Naš komentar na neke tekstove objavljene u Movisu, glasilu hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj.

Novi broj Movisa, glasila Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, br. 3/192 (listopad 2018.) donosi nekoliko zanimljivih informacija, međutim i pregršt nepotrebnih tekstova. Do sad nisam nikad reagirao o sadržaju lista (ne radim to ni o drugim medijima) iako se često nisam slagao s nekim prilozima.

Ne bih ni sad, no, na to me na neki način «natjerao» Frane Vugdelija, voditelj klape Chorus Croaticus. Frane redovito šalje putem SMS poruka neke zanimljive priloge, filmove ili fotografije koje pronađe u medijima, posebno one domoljubnog naboja. Naš mi je proslavljeni tenor i ovaj put bona fide poslao jedan screenshot, vjerojatno i drugima, misleći da mi šalje «pravu stvar», a zapravo mi je zasolio otvorenu ranu. Naime, dan prije već sam pročitao članak Ivice Šole pod nazivom Antifašizam na istarski način (rubrika Crtice iz domovine).

Kao prvo, ne znam što takav članak traži u listu Movis? Koji je smisao objavljivanja takvog članka? Movis je list katoličkih misija i koncipiran je tako da donosi vijesti koje su vezane uz život i rad hrvatskih vjernika (misija) u Švicarskoj. Nadalje, Movis povremeno objavljuje tekstove drugih hrvatskih autora na temu vjere (ovdje valjda nemamo takvog «kalibra»), kulture, hrvatske povijesti, odgoja pa čak i hrvatskog pravopisa. Sve to prosječan hrvatski vjernik u Švicarskoj može «prožvakati», ali što u takvom glasilu traže plitki politikantski tekstovi, koji obiluju površnim tezama i otrcanim frazama? Naime, u spomenutom članku autor piše o Uljaniku, Istri, IDS-u, Jakovčiću, Miletiću … teme koje već četvrt stoljeća zaokupljaju «analitičare» u kafićima autorovog zavičaja. Taj kraj, nota bene, uglavnom preživljava uz pomoć državnog proračuna, a koji redovito puni spomenuta Istra i još nekoliko sjeverozapadnih županija. Netko je bio rekao kako ne treba pljuvati u bunar iz kojeg se voda pije.

Pretpostavljam da je objavljivanje ovog teksta rezultat siromašnog sadržaja misijskih aktivnosti, pa se time krpaju rupe. Ako je uredništvo imalo neki drugi cilj, recimo, da se pažnja čitatelja privuče nekim zanimljivijim tekstovima, onda je odluka kriva. Daleko veću čitanost zabilježili bi tekstovi njihovog subrata fra Bože Radoša, koji trenutno «rastura» društvene mreže svojim prilozima o «pederluku» i «kurvaluku» Crkve u Hrvata.

Ivan Jakovčić – istarski Franjo Tahi

No, vratimo se na sporni članak. Na početku teksta autor koristi već otrcanu frazu (mislim da ju je prvi lansirao drugi veliki «intelektualac» Nino Raspudić) kako se u Rijeci i Istri, kao u Pjongjangu, vlast nije mijenjala još od ’45. te je na vlasti SKH (sada IDS), a da samoupravljanje zovu radničko dioničarstvo. Gospodine Šola, «fudbalskim žargonom» rečeno – «promašili ste ceo fudbal!». Po pitanju tržišnog gospodarstva vaš se zavičaj može ugledati na Istru, zato se nemojte upuštati u neke stvari o kojima ne znate puno. Vaše površno ekonomsko znanje vidljivo je i u odjeljku u kojem pišete o Uljaniku. To pas s maslom ne bi pojeo. Pa nisu Hrvati u Švicarskoj baš tako bedasti.

