By S velikom radošću obraćam se vama, Hrvatima katolicima u Švicarskoj, koji čitanjem ovoga časopisa (Movis) ne doznajete samo nove informacije, nego nastojite izgrađivati sebe u zajedništvu, nadi i ustrajnosti. Ovo vam pismo piše, također, sin dijaspore, one najstarije hrvatske, na Kosovu, čiji je prvi spomen zabilježen davne 1303. godine. I upravo kao takav mogu razumjeti ono što svi vi, daleko od svoga kraja i zemlje, nosite u sebi. Kao obitelji i pojedinci, nosite sa sobom bogatstvo hrvatske kulture, povijesti i tradicije i to ste nesebično prenosili i dijelili s onima s kojima vas je život u Švicarskoj spojio. Biti daleko od svoje zemlje, zahtijeva veliku nutarnju snagu, vjeru i povjerenje u Božju providnost. Vi ste to pokazali kroz generacije. Nemojte zaboraviti važnost čuvanja svojih korijena. Odrasli ste u tradiciji koja vas povezuje s našim precima, Katoličkom crkvom, našim običajima. To nasljeđe je neprocjenjivo, i to je nešto što ne smijemo zaboraviti, jer nas upravo to oblikuje, daje nam snagu u izazovima života i usmjerava nas prema budućnosti. Svi ste vi, odrasli i mladi, zajedno odgovorni za očuvanje hrvatskog identiteta, vjeru u Boga i vrijednosti koje nas čine ponosnim narodom.
Želio bih sa svima vama podijeliti nekoliko misli o vremenu i događaju koji živimo u Crkvi.
Ove Jubilarne 2025. godine posebna dimenzija u kojoj živimo svoju vjeru, svoje kršćanstvo je dimenzija kršćanske nade. Jubilej se događa svakih 25 godina. Njegova duboka vrijednost je u sljedećem: svakoj se generaciji daje mogućnost živjeti godinu milosti Gospodnje, vrijeme oprosta za osobu, obitelj i društvo; to je vrijeme poziva na mir, na opraštanje dugova i mir među narodima.
Jubilarna godina je godina hodočašća, usredotočenosti na duhovni život, slavlje sakramenta ispovijedi i drugih posebnih slavlja te općeg obraćenja Bogu u zahvaljivanju i kajanju.
Često se kaže da su jubilarne godine traženje i davanje oprosta – traženje oprosta od Boga i jedni od drugih i davanje oprosta ljudima kojima trebamo oprostiti. Kršćanski Jubilej je upravo godina milosti Gospodnje za osobni oprost, obiteljski i društveni. Jubilej je poziv da zastanemo i postavimo sebi pitanje što bismo to trebali promijeniti u svom osobnom životu, obiteljskom životu, društvenom životu i uopće u svijetu. I to treba učiniti upravo u duhu Jubileja, odnosno u duhu pomirenja, oprosta, otpuštanja i mira.
U ovoj smo godini na poseban način pozvani biti hodočasnici nade.
A što je to nada? «Imate premalo nade» predbacit će apostol Pavao Rimljanima. Premala je nada onih koji su zadovoljni onim što mogu predvidjeti, onih koji se nadaju da će izdržati do kraja mjeseca, onih koji se nadaju da neće oboljeti, onih koji se nadaju da će im biti moguće otići na lijepi odmor ili egzotične destinacije, onih koji se nadaju da dijagnoza njihove bolesti neće biti tako loša. Premala je nada koja gaji očekivanje odlaska u mirovinu, odlaska na odmor, diplomiranja do ljeta. Premala nada je ona koja postavlja cilj na dohvat ruke, koja postavlja cilj u blizini, možda ne toliko uzbudljiv, možda ne rješava sve probleme, ali koji je vrlo vjerojatan.
Velika, prava nada je, naime, dar od Boga, ona je plod Božjeg djelovanja. Oni koji su prezauzeti svojim djelima ili preponosni na ono što uspiju učiniti, ne mogu razumjeti djelo Božje, ne znaju kako dati hvalu Bogu, oni ne znaju moliti: «Dođi kraljevstvo tvoje!». Narod se Božji okuplja i oblikuje jer se oslanja na obećanje i raduje se jer priznaje Božja obećanja kao pouzdana. Velika nada je nada naroda, zajednice. Individualizam, egoizam dovodi do usredotočenosti na sebe i traženja “privatne” utjehe. Ali nada koja se pouzdaje u Božje djelo usmjerenje je naroda, to je zajednički hod prema obećanoj zemlji. «Hodočasnici nade»poznaju tajnu velike nade isto ga izgrađuju odnose koji stvaraju izvorno, pravo bratstvo. Dakle, istinska nada obnavlja i odnose među ljudima: ona izgrađuje kršćansku zajednicu. Ne savršenu zajednicu, već zajednicu u pokretu, u hodu jer slijedi Isusa, koja živi s velikom nadom, ujedinjena u poniznoj, strpljivoj, konstruktivnoj ljubavi.
U Jubilarnoj godini pozvani smo učvrstiti nadu i obnoviti svoju vjeru u Isusa Krista uskrsnulog od mrtvih i dopustiti da se i nama dogodi Uskrs.
Uskrsnuće se događa tamo gdje svim srcem vjerujemo i predajemo se Bogu života, gdje dopuštamo da Božji potres poljulja naše stare, tužne i negativne sigurnosti. Uskrsnuće se događa kad se kroz ruševine uvjerenja kojima smo svakodnevno izloženi usuđujemo vidjeti nešto novo. Uskrsnuće se događa kad počinjemo vidjeti sebe novima, kad prepoznajemo vrijednost života iznova. Uskrsnuće se događa kad uskrsnim očima tražimo Božji prst u našem svijetu.
S ovim mislima nade svima vama od srca želim sretan Uskrs, svetkovinu nade koja nam svjedoči da život pobjeđuje smrt, dobro pobjeđuje zlo, a svetost pobjeđuje grijeh.
Petar Palić
mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
TEKST: preuzet iz Movisa
