Tihomir Nuić: Ljudskost kao treći čovjek

Povijest ljudskoga roda je zapravo okrutni kontinuitet. Ne postoje društveni odnosi koji nisu nastali na nasilju i ni jedan društveni poredak ne počiva na pretpostavci nenasilja.

Protiv nasilja i okrutnosti se treba svim silama boriti. Najveći mu nenasilni otpor pruža ljudskost ili čovječnost. U vremenima mračnog nasilja, kad nepravda i nemoral, političke i gospodarske katastrofe zavladaju društvom, ona se pojavljuje iz tame kao nesigurno, titravo i slabašno svjetlo, neopterećeno teorijama, i obasjava prostor po kojemu se prosula tama. To je ljudskost pojedinaca, skupina ili ustanova koje nisu poklekle pred zlom u čijem su se okružju našle. Umjesto nasilja, ljudskost bi trebalo generalizirati.

Negdje sam pročitao, vjerojatno davno pa citiram prema sjećanju, da postoje dva savršeno dobra čovjeka – mrtav i nerođen. Apstrahiramo li na trenutak od apsolutiziranja, vidjet ćemo da je ovo stoljetno ljudsko iskustvo koje iskazuje poštovanje prema mrtvima i radost prema onima koji će se roditi i naš svijet obogatiti novim životom. Tako viđeno, ovo iskusvo spada u vrhunske civilizacijske dosege. Pojedinci i društva se sjećaju svojih mrtvih i priređuju slavlja novorođenima. U tom ritualu se krije treći, ne baš savršen, ali uljudan, obazriv, altruizmom nadahnut čovjek. Njegovo zapaženo mjesto ne može izbrisati ni sveprisutno nasilje kojemu u članku, koji slijedi, dajemo dosta prostora.

U tjednom prilogu dnevnih novina Tages Anzeiger „Das Magazin“ br. 18, od 5. svibnja 2018., na pitanje novinara kako je živjeti s činjenicom da je osnutak države Izrael doduše bila nužda, ali je povezana s velikom nepravdom koja je nanesena Palestincima oduzimanjem zemlje, izraelska povjesničarka Anita Shapira odgovara: „Da, to je tako. S time se mora živjeti. Puno je država nastalo na velikim nepravdama“. Ljudska je povijest uistinu puna nasilja, zločina, pa i istrjebljenja pojedinih etničkih skupina. Nastanak većine država na kugli zemaljskoj se temelji, na opću žalost, upravo na nasilju. Ta činjenica, međutim, ne umanjuje vrijednost građanske hrabrosti koja se suprotstavlja nasilju u svim vremenima i na svim područjima, premda je ona većinom pojedinačna i jedva vidljiva. Dapače, pojedinačno i skupno odbacivanje nasilja i spreječavanje nasilja nad pojedincima i skupinama dovela je i do međunarodnih propisa, deklaracija i rezolucija protiv nasilnih čina u društvu.

U suvremenoj povijesti hrvatska se država ubraja među one države koje su međunarodno priznate nakon uspješnog ishoda referenduma za državnu samostalnost, ali je morala uporabiti vosjku da bi pobjedom nad srpskim i jugoslavenskim agresorom osigurala načelnu suverenost na cjelokupnom državnom teritoriju. U to vrijeme, početkom kolovoza 1995., moglo se u autobusima (Postauto) čuti švicarske mladiće srednjih škola kako se pri nesuglasicama busaju u prsa „Ja sam hrvatski vojnik!“. Dirljiv je bio taj uzvik i činio čovjeka ponosnim, premda je iz dna duše prezirao rat i nasilje. Međutim, marginalne skupine i frustrirani pojedinci iz hrvatskog naroda svojim nepromišljenim i neciviliziranim ponašanjem danas mijenjaju sliku hrvatske države i hrvatskog društva u svijetu. Hrvatskoj državi, koja je odbacila jugoslavenski teret, neskloni novinari koriste provokacije crnokošuljaša i, primjerice, komemoraciju na Bleiburgu opisuju pod naslovom „Susret fašista u Koruškoj. Ljeto, sunce i nacionalsocijalizam“ (Die Wochenzeitung – WOZ – 17.05.2018.) ili „Prijeporna komemoracija na Bleiburgu. Desetci tisuća desničarskih Hrvata odaju počast žrtvama masakra iz 1945.“ (Neue Zürcher Zeitung, 12.05.2018.). Prvi članak, iz pera Srbina Krste Lazarevića, spominje samo ustaše kao žrtve Bleiburga i time opravdava pokolj, dok je drugi članak, iz pera jugofila Andreasa Ernsta, diferenciraniji i spominje nevine stradalnike, a oba novinara se slažu u tome da pojedini posjetitelji nedostojnim znakovljem i ponašanjem instrumentaliziraju komemoraciju u „fašističiki dernek“. Svjesno ili nesvjesno, promicatelji nehumanih, totalitarnih i protuhrvatskih ideologija i njihovih ikonografskih sadržaja pokazuju nedvojbenu odbojnost prema žrtvama za hrvatsku slobodu i državnu neovisnost i čine sve da svijetu dokažu kako je hrvatska država puka suprotnost spram općeprihvaćenim vrijednostima naše uljudbe. Pritom pak poriču i blistavu referendumsku odluku hrvatskoga naroda iz svibnja 1991. godine!

„Želimo li razumjeti povijest naše revolucije, nikad ne smijemo izgubiti iz vida ono što joj je prethodilo“, zapisuje Alexis de Tocqueville u svojoj poznatoj knjizi „Stari režim i revolucija“. A hrvatskoj „revoluciji“ – osamostaljenju – su prethodile različite ideologije i države. Ustaški pokret i ustaški režim su u određenom smislu bili proizvod jugoslavenstva i velikosrpstva, ideologija koje su Hrvatima poricale pravo na vlastitu državu. „NDH je bila polunezavisna država, a ustaški režim je imao priličnu potporu stanovništva 1941. godine. U tom razdoblju ustaški režim nije zastupao političke stavove većine hrvatskog stanovništva, ali je većina Hrvata podržavala pravo na vlastitu državu. Isto tako, NDH nije bila ‘takozvana’, kako se često opisuje, nego stvarno nezavisna država, s priličnom potporom državnosti među stanovništvom“ – kaže njemački povjesnik Alexander Korb (Jutarnji list od 20.05.2018.). Sam Joško Indig, autor knjige čije ćemo dijelove koji se odnose na Hrvatsku prikazati sa svom osobnom i etničkom tragikom, potvrđuje to slijedećom rečenicom: „Tragično je bilo što su Židovi i 'miješanci' bili članovi ustaške stranke. Ona se tek nedavno okrenula antisemitizmu.“ U knjizi „Kad hrabrost prevlada“ autorica Esther Gitman, koja je rođena u Sarajevu i kao dijete ga napustila, istražuje spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941.-1945. Na temelju arhivskog gradiva i razgovora s preživjelima ili njihovim obiteljima autorica donosi priče o ljudskim sudbinama 9.500 preživljelih Židova s područja današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kojima je na razne načine, pa i zahvaljujući dobrim ljudima, uspjelo izbjeći istrjebljenje.

Hrvatskom osamostaljenju je prethodila i nesmiljena hajka o „genocidnim Hrvatima“ i sličnim krivotvorinama kojima se opravdavalo nasilje nad hrvatskim narodom. Istina je da ustaški režim već koncem travnja1941. izdaje zakonske odredbe za nearijevce kao Židove, Cigane i ine. Tu se uopće ne radi o „zakonima“ niti se igdje propisuje mučenje, ubijanje ili odvođenje u logore. U njima nema ni spomena o Srbima. A spomenuti povjesnik Alexander Korb tvrdi: „Nije uopće sporno da su ustaše pokušali uništiti Srbe koji su živjeli na području NDH, ali, isto tako, nema dokaza kako je postojao master-plan koji je predviđao sustavnu likvidaciju srpskog stanovništva u toj državi. Genocid u sebi sadrži koncept uništenja neke skupine, a ustaše su često, i u vrhu vlasti NDH i na lokalnim razinama, pokolje provodili bez nekog plana. Jugoslavenska historiografija tvrdila je kako je postojao plan ustaškog genocida, što se ne čini točnim jer su nasilje i ubojstva često bili nasumični i neorganizirani ili bi se u nekim dijelovima NDH događali, a drugdje ne. Istodobno dok su lokalne ustaške postrojbe ubijale po srpskim selima, u domobranstvu su se zgražali nad tim zločinima, a u vladi u Zagrebu se razmišljalo o preseljenju Srba u Srbiju. Drugim riječima, u trenutku kada je uspostavljena NDH, ustaški režim nije imao koncept što napraviti sa Srbima, a kasniji zločini u velikoj su mjeri bili posljedica eskalacije oružanog sukoba unutar države.“

Hrvatskom osamostaljenju je prethodilo i četničko nasilje. Beogradski profesor povijesti Đorđe Stanković opisuje četnički pokret kako slijedi: „Kada je o generalnoj oceni četničkog pokreta reč, treba imati u vidu da oni koji su bili na čelu ravnogorskog pokreta nisu imali inovativnu ideju o rešavanju socijalnih i nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Oni nisi, osim deklarativno, bili ni jugoslovenski pokret. Četničkih oružanih formacija nije bilo u Vojvodini, Hrvatskoj, osim Kninske krajine (zahvaljujući italijanskom okupatoru), u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, dok se jedna četa javila u Sloveniji tek krajem 1944. godine. Ideolozi ravnogorskog pokreta bili su za obnavljanje Jugoslavije, pod uslovom da se drastično kazne Hrvati i muslimani kao glavni krivci za poraz u aprilskom ratu. To je podrazumevalo i ogroman broj fizičkih egzekucija.“ (Vreme br. 1058).

Hrvaskom osamostaljenju je također prethodio nasilni komunistički režim i njegova totalitarna Jugoslavija. Suvremeni povjesnici se uglavnom slažu da su se partizani borili protiv fašizma, a prijepori nastaju u rezultatu te borbe. Uspostavljen je jednoumni, totalitarni, zločinački režim kojim je pokopan antifašizam, a time i razdjelnica između komunista i partizana. Povjesnik Davor Mrijan formulira svoje misli kako slijedi: „Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj unutar Jugoslavije nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas antifašizam njihovim materijalnim baštinicima i izravnim ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije. Današnjoj podijeljenoj Hrvatskoj na lijeve i desne nužno je jačanje goleme većine u sredini i suzbijanje ekstremizma bilo s lijeve, bilo s desne strane“. S parlamentarnog i demokratskog gledišta razlike između NDH i Jugoslavije nestaju glede činjenice da su obje države uvele totalitarne sustave. I ustaše i komunisti nijekali su temeljne vrijednosti demokratskih društava kao što su građanska i ljudska prava, višestranačje i slobodni izbori. Naravno i Vijeće Europe svojom Rezolucijom 1481 iz 2006. godine osuđuje zločinački komunizam poput sličnih totlitarizama fašizma i nacionalsocijalizma.

Hrvatskom osamostaljenju su prethodila i nasilja o kojima govore slijedeći podatci: Florence Hartman, bivša novinarka Le Mondea i glasnogovornica Carle del Ponte od 2000. do 2006. godine, napisala je u knjizi "Milošević – dijagonala luđaka" da je nakon Oluje, srpski političar Mirko Tepavac izjavio: „Srbija je očistila Hrvatsku od Srba. Nikad se Hrvatska sama ne bi usudila, niti bila u stanju to učiniti da Srbija nije digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine.“ Sonja Biserko, predsjednica srbijanskog Helsinškog odbora za ljudska prava, u razgovoru za Vijenac izjavljuje o ratu iz 1990-ih godina: Srbima je svaka nezavisna hrvatska država ustaška država. Za rušenje Jugoslavije, planiranje i pripremu rata najodgovornija je kulturna elita oko Dobrice Ćosića. Beogradski Pravni fakultet bio je jedan od stupova velikosrpskog projekta. Kada je admiral Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje teritorijalne obrane i prekrajanja vojnih oblasti. Memorandum i Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Badinterova komisija poništila je tvrdnje Srbije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike. Cijela srpska historija jedna je velika laž. Srbi se ne žele identificirati s genocidom u Srebrenici kao najstrašnijim zločinom, to im je trauma kao i nestanak Jugoslavije. Beograd je organizirao iseljavanje Srba iz Hrvatske. SPC je uvijek bila prvo politička, pa tek onda vjerska institucija. Srbija ne živi samo u poricanju svojih zločina, nego i u stalnom izmišljanju teorija zavjere. Srbi iz BiH i Hrvatske trebali bi odgovornost i krivnju za zločine prebaciti na Srbiju (Vijenac, br. 558-560).

Nakon gornjih iskaza valja priznati da se moderna hrvatska država prezentira kao demokratska država sa zajamčenim individualnim i manjinskim pravima na ponos EU-a i cijeloga demokratskoga svijeta. Država se konsolidirala bez osvete a pobunjenike je i abolirala. Ni u najtežim i najmračnijim vremenima nije dopustila da zlo njome ovlada. Posvetila se čišćenju svoga dvorišta koje je bilo zagađeno nasiljem. Ne zaboravlja samozatajne nositelje čovječnosti koji su pružali otpor nasilju. Očito se humanost nikad ne da sasvim iskorijeniti tamo gdje postoje ljudi nošeni visokim ljudskim idealima, premda su ponekad i sami dio vladajućih struktura. U tom smislu nudimo našim čitateljima dva teksta, dviju nesvakidašnjih i tragičnih sudbina.

Zapis jednoga Židova o kratkom življenju u NDH

U prvom tekstu donosimo dio iz knjige Joškova djeca koji se odnosina Hrvatsku. „Joškos Kinder. Flucht und Alija durch Europa, 1940-1943. Josef Indigs Bericht.“ (Joškova djeca. Bijeg i Alija kroz Europu 1940.-1943. Izvješće Joška Indiga.) Verlag/Nakladnik Arsenal, Berlin 2006. Pokazat će se da ni jedan narod, pa ni hrvatski, ništa manje nije prožet humanošću i ništa više zaražen nedjelima od drugih naroda. Za ono što pojedinci čine i ideologije nameću, ne može se okrivljivati narode. Pored svih nevolja s kojima se Joško Indig susretao i nosio, otkriva nam da je i zlo vrijeme vrijeme za humanost.

Joško Indig (1917.– 1998.) se rodio u Virovitici, a odrastao u Osijeku. Tu je završio pučku školu i maturirao. U njegovoj se obitelji govorilo njemački. Već kao devetogodišnjak pristupa židovskom socijalistički orijentiranom i areligioznom pokretu Haschomer Hazair (mladi stražar). S četrnaest godina postaje voditeljom (hebrejski: menachel) skupine mlađih, a u 20-oj odgojiteljom (hebrejski: madrich) mjesne skupine mladih stražara u Osijeku. Kasnije postaje članom jugoslavenskog vodstva te organizacije sa sjedištem u Zagrebu. Kao 23-godišnjak daje se sa skupinom mladih na put prema Palestini na čije tlo dospijeva nakon četverogodišnjeg lutanja iz Zagreba, preko Lesnog brda u Sloveniji, Nonantole u Italiji i Bexa u Švicarskoj. Svoja sjećanja je napisao u kibucu Gat 1945. na njemačkom jeziku kojim Indig očito nije potpuno vladao, pa je nakladnik njegove zapise povrdgnuo jezičnim ispravcima. Sadržaj je ostao netaknut, kako izvješćuje nakladnik u uvodniku. Knjiga je tiskana na nekim jezicima prije njemačkog izdanja 2006. godine.

Rechu Freier (1892.-1984.) je upoznao na njezinom proputovanju za Palestinu i ona ga je zaklela da pomaže na spašavnju izbjeglica iz nacističke Njemačke i okupirane Austrije. Po uzoru na cionističku organizaciju ALIJA (što se otprilike može prevesti kao promicanje, uspon), Recha Freier je u Berlinu u proljeće 1933. osnovala židovsku organizaciju Alija za mladež preko koje se iseljavalo u Palestinu. U srpnju 1940. pobjegla je pred prijetećom uhidbom iz Berlina u Zagreb. Iz Zagreba se u ožujku 1941. preselila u Palestinu.

Joško Indig je bio mlad i donekle naivan čovjek, ako je suditi po njegovom zapisu o životu jugoslavenskih Židova koji je prema njemu bio poprilično dobar i sređen. Ali ga zasjeniše neugodne sjene. Male zakonske promjene ušuljaše se u svakodnevicu. Kad bi se tužilo utjecajnim prijateljima, tješili bi te. Ne razbijaj zbog toga glavu, to je samo formalna, tehnička stvar, inače sve ostaje po starom. Ipak se radilo o dva protužidovska zakona jugoslavenske Vlade Dragiše Cvetkovića od 5. listopada 1940. godine s dalekosežnim posljedicama. Prvi se zakon zvao „Uredba o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnje s predmetima ljudske ishrane“. Njime je praktično zabranjeno poslovanje svim veletrgovinama živežnih namirnica kojima su vlasnici ili suvlasnici bili Židovi, piše Ivo Goldstein. Drugi zakon se zvao: „Uredba o upisu lica jevrejskog porekla za učenike Univerziteta, visokih škola  u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola“. Njime je za Židove uveden ograničen broj (numerus clausus) pristupa obrazovnim ustanovama proporcionalno njihovu udjelu u stanovništvu države. Osim toga, pripadnici židovskog naroda sa stranim državljanstvom nisu uopće mogli posjećivati takve obrazovne ustanove. Jugoslavenska država je Židovima sa stranim državljanstvom poručila da napuste zemlju. Ove mjere, u sklopu drugih kao uvođenje državne kontrole sindikata te dodatna prava za njemačku manjinu, gledane su kao ideološki ustupci, nadomjestak za savez, u onom vremenu u kojem se Jugoslavija još branila protiv vanjskopolitičkog savezništva s Njemačkom.

Recha Freier je bila nedodirljiva osoba kako za odrasle tako i za mladež. Svoj je autoritet stekla nadljudskim naporom spašavanja Židova u Berlinu. Kad bi se ona pojavila pred djecom da ih poučava hebrejskom, vladala je tišina. Za njom je krenulo prema Zagrebu mnoštvo ugoženie djece, mladića i djevojaka. Stizali su danju i noću. Zgrada Židovske općine se punila iz dana u dan. U dvorištu se preko dana čuo gotovo isključivo njemački govor. Joško Indig se brinuo o toj siročadi. Sretniji su našli utočište u židovskim obiteljima. Ali nacistička propaganda je činila svoje. Počelo se javno pisati i govoriti kako je "Zagreb raj za Židove".

Joško preuzimlje u Mariboru 16 djevojčica. Moraju u logor u Krško. Ali one žele vidjeti svoju braću, koja se već nalaze u Zagrebu. Nakon dugih pregovora, dopusti im "komesar" vožnju za Zagreb. Čim su vlakom stigle u Zagreb, odmah su se uputile k braći u podrumskim prostorijama. Potekle su suze radosnice. Vidjele su i Rechu s oko dvjestotinjak dječaka. Djevojke su odmah morale u Krško, premda s nelagodom i prosvjedima. Prostorije Židovske općine su u ožujku 1941. ionako već bile prepune mladih iz Njemačke i Austrije.

Devedesetero djece od 6 do 18 godina je dobilo certifikat/pismenu potvrdu da može useliti u Palestinu. Međutim, za prolaz kroz zemlje poput Grčke i Turske trebalo je još imati vizu. Stoga su djeca čekala na vizu. "Hrvatski ban nam je pomogao", zapisuje Indig, tako što smo dobili dopusnice za regularni boravak u Hrvatskoj. Uskoro djeca kreću na put preko Beograda u Palestinu. Jugoslavenska Vlada pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941. Dva dana kasnije srpski časnici u Beogradu organiziraju puč. Indig se raduje „prvom udarcu Hitlerovoj Njemačkoj“. Uvjeren je da je pučom uveden „novi demokratski režim“, koji je „odbacio silom nametnuti Trojni pakt“. Činjenica je pak da srpski generali pučem nisu otkazali Trojni pakt. To neznanje Indigu pomaže da likuje kako je „Beograd ispunjen antifašizmom“. „A kod nas u Zagrebu – šutnja.“ Kruže vijesti da u Zagrebu „revolucija nije dobro prihvaćena i da Hrvati samo čekaju prigodu da se razdvoje od Srba“.

Joško Indig žurno skuplja novac i hranu kako bi djeca mogla nekoliko dana preživjeti. Devedesetoro djece, koja su rasuta po zagrebačkim obiteljima, mora se hitro skupiti i u 12.30 sati vlakom krenuti za Beograd. „Hrvatski prijatelji su nam savjetovali da ne idemo u nesigurni Beograd.“ Nismo ih htjeli poslušati. Indig broji djecu i utvrđuje da nisu svi na broju. Neki su i bez certifikata. U džepu ima 30.000 dinara. U susjednom vagonu sjede hrvatski političari koji također putuju u Beograd. Sretno stižu u Beograd. U Beogradu je gužva. Ljudi bježe iz grada jer slute nadolazeću nevolju. Joško se s djecom prebaci na kolodvor za razmještanje vagona, debelo potplati službenika i posjeda pedesetero djece u vlak, koja otputuju prema Grčkoj. Joško