Simpatično mi je u tom dijelu jedino kako piše o Končaru i kako je Jakovčić «izručio Uljanik Končaru», a ne Debeljaku, «Hrvatu i praktičnom vjerniku»! Još je simpatičnije kako navodi da je Jakovčić, poput feudalca, vlasnik cijelog sela u Istri. Za priprosti hrvatski plebs u Švicarskoj, koji mahom dolazi iz ruralnih kontinentalnih krajeva, ta sintagma ima odeđenu težinu. Vaaauuu, ima cijelo selo! I to u Istri! Ljudi automatski misle da je to cijeli šor, škola, zadružni dom s trgovinom i bircom te pri kraju sela vatrogasni dom. Da je autor malo bolje istraživao i da svoj field research nije ograničio na zadimljene slavonske kafiće, znao bi da se radi o 3 ruševine, stisnute uz malu porušenu crkvicu, u zabiti udaljenoj od mora oko 20 kilometara (vidi fotografije pri dnu). Te tri ruševine Jakovčić obnavlja već više od dvadeset godina i, koliko je meni poznato, to još nije u funkciji. Možda bi i bilo da mu Ministarstvo zaštite okoliša nije srušilo podrum ispod kuće itd..

Ivana Jakovčića osobno poznam već više od trideset godina, ali ga nisam sretao od «demokratskih promjena». Iako smo različitih političkih orijentacija (ja sam jedan od osnivača HDZ-a i prvi član HDZ-a iz Istre) pamtim ga kao sposobnog gospodarstvenika, koji je u mom rodnom Pazinu još osamdestih godina pokrenuo neke aktivnosti. Ovdje moram napomenuti, kupnjom nekretnina u Sv. Jurju ("feud") pokrenuo je trend obnove starih kamenih kuća u Istri, a da je novac koji je «utukao» u toj zabiti uložio u svom rodnom Poreču, daleko bi bolje prošao, ekonomski gledano.

Htjeli to moji HDZ-ovci u Istri priznati ili ne, upravo je Ivan Jakovčić zaslužan za razvoj ruralne Istre. Obnovljene kamene ruševine, razvoj vinogradarstva i vinarstva, razvoj gastronomije i ugostiteljstva (tzv. agroturizmi), podizanje maslinika, obnavljanje stočnog fonda istarskih goveda i mnogi drugi benefiti plod su upravo njegovih ideja i aktivnosti. Nitko ne spori da u IDS-u nema lopova. Naravno da ima, možda i više nego u drugim strankama (zahvaljujući dobrim prihodima županije), ali, po mom osobnom mišljenju, «feudalac» Nino je županiji daleko, daleko više dao nego uzeo. Na koncu, narod je to pokazao i na izborima. Meni i mojima doma možda to i ne odgovara, ali – što je, tu je.

Ivan Jakovčić ima više nego solidnu naobrazbu, pamtim ga kao intelektualca širokih pogleda, a imao je i solidnu «bazu» i prije nego što je ušao u politiku. Nakon gotovo trideset godina aktivnog političkog djelovanja u Istri, pa i na razini cijele Hrvatske, a sada i u Europskom parlamentu, pretpostavljam da je solidno zaradio. Bavio se i biznisom i to «selo» koje se spominje, djeluje mi više nego skromno. Vjerujte mi, u Istri, a naravno i u ostatku Hrvatske, ima više stotina takvih «sela» i vila u privatnom vlasništvu, ali to nitko ne spominje. Cijela Hrvatska već dvadeset godina trubi samo o tom «selu». Puno hrvatskih gastarbajtera u Švicarskoj može se podičiti daleko vrijednijim objektima u domovini, a o fratrima da i ne pričamo. Neki su pravi primjer uspješnih privrednika.

Nije sporno kad Bajaga pjeva u Zagrebu ili Splitu, problem je samo kad pjeva u Istri!

