By 
Čitateljima ovoga portala zacijelo nije promaklo da se komentator „Iz drugog ugla“ u zadnjih nekoliko tjedana uopće nije javljao.
Pritom razlozi za to nisu bili u činjenic što je osobno bio izvan ove naše “druge domovine” (Švicarske) koliko što je u onoj našoj „pravoj domovini“ (Hrvatskoj) ovaj puta bio toliko zauzet da je dnevna događanja mogao znatno manje pratiti nego što je to redovito činio za vrijeme svojega boravka u Švicarskoj. Ali ne samo to. Aktualna događanja u Hrvatskoj velikim su svojim dijelom u najmanju ruku tako čudna, da ne upotrijebimo koji grublji izraz, da se normalan čovjek jednostavno nerijetko mora pitati, da li je ta “Lijepa naša” još uopće normalna država s normalnim ljudima i pogotovo s normalnim vladajućim strukturama. Pa u takvoj situaciji kao da ni komentatoru nema puno smisla uhvatiti se samo jedne od tih bezbrojnih nenormalnosti, što su gotovo ravnomjerno raspoređene po svim slojevima toga našega ipak sve tužnijega i sve neuračunjivijega društva!
Stoga smo za naš današnji osvrt iz drugog ugla uzeli jednu posve drugu temu, a to je naša osobna otvorena pohvala pametnom i hrabrom irskom narodu što je odbacio tzv. “Lisabonski ugovor” koji je trebao vrijediti za cijelu Europsku uniju. A zašto to smatramo i pametnim i hrabrim, odnosno zašto su to Irci tako napravili? Pa zato što su (kao jedina zemlja unutar EU s obveznim općenarodnim referendumom) imali hrabrosti i snage odbaciti nešto što su birokrati iz Brüssela na svojim pisaćim stolovima i očito bez puno veze sa stvarnošću, napravili tako loše da to irski “mentalno zdravi građani”, kako je to rekao njihov glasnogovornik Charly McCreavy, jednostavno nisu mogli razumijeti, pa im i nije drugo preostalo, nego da to, a da bi i dalje ostali “mentalno zdravi”, kao neupotrebljivo odbace! Da se samo grubo prisjetimo: Radi se o oko 300 stranica velikoj zbrci (dobro ste pročitali: zbrci, ne zbirci!) paragrafa, članaka i uputa na druge paragrafe, koja se zbrka u svojoj netransparentnosti “ne može usporediti ni sa kakvom drugom jezičnom nemani”, kako je to ovih dana formulirao jedan švicarski novinar. Pa da toj hrabrosti i tom zdra-vom prkosu jednog malog naroda ne čestitamo i ne zaplješčemo: Bravo, Irci! Ne, dakle, zbog toga što su “podmetnuli nogu” Europskoj Uniji kao takvoj (u tu procjenu ovdje ne ulazimo) već zbog toga što su imali hrabrosti odbaciti nešto već i zbog toga “što se nije moglo odobriti”! Za razliku, dakako, od nas Hrvata, koji smo već do sada progutali bezbrojne “jezične nemani”, pune ne samo birokratskih gluposti nego i uvreda i nepravdi na naš račun, a sve to samo radi te gotovo histerične ideje o našem “što skorijem” ulasku u njihovo društvo, a našu ovisnost, u mnogočemu zacijelo i svojevrsno – novovjeko robovanje! S druge strane kao da ne vidimo (ili ne želimo vidjeti) kako to lukavo (i gle čuda, uspješno!) rade naši istočni susjedi, koje EU kumi i moli da se barem prividno “pokažu spremnima” kako bi ih čim prije, najvjerojatnije i s nama u društvu, mogli zagrliti kao – već odavna svoje! U povijesti nije to ništa nova ni neobična; još su stari Rimljani rekli: Similis simili gaudet (Slično se sličnome raduje).
Vašeg komentatora ovo irsko “NE” jednoj inače moćnoj birokraciji, u malome podsjeća na ono svojedobno istočnonjemačko “NE” jednoj diktaturi, formuliranom u one tri magične riječi “Mi smo narod” koje su, kao što znamo, promijenile daljnji tijek ako ne i cjelokupne svjetske, a ono barem te naše europske povijesti. I tko im ne bi bio zapljeskao? Pa iako se ova dva prkosna “Ne” po svojim učincima ne mogu usporediti, ovaj irski trebao bi ohrabriti, da ne kažemo “opametiti” Hrvatsku, da i ona može i mora pokazati zube barem onda kada joj se nameću očite nepravde i ucjene, kakvih smo, osobito za vrijeme i zbog predsjedanja Unijom od strane Slove-naca, bili svjedocima u prevelikom broju slučajeva!
Marijan Karabin