By 
Žarko Dolinar je bio vir spectabilis (uvaženi čovjek) kojega su krasile sve one vrline koje su se pripisivale humanistima: obrazovan, sportaš, društven, uvijek otvorena srca za druge, pogotovo kad su u nevolji.
Ali to sve imaju i drugi ljudi humanističkog usmjerenja. Dolinara ipak nešto čini drukčijim od drugih, a to je njegova skromnost. Agramerski uljudan, švicarski tolerantan, Dolinar je o sebi govorio kao o salezijanskom đaku, vlaškovuličancu, pajdašu. To ga je među nama u Švicarskoj učinilo obljubljenim. On se sa svakim s osobitim poštovanjem pozdravljao. Svakome je davao na znanje da mu je posebno drag. Pokojni dr. Jure Petričević je o njemu govorio kao o “benevolentnom Zagrepčaninu”. Pokojni dr. Tihomil Radja je bio za to, da Dolinar bude predsjednik Hrvatskoga olimpijskoga komiteta, jer iza sebe ima svjetske sportske rezultate i jer sam snosi svoje troškove i ne opterećuje državu. Uglavnom, Hrvati u Švicarskoj su Dolinara cijenili. Nikad nitko nije morao zapitkivati je li Dolinar Hrvat – to se naprosto znalo.
Sa mnom je proveo sate na telefonu i, ponekad, noći uz omiljeni gemišt i “bruderšaft”! Bio sam i ostao za nj “njegov junior”- Ti, dok sam ja uvijek ostao pri svom respektu – Vi, što mu je, unatoč upozorenjima, ipak godilo. Tu je razvijao svoje teorije o genetici kao jedinoj uvjerljivoj znanosti o čovjeku koji stoji nemoćan pred onim sto naslijedi. Ni kriv ni dužan nosi u sebi genetsko obilježje koje je dobio i koje određuje njegovo ponašanje. Jedan takav gen je dobio i hrvatsko ime: “hrvatski diobeni gen”, koji je prema Dolinarovoj teoriji najpogubnije sredstvo u hrvatskim rukama. Klica koja sve truje i razara oko sebe što joj nije u danom trenutku po volji.
Koliko sam mogao i umio, suprotstavljao sam se ovoj redukciji čovjeka na genetsko. Uvjeravao sam ga, da je čovjekova jednokratnost i neponovljivost njegova veličina. Onoga trenutka, kad čovjek spozna svoju individualnost, postaje doduše deziluzioniziran, ali i pred osobnom odlukom: je li za načelo dobra ili za načelo zla. Dugo smo lomili koplja oko čovjekova dostojanstva, kojega svaki čovjek, kako vjernik tako i nevjernik, ex negativo može iskusiti: i čovjek bez metafizičkih uvjerenja osjeti nedolično ponašanje prema sebi. Upozoravao sam ga na zapis Radovana Lorkovića na stropu njegova dnevnoga boravka “Genetika nije sve”! Većinom smo se susretali na vrijednosti Lijepoga. Jednoga Tiziana ili Picassa može svatko za se promatrati i doživljavati ljepotu umjetničkoga izraza, bez obzira na naobrazbu i spol. To isto se može prenijeti na velike glazbenike. On bi u tim trenutcima izvlačio argumente njihovih bolesti – od sifilisa nadalje, čime je želio naglasiti dvostrukost čovjekove prirode u kojoj većinom prevladava nagon za održanjem (hrana, seks).
Sastavljao je listu najvećih ljudi čovječanstva. Ni tu se nismo u potpunosti slagali. Suprotstavljala su se učenja: monizam i dualizam, materijalizam i idealizam, univerzalno i partikularno. A onda, ne manjo važno, javno i privatno. A on bi se na to nasmiješio i prelazio na društveno i političko područje u kojem je veoma lako dokazati da je privatno javno i javno privatno. Kad jedan moćni državnik zbog osobnog častohleplja odluci osvojiti tuđu zemlju, kao primjerice Milošević trećinu Hrvatske, prestaje dioba na privatno i javno, jer se ova zlokobna nakana pokriva općim interesom srpskoga naroda!
Skupljao je gotovo sve: rukopise, autograme, umjetnine, predmete ljudi koji su mu bili važni. Molio me, da mu sačuvam jedan predmet iz ostavine dr. Jure Petričevića. Uzeo sam jedan žućkasti stari džepni nožić i htio mu ga predati. Godinama smo se dogovarali kad i gdje, i uvijek sam ga zaboravljao ponijeti.
Kao vrhunski sportaš navikao je na uspjehe. U politici se ponašao drukčije, jer politika nije primarno stvar individualne učinkovitosti. Stoga je igrao neku vrstu spone između domovine i prognaničkoga HSS-a. U njegovoj “baraci” u Riehenu okupljao je zvučna imena hrvatske političke emigracije: Juraj Krnjević, Jure Petričević, Tihomil Radja… S nekim drugim emigrantima ponavljalo se to i u mojoj kući. Stipicu Radića je štovao ponad svega, jer je narod prosvjećivao i jer je svoju ustrajnu nepopustljivost u pitanju neovisne hrvatske države platio životom. Kad su stvari u Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća krenule tako kako su išle, odlučio se za autsajderstvo. Godine 1995. bili su izbori za Hrvatski sabor. Nepatvorenu listu iseljenih Hrvata i domoljuba, bez sredstava, ali s državotvornim biografijama, osobno je podupro svojom sukandidaturom. Zajednica domovine i dijaspore (ZDD), međutim, nije mogla konkurirati kolektivnoj strasti HDZ-a, koja je dovela domovinu i dijasporu tu gdje se danas nalaze. U više smo navrata jedan drugome citirali Didu Kvaternika, kojega je on osobno poznavao i doživio u trenutcima neugodnih rasprava s ocem Slavkom, da “biti Hrvat nije sramota, nego peh”! Loša utjeha za sve postojane rodoljube. A njegov omiljeni usklik “viribus unitis” (zajedničkima snagama) mora ostati za bolja vremena.
Posljednji smo se put čuli pred Božić, pred njegov polazak u Zagreb. Rekao je djeci da ga mogu nazvati do 02 sata poslije polnoći, kad se vratim kući. Njegova smrt 9. ožujka 2003. prekinula je naše razgovore. Nije bio savršen. Hrvatsku je javnost u više navrata upoznao sa svojim manama, govoreći za novine, na radiju i televiziji. Od njih doduše nije pravio vrline, ali ih katkad i nije jasno deklarirao takvima. Pritom nije zaboravljao ni upozoravati na svoja iskustva u stranom svijetu. Nastojao ih je prenijeti, jer toplu vodu ne treba izmišljati.
Oprostaj od njega je upriličen 13. ožujka 2003. u 18.00 sati na Anatomskom institutu u Baselu, gdje je godinama bio učitelj. Skupilo se pedesetak Hrvata. Osim veleposlanika dr. Andrlića, nazočnima se obratio i njegov bivši student prof. Spornitz, čiji realistični osvrt nije mogao prekriti dozu oduševljenja za učitelja. Govorilo je još nekoliko njegovih “pajdaša”. Bio je to pravi hrvatski oproštaj: ni sramota ni dostojanstvo. Govornici su uglavnom govorili o sebi; a jedan život u iseljeništvu, jedna sudbina oduzeta domovini, jedno onemogućeno potencijalno znanstveno djelo, jedna ipak neostvarena znanstvena karijera… Jedna jedina osmrtnica, koju je potpisani našao do subote navečer, 15. ožujka, u švicarskim novinama glasi: “U spomen našemu nekadašnjem učitelju privatnom docentu dr. Žarku Dolinaru (1920-2003), bivše učenice i učenici Škole za fizičku terapiju u Bethesda bolnici u Baselu”. (Basler Zeitung, 15.3.2003).
Živio je sam, ali ne samotnjački. Tako je i umro. Nitko nije imao pristupa njegovom mentalnom stanju, ukoliko mu on sam nije to htio otkriti. Na zaglavlju njegova pisma je, pored ostaloga, stajalo: “Alteri oportet vivere – si vis tibi vivere”! Ova Ciceronova altruistička punina usadit će se duboko u naše sjećanje na Žarka Dolinara.
Pokoj Vam vječni i počivali u miru Božjem, dragi Žarkec! Samo onaj, koji je živio, može i uskrsnuti!
Tihomir Nuic