Dalje se u tekstu navode već ofucane floskule kako Thompson ne može pjevati u Istri, a Bajaga može. Bajaga redovito nastupa po cijeloj Hrvatskoj, ali sporno je samo ako nastupi u Istri! Nije problem ako nastupi u Zagrebu, Splitu, Varaždinu, Osijeku, Karlovcu... problem je samo kad nastupi u Istri. Nedavno smo mogli čitati o "otkazivanju" koncerta u Karlovcu. Na kraju se ispostavilo da nije bila stvar u otkazivanju, nego da nije bilo dovoljno šoldi za nastup. Nadalje, Thompson redovito pjeva u Istri i Rijeci (nedavno je održao odlične koncerte u Poreču i Kostreni), kao i u svim drugim dijelovima Lijepe naše. Međutim, sporan je jedan njegov koncert u pulskoj Areni. Taj prelijepi amfiteatar je jedan od najbolje očuvanih spomenika antičkog graditeljstva (krasi i našu novčanicu od 10 kuna) i nije baš lako dobiti dozvolu za koncert. Iz kojih razloga Thompsonu nisu dozvolili nastup, ne mogu reći. To je za mene velika nepoznanica i to me jako pogađa. Možda je u početku bilo nekih sitnih razloga (nije bilo slobodnih termina, problemi s bukom, statika same Arene…), a kako je kasnije pjevačev menadžment reagirao tužbom, vjerojatno se kod uprave pojavio određeni inat i tu se stvar zakomplicirala.

Pouzdano znam da je Thompson jedan od omiljenijih pjevača u Istri, a baš u to vrijeme zabrane u Areni Thompson je održao tri uzastopna koncerta u srcu Istre. Sva tri dana Boćarski dom u mom rodnom Pazinu bio je rasprodan. Dom prima 2500 posjetitelja i dobri matematičari mogu izračunati da se u ta tri dana tu natisnulo oko 7500 ljudi, što je, priznat ćete, jako puno za varoš koja broji manje od deset tisuća duša. Majke ti mile, takav postotak nije imao nigdje u Hrvatskoj, pa čak ni u Hercegovini, a tamo je popularniji i od Komšića.

Kad ćemo i mi Istrani doći na red u Einsiedelnu?

Inače, Thompson je bio u Areni u nekoliko navrata. Npr. na susretu hrvatske katoličke mladeži, a čini mi se i na proglašenju blaženim istarskog mučenika Miroslava Bulešića. Kad već spominjem blaženika Bulešića, pada mi na pamet jedna sitnica koju sam zapamtio, jer sam na te stvari jako osjetljiv. Naime, istog dana, 28. rujna 2013., održavao se u Einsiedelnu "Rumeni list", tradicionalni jesenski susret hrvatske katoličke mladeži. Ni predavač (dr. Tonči Matulić), a ni nitko od nazočnih fratara nije spomenuo da u Puli tog dana dobivamo novog blaženika. Kao da ih u Crkvi u Hrvata imamo na stotine. Ovo ne bih spomenuo, nije toliko važno, međutim, kad je bila riječ o Drinskim mučenicama, o tome se na veliko pričalo (Rumeni list, 24. rujna 2011). Čak su dobile i dvije stranice u tom rujanskom izdanju Movisa. Siromašak Miki nije ni spomenut, on je ipak bio samo jedan mučenik iz, kako Šola kaže, antifašističke Istre.

Još jedna sitnica mi upala u oči, a bio sam na svakom hodočašću u Einsiedelnu svih ovih 28 godina – nijednom nije gostovao istarski biskup! Neki su gostovali više puta, ali ne i istarski (Bogetić, a kasnije Milovan). Valjda nisu bili dovoljno državotvorni, iako je ovaj potonji izgubio stolicu braneći hrvatske interese u slučaju samostana Dajla. Tek je njegov nasljednik na čelu Porečko-pulske biskupije, mons. Dražen Kutleša (Tomislavgrad, 1968.), gostovao na spomenutom Rumenom listu 2016. godine. Doduše, njegova državotvornost nije upitna, kad se zna njegovo potekišće. Ove stvari navodim da ostane zabilježeno i nema potrebe da se itko ljuti. Kod nas u Istri kažu – treba reć ono ča je!

