By 
Prilikom posjete predsjednika jedne države drugoj, takozvanim „protokolom“ unaprijed se određuje ne samo tko će što, kada i gdje govoriti, nego čak i tko će se kuda, s kime i s koje strane kretati, s kime rukovati itd., itd. da ovdje ne nabrajamo sve te među državama uobičajene protokolarne ceremonije i simbole međusobnog uvažavanja i poštovanja.
Pri posjeti američkog predsjednika Busha Hrvatskoj, u Zagrebu na Markovu trgu, strani i domaći nazočnici kao i TV-gledatelji širom svijeta mogli su primijetiti da je predsjednik Bush za vrijeme sviranja američke himne (uobičajeno) stavio svoju desnu ruku na predio svojega srca. Za to vrijeme hrvatski je predsjednik, stojeći pored njega, svoje obje ruke imao spuštene uz tijelo. Već je to različito držanje dvaju predsjednika za vrijeme sviranja američke himne svakom očevicu moglo djelovati nekako, u najmanju ruku, kao „protokolarno neusklađeno“, ako ne čak i donekle „nelagodno“, osim, dakako, ako je gesta stavljanja ruke na srce uobičajena samo kod izvođenja vlastite himne. No, ta dilema uskoro je riješena, a „nelagoda“ postala još očitijom, kada su TV-gledatelji mogli primijetiti da je predsjednik Bush svoju desnu ruku ponovno spontano htio staviti na srce i čim je zasvirana hrvatska himna, ali je vidljivo zastao i od toga odustao, nakon što je primijetio da to naš predsjednik ni tada, dakle niti pri intoniranju hrvatske himne, nije učinio. Bez obzira što tko mislio o predsjedniku Bushu, američkoj politici i NATO-u (to nisu teme ovoga našega članka) nas ovdje sada ne zanima što je, i da li je išta, u vezi s time bilo predviđeno “protokolom”, a niti da li je, i tko, možebitno „protokolarno pogrješio”, već jedino zašto naš predsjednik u takvim prilikama ne stavlja ruku na srce, čak, eto, i onda kada bi to bilo u skladu s ponašanjem njegovog tako visokog gosta kao što je američki predsjednik? To tim više što smo uvjereni da se sjećamo da je to svojedobno, dakle dok još nije bio predsjednik države, i on činio. Pritom ne krijemo da nam nije poznato neko “pravo, jedino, možebitno definicijsko” značenje stavljanja ruke na srce za vrijeme sviranja himne, ali predpostavljamo da postoji opće uvjerenje da je po srijedi iskazivanje dubokog osobnog osjećaja poštovanja, privrženosti i ljubavi prema narodu i državi čija se himna izvodi. Slijedom toga ne možemo a da se dalje ne zapitamo da li je moguće da sadašnji predsjednik Hrvatske nema taj duboki osobni osjećaj poštovanja, privrženosti i ljubavi prema narodu i državi čija se himna izvodi, i to može-bitno ne samo prema državi i himnni svojih visokih gostiju, nego čak i prema svojoj vlastitoj državi i svojoj vlastitoj himni?
A da se u iznijetom primjeru nije radilo ni o kakvoj slučajnosti, već o ustaljenoj praksi nekih od naših najviših državnih dužnosnika, uključujući i predsjednika države, mogli smo se uvjeriti u onom TV-kadru, u kojem se vrlo kratko, ali ipak prilično jasno dalo razabrati da je među domaćim uzvanicima ipak bilo i takvih, doduše ne baš mnogobrojnih, koji pri sviranju hrvatske himne (za američku ne znamo jer toga kadra nije bilo) jesu držali svoje desne ruke na svojim prsima! Pa nakon što za razlog takva postupka nemamo baš nikakva drugoga objašnjenja osim onoga koje smo maločas gore podvukli, sada nam se nameće pitanje ne toliko zašto to jedni ipak rade, koliko zašto to oni drugi – uporno ne rade? Jer, ako je kod onih, koji to tako rade, razlog “duboki osobni osjećaj poštovanja, privrženosti i ljubavi prema narodu i državi čija se himna izvodi” zar ne bi netko s pravom mogao pomisliti da oni, koji to tako ne urade, taj osjećaj nemaju? Î to nemaju, ne samo prema državi i narodu svojih gostiju, nego ni prema svojoj državi i svome narodu? Ma kako god ova dilema izgledala nekome usiljenom i izmišljenom, nama se je, gledajući “iz drugog ugla”, učinila – neizbježnom!
Marijan Karabin