By Kao i u svakom kraju Lijepe Naše i bački Hrvati – Bunjevci imaju svoje običaje o svakom većem blagdanu ili radu u koji su uložili mnogo truda i napora i priveli ga konačnom kraju (Dužijanca – žetvena svečanost, slavi se u kolovozu, pred blagdane Velike Gospojine).
Pošto se nalazimo u predbožićnom vremenu i raspoloženju, opisat ću običaje i proslavu tog velikog kršćanskog blagdana, kad slavimo rođenje djeteta Isusa – Spasitelja svijeta. Četiri tjedna prije Božića, Advent ili Došašće, svako jutro rano drže se mise Zornice ili Rorate. Mi djeca natjecali smo se da ne izostanemo ni s jedne premda su one počinjale u šest sati ujutro, još prije svanuća. 5. prosinca uvečer stavljali smo očišćene cipele na prozor kako bismo ujutro našli u njima poklone od sv. Nikole. Na sv. Luciju (13. prosinca) posijalo bi se žito, obično u šalice ili zdjelice, te se svaki dan zalivalo kako bi do Božića naraslo zeleno. To žito se stavljalo na stol za Badnju večer, ispod jelke, i tu bi ostalo sve do Sveta tri kralja. Jedno se na Badnji dan odnijelo na groblje – svojim pokojnima s grančicom jelke. Najsvečaniji i najradosniji dan prije Božića su Materice (treća nedjelja Došašća), posvećena majkama i ženskom svijetu. Muškarci čestitaju ovaj blagdan ženama. Djeca čestitaju majkama, bakama, tetkama, i ostalim rođakinjama, pa i susjedama, poljubivši ih u ruku. Zauzvrat dobiju orahe i jabuku u koju je utisnut metalni novac. Kad sam bila dijete, skupljali smo te darove u veliki rubac i kao bućurić (zavežljalj) nosili kući. Majke (bake) su za taj dan pravile veliki svečani ručak (užnu), gdje su se okupila njihova poženjena i poudana djeca, te unučad. Obično bi se dobijali i pokloni, izuzev jabuka i oraha. Muškarci mogu dobiti kravate, žene kecelje ili marame za glavu, a djeca rupčiće. Pokloni su mogli biti i veći (npr. dukat); već prema imovnom stanju baka. Tu bi se našla na okupu najbliža rodbina, te bi se i zapjevalo i zaigralo. Družili bi se i veselili sve do večeri. Bilo je slučajeva da je zet ili sin došao čestitati Materice uz pratnju tamburaša. Sjećam se jedne pjesmice kojom su se čestitale Materice:
Faljen Isus gazdarice
?stitam vam Materice
Ja sam došo priko mora
Da mi date malo ora
Suvi šljiva i jabuka
Naišo sam kraj ovaca
Da mi date i novaca.
Napolju je jako zima
Molim jednu čašu vina.
Posljednje nedjelje pred Božić su Oce, kad se očevima čestita. Obično se taj dan slavi kao i Materice, ali ipak je manjeg značaja. Neki čak čestitaju s Matericama odmah i Oce očevima. Svaku predvečer ulicom bi išli Betlemari, i nosili Betlehem, zvoneći i pjevajući. To su bili malo stariji dječaci, obučeni u krznenu odjeću, kao pastiri. Napravili bi od bojenog papira (najčešće crvenog) veću kućicu, izgleda crkvice, u koju bi stavili slamice s figurama Malog Isusa, Djevice Marije, Josipa, te još koju od domaćih životinja. Tu kućicu bi stavili na nosila sa četiri kraka. Svaki krak je pridržavao jedan dječak. U crkvici je svijetlila svijeća ili baterija. Obično bi ih domaćin kuće pozvao unutar, na radost ukućana, posebice djece. Pastiri bi tad otvarali vrata Betlehema, pričali svoja viđenja rođenja Isusa, otpjevali koju pastirsku božićnu pjesmu… Bili bi darivani novcem, jabukama, orasima, kolačima…. Pred Božić se obavlja takozvano veliko spremanje kuće ili stana i rade se ukrasi za jelku.
Djeca očekuju Božić s nestrpljenjem, brojeći dane do njega. Tako znam jednu inačicu: Danas dan, sutra dan, prekosutra Badnji Dan! Na Badnji dan se posti i ne jede se do večere. Večera je rano – čim se smrkne. Jelka je svečano ukrašena, stoji na čelu stola, koji je pokriven bijelnim stolnjakom i postavljen. Ispod jelke (bunjevački grana) je kolač božićnjak, zeleno žito i u čaši zrnevlje, pa jabuka, orasi i luk. Domaćin unosi u sobu slamu što kod djece izaziva valiko veselje. Valjaljući se po slami djeca traže orahe koji su bačeni u nju. Vrijedne su domaćice spremile tradicionalnu večeru: čorbu (juhu) od graha, nasuvo (rezance) sa sirom i makom i pečenu ribu na maslu. Kad se svi okupe oko stola, najmlađe dijete unosi svijeću zapaljenu na ognjištu (danas štednjak) i izgovara: Faljen Isus, čestitam vam Badnje veče i Isusovo rođenje. Domaćin odgovara: Navike faljen, ti živ, zdrav i srićan bio, i posipa ga žitom. Malom se svijećom zapali velika svijeća u čiraku (svijećnjaku) koja gori cijelu noć. Sve se svjećice na jelki također zapale a ona mala stavi u žito i gori dok traje večera. Potom slijedi zajednička molitva, popije se zamedljana rakija, jabuka se izreže na onoliko komada koliko je ukućana za stolom i svatko dobije svoj dio. Onda se komadić bijelog luka umače u med i pojede, pa jabuka i orasi – isto s medom. Domaćica tada unosi grah-juhu i čestita svima Badnju večer. Potom dolaze na red rezanci i riba. Nakon svega još od slatkog se donosi kompot od višanja i suvih šljiva. Na kraju večere svjećica u zitu se gasi vinom. Postoji i vjerovanje po kojemu će onaj na koga ide dim prvi umrijeti. Prije večere svjećicu može nositi gost. To je obično starije dijete od rođaka, takozvani položaj koji će sve dane Božića provesti tu, kao gost. Do ponoći je još ostalo dosta vremena, pa se u obitelji pjevaju božićne pjesme. Neki se od mladih oblače u vašange (maškare), idu do susjeda ili prijatelja gdje ima mladeži, te se uz šale i doskočice zabavljaju. Prije ponoći kreće se u Crkvu na misu Ponoćnicu. Jedan član obitelji (obično stariji) ostaje kod kuće da čuva Božić, jer gori velika svijeća pa da ne bi došlo do požara. Izlazeći iz Crkve jedni drugima čestitamo blagdan Isusovog rođenja želeći ujedno sretan Božić. Žurimo kući. S nestrpljenjem gledamo ispod jelke i tražimo poklone što ih je nama djeci Mali Isus donio. To su obično igračke, neka lijepa knjiga, ili kapa, rukavice i slično. Potom se jedu pača (hladetina). Spavanje je na slami. Prvi dan Božića je jako svečan. Ukućani idu na Veliku misu (pjevanu). Domaćica sprema užnu (objed). To je juha od koke ili morke, riža, pečena ćurka sa svim prilozima. Svijeće se opet upale, čestita se Isusovo rođenje, slijedi molitva, pa zamedljana rakija i objed. Sad ima vina i ostalog pića, kolača i torte. Na Božić se obično nigdje ne ide, jer je to obiteljski blagdan. Jedino predvečer neki mlađi rođak može donijeti bukaricu, što je boca posebnog oblika. Donji joj je dio proširen, napunjena je vinom i začepljena pečenim batakom. To se ispije s domaćima, a prije odlaska bukarašu boca se opet napuni vinom. Na drugi dan Božića svečarima se čestita sv. Stipan. Slično se slavi kao i prvi dan, no sad se rođaci i prijatelji posjećuju. Tako je i treći dan, na sv. Ivana. Neki uz pratnju svirača zaređaju po susjedstvu, rođacima i prijateljima, čestitajući im tako Božićne blagdane. Na dan Nevine djece znali bi dječaci ukrasiti šibu, pa kao šibari otići do rođaka i susjeda te žensku čeljad malo mlatniti šibom, za što bi dobili neki dar. Taj dan se već iznosila slama iz sobe. U božićno vrijeme održavaju se i priredbe s tematikom Isusovog rođenja. To traje sve do Sveta tri kralja – kada se s jelke skidaju ukrasi i ona se iznosi iz kuće. Na taj blagdan vrši se i posveta kuće i na vrata upisuju tri slova M.B.G. (Melkior, Baltazar, Gašpar – početna slova imena kraljeva ili mudraca).
NAPOMENA: Ovo sam opisala kao doživljaj Božića u svom djetinjstvu i mladosti. Danas se slično slavi, ali se slama manje unosi u domove. Na salašima se drugačije slavilo. Tu su bile sanke i konji. Božićno veselje je dulje trajalo. Bijeli luk, orasi, jabuka i med kojima počinje večera na Badnjak, imaju svoje posebno tumačenje. Luk i orasi – zdravlje i otpornost, jabuka – zajedništvo obitelji, a med – blagost i ljepota življenja. Kod Bunjevaca baku su nekad nazivali majka, a mamu nana. Kod nekih obitelji ti su se nazivi održali i do danas. Prije sto i više godina, Bunjevci nisu imali jelku ili bor. Jedna lijepa grana od voćke bi se otpilala na svetu Luciju i unijela u kuću, stavila u posudu s vodom kako bi do Božića procvjetala. To je bila grana koja bi se stavila na stol. Još i danas kod nas se za jelku kaže grana. Ja sam čula u djetinjstvu od starijih kako se osušena korovska grana lijepog oblika znala okititi ukrasnim krpicama od tijesta, staviti u peć da se osuši, pa je i to znala biti grana. U cilju očuvanja običaja pravljenja božićnjaka, danas Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović organizira uoči Božića izložbu božićnjaka. Kućanice donose svaka svoj božićnjak ispečen i divno ukrašen figurama. Božićnjak je poseban kolač, napravljen od brašna s kvasom i mlijekom. Ispleten je i ukrašen figurama od tijesta bez kvasa a u obliku jaslica, Malog Isusa, Djevice, Josipa, domaćih životinja, ruža, ptica i grožđa. Najljepši se stavi na oltar u subotičkoj Katedrali, a neki po župnim crkvama. Inače božićnjak u domovima stoji ispod jelke sve do Nove godine kada se troši za jelo. Posljednjih nekoliko godina u subotičkoj Katedrali se slavi Ponoćka pjevanjem Božićnih pjesama uz pratnju tamburica. Značajan je i koncert Katedralnog zbora Albe Vidaković koji se održava u svečanoj Vijećnici Gradske kuće. Koncert je uvijek dobro posjećen. Uz klasike, pjevaju se božićne pjesme iz Bačke, a i one diljem Hrvatske. Zbor vodi i uvježbava sestra Mirjam Pandžić. Tu su i priredbe po župama sa igrokazima, koje ujedinjuju obitelj u zajednicu Crkve.
O AUTORICI: Marija Maja Dulić (rođena Maftej u Subotici, 16. siječnja 1925. godine od oca Đure i majke Cecilije Cilike Rogić). Imala je samo četiri i pol godine kad joj je majka umrla u svojoj dvadeset devetoj godini života, ostavivši za sobom i mlađu četrnaestomjesečnu kćerkicu Olgu (danas živi u Splitu). Marija je nakon završene osnovne škole i četiri razreda srednje pohađala Državnu učiteljsku školu u Zagrebu (1941.-1945.). Radila je kao učiteljica u Gornjem Tavankutu tri godine. U proljeće 1948. godine u namještenom političkom procesu osuđena je na četrnaest mjeseci strogog zatvora s prinudnim radom. Tada je osuđeno dvadeset sedam Hrvata katolika. Nakon izdržane kazne, više nikada nije dobila učiteljsko mjesto. Završila je Višu komercijalnu školu u Subotici i sve do mirovine radila kao knjigovođa. Živi u Subotici i u Torontu.
Za tisak priredila mr. Ljerka Lukić, prof. urednica Naših života (životne priče, životopisi, zapamćenja). 416-534-5442, Ljerka-Susan@Rogers.com
