvijek bila – i još uvijek jesu – ogromna podrška. Koliko puta su se me samo vozili da bih stigao na treninge, pa mamina kuhinja… to im nikada neću zaboraviti. Bilo je jako puno dugih i teških dana, ali mislim da se sa svim uspjesima koje već imam vidi da se sve isplatilo. Na njihovoj podršci sam svakodnevno neizmjerno zahvalan.
Hrvati.ch: Koji su najveći izazove s kojima se suočavaš kao mladi plivač na međunarodnoj sceni?
Antonio: Nemam nekih prevelikih izazova – uvijek pokušavam dati sve od sebe, znači 100% i boriti se do samog kraja. Dakle, stvarno velikih izazova nema, osim da dam sve od sebe i pokažem se na velikoj sceni.
Hrvati.ch: Trenutno si u Singapuru na svjetskom prvenstvu, kako su tekle pripreme, kakva je ekipa tamo?
Antonio: Pripreme su prošle jako dobro. Naravno, trebalo nam je malo vremena da se naviknemo na vremensku razliku i klimu. Nastupao sam na 400 metara i 200 metara slobodno, i s obzirom na sezonu koju sam imao s ozljedama… mogu reći da sam zadovoljan i vrlo motiviran da u sljedećoj sezoni ponovno dam puni gas i treniram maksimalno.
Hrvati.ch: Svjetska prvenstva, europska prvenstva… Koji ti je dosad bio najvažniji trenutak u karijeri?
Antonio: Dvostruki sam Olimpijac, Pariz i Tokio… ali naravno sva natjecanja su jako važna, pogotovo europska i svjetska prvenstva. Imamo samo jedno važno natjecanje godišnje na kojem se možemo dokazati i dati najbolje od sebe. Dakle, treniramo cijelu godinu za samo jedno natjecanje, to nije baš lako, zar ne? Najljepši i najvažniji trenutak u mojoj karijeri do sada bilo je Europsko prvenstvo 2022. u Rimu, gdje sam osvojio dvije srebrne medalje.
Hrvati.ch: Kako izgleda tvoj tipičan dan treninga, i koliko se on mijenja kad si u fazi oporavka?
Antonio: Moj tipičan dan izgleda ovako: ustajanje u 06:00 i doručak, odlazak na trening, zatim zagrijavanje, a vodeni trening počinje u 07:20 i traje dva sata. Nakon toga slijedi još sat do sat i pol u teretani. Onda idem kući na oporavak i ručak, pa još malo odmora prije drugog treninga koji počinje u 16:30 i traje do 18:30. Nakon toga idem kući, večeram do 19:00 i već oko 21:30/45 idem spavati. U fazi oporavka dan izgleda slično, samo što su treninzi malo kasnije da možemo duže spavati.
Hrvati.ch: Bazen je tvoj “drugi dom”, no koliko ti je važno imati ravnotežu između treninga, privatnog života i drugih interesa? Što te još zanima u životu?
Antonio: Vrlo, vrlo je važno pronaći ravnotežu između treninga i privatnog života. S jedne strane moraš biti jako fokusiran na treningu, ali jednako tako moraš se znati i isključiti nakon treninga. Primjerice, vikendom nešto drugo raditi s obitelji ili prijateljima. To mi je jako bitno i ispunjava me jer ih ionako ne viđam često.
Hrvati.ch: Svjetska plivačka scena je izuzetno konkurentna. Što te drži motiviranim i kako se nosiš s pritiscima velikih natjecanja?
Antonio: Točno tako, međunarodna plivačka scena postaje sve veća, brža i intenzivnija. Uvijek sam motiviran jer imam ciljeve koje želim ostvariti, a mislim da je bez ciljeva jako teško ostati motiviran. Danas više nemam toliki pritisak kao nekada, jer sam već dugo dio elite.
Hrvati.ch: Kako bi opisao svoj stil plivanja? Postoji li neki plivački uzor ili idoli kojima se diviš i koji su te inspirirali?
Antonio: Moj stil plivanja možda izgleda opušteno i lijepo, ali to nije baš tako lako. Upravo je to moja tehnika, plivam vrlo široko i glatko, ali i brzo, haha. Nekada sam imao uzore, ali danas sam ja taj koji želi biti uzor generacijama koje dolaze.
Hrvati.ch: Koji su tvoji kratkoročni i dugoročni ciljevi u plivačkoj karijeri? Postoji li neki san koji želiš ostvariti?
Antonio: Moj san, kao i san svakog sportaša, je osvojiti olimpijsku medalju. Kratkoročno želim steći iskustva i postići dobre plasmane na velikim natjecanjima. Dugoročno želim osvojiti još medalja na velikim natjecanjima i ući u finale Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028.!
Onaj najvažniji cilj Antonio već sada ostvaruje. Velik je uzor svojoj sestri Vanni.
‘’Kako je Antonio prvo krenuo s plivanjem, tako je i Vanna uz svog brata išla na treninge. On joj je bio uzor, davao joj je osjećaj ljubavi za vodu. Štoviše, treba priznati da ona ima i malo veći prirodni talent. Jedno drugome su i podrška, jedan mali tim, koji se na treninzima podržava, zezaju se’’, objašnjava tata Goran kojem je jako važno da njegova djeca ostaju u sportu koji ih ispunjava.
‘’Kada im supruga i ja dajemo savjete za budućnost uvijek se to vrti oko iste stvari: Moraju biti sretni, koji god put odabrali. Želim da ih sport koji su izabrali ispunjava, da im pruža zadovoljstvo. Nije to moralo biti plivanje, mogao je biti neki drugi sport, bitno da su izabrali i da smo mi bili uz njih. Ja bih svakako uvijek preporučio plivanje kao disciplinu koja pozitivno utječe na zdravlje, iako nažalost nije financijski najpopularniji. Teško je, u plivanju financijska dobit nikad nije kao u nogometu ili tenisu, treninzi su jako zahtjevni, potrebno je puno truda i vremena da bi se postigao svjetski/europski nivo koji nikad nije plaćen poput nogometa. Ali mi se uvijek trudimo naći im sponzore kako bi mogli imati veću motivaciju. Dok god oni to žele raditi mi smo uz njih i bit ćemo im moralna i financijska podrška’’, napominje tata.
Cijela obitelj jako je povezana s Hrvatskom i svako ljeto provode u domovini.
Naši korijeni su iz Bosne i Hercegovine. Ja sam porijeklom iz Lukavca kod Tuzle, tamo sam odrastao, završio elektrotehniku, išao sam u plivački klub Galeb Lukavac, tako da obavezno nekoliko puta godišnje idemo i mojoj mami u posjet. Supruga je rođena u Sarajevu, ali ima u Hercegovini obitelj. Nas dvoje smo se upoznali ovdje u Švicarskoj. Za Hrvatsku nas veže također obitelj, prijatelji, ljubav. Moja supruga ima obitelj u Hrvatskoj, sestru u Viškovu, a ja također imam rodbinu u Velikoj Gorici. Svake godine smo na godišnjem odmoru u Hrvatskoj, na relaciji Crikvenica, Krk, Rijeka…Također, svi smo članovi plivačkog kluba Kantrida u Rijeci, Antonio je prvo bio član kluba Primorje Rijeka, pa smo dobili bolje uvjete u Kantridi. Postali su ove godine i prvaci Hrvatske, isto kao i NK Rijeka. To je baš bilo veliki uspjeh i slavlje, istovremeno za nogometaše i plivače Rijeke. Lijepo nam je, družimo se, Antonio i Vanna imaju prijatelje dolje, a kada smo ih upisivali u klub cilj je bio prvenstveno da upoznaju svoje vršnjake kad smo na godišnjem odmoru, povežu se s njima i da naravno bolje nauče hrvatski jezik. Kad ste izvan domovine gubi se gramatika i jezik i druženje. Najljepši je osjećaj kada dođete u zemlju koju volite i znate da se možete i šaliti na hrvatskom te komunicirati s prijateljima i rodbinom na materinjem jeziku.
Cijeloj obitelji iz redakcije Hrvati.ch možemo poželiti još puno plivačkih uspjeha te da ostanu ovakav uzor cijeloj hrvatskoj zajednici.