Da se malo vratimo na spomenuti prilog. Autor se «nadoveza» na neke teme «ko Mara na virovanje» pa spominje neke «euriće», «ustaše», «ognjištare» itd… te kako je zapravo Thompson natjerao gradonačelnika Miletića da djeci kupi školske knjige. Kao, radnici su pozivali Thompsona da u Puli održi humanitarni koncert. Mislim da ovo zbilja ne treba komentirati, ali zanimljivo je da autor kao svijetli primjer istarskih Hrvata navodi Brunu Langera, dugokosog basistu nekadašnje «kultne» pulske rock-grupe Atomsko sklonište. Njihov najveći hit «Treba imat dušu» govori o prizivanju duhova. Mislim, svaka čast Bruni Langeru, on je OK, ali čemu, mislim, ne kužim?

Mislim da su ove teme preteške za dr. Šolu. Preporučujem mu da se drži svog kraja, da piše o temama koji su ipak malo lakše, npr. Fišijada u Belom Manastiru, Državno natjecanje u oranju itd. Ako baš hoće neku vjersku temu, predlažem mu da za Movis piše o svetištima sjeveroistočne Hrvatske. Npr. o Aljmašu, Ilači… Time bi svekoliki hrvatski živalj u Švicarskoj upoznao s tim svetištima, a ujedno malo i djelovao na «demeđugorizaciji» lista.

Inače, još veći biser od ovog članka je razgovor («interview») s aktualnom hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Koliko je ona važna za vjerski život Hrvata u pečalbi najbolje govori činjenica da je dobila četiri stranice u listu – kao dvije misije! Na jednoj slici se njen prekrasan osmijeh raširio čak preko cijele stranice. Nadam se samo da misionari tu sliku neće dijeliti i pri blagoslovu stanova, tj. obitelji.

Opet se pitam, koji je razlog objave tog intervjua? Nešto posebno, što već ne znamo, nije rekla. Valjda su urednici mislili da je puk slabo informiran, da nema pojma što se dešava u Hrvatskoj, da ne prati televiziju, da nemaju internet … Ili je neki drugi razlog? Ja imam neko svoje mišljenje, ali ću ga ovaj put zadržati za sebe. Možda nekom drugom prigodom. Našu predsjednicu jako poštujem (ona je iz mog «antifašističkog» kraja) i osobno smatram da nakon Franje nismo imali tako kvalitetnu osobu u politici. Bilo kako bilo, vrijedne žene, koje uvijek za misijske fešte spremaju kolače i ostale slastice, u tom će tekstu i fotografiji bar na trenutak uživati, pronaći sebe i spoznati da njihov trud nije uzaludan, jer im se i naša draga predsjednica zahvalila. Kao i franjevcima. Autor teksta, naš dragi Vlado Čutura (novinar Glasa Koncila) u tekstu ih titulira «hrvatskim veleposlanicima» i to mi je jako simpatično. Ako se nekad vidimo u Rakitnu častit ću ga pivom i ćevapima.

Imao bih još nekih sitnica, ali mogao bi mi netko zamjeriti čangrizavost. Ipak moram nešto spomenuti, kad ovako zatvorim list i pogledam zadnju stranicu - kud ćeš bolan Šuška na zadnju stranicu, u rubriku Velikani i njihove ideje!?!? Nedvojbeno je da je bivši ministar obrane imao velikih zasluga u stvaranju samostalne Hrvatske, to nitko ne može osporiti. Međutim, Movis nije mjesto za takve biografije. Ja bih, da se mene pita, tu ubacio Zdravka Mamića. Em je velikan, em ima ideje, a vjerskom životu udahnuo je jednu potpuno novu dimenziju, predmoleći skrušeno krunicu u Međugorju. A i red je da mu se franjevci malo oduže – valjao si ti nama, valjat ćemo i mi tebi.

Ivan Ivić

Velebno "selo" Ivana Jakovčića, istarskog feudalca Franje Tahija.Velebno "selo" Ivana Jakovčića, istarskog feudalca Franje Tahija.

Selo i crkvica Sv. Jurja.Selo i crkvica Sv. Jurja.

e-max.it: your social media marketing partner

Podijelite ili upišite komentar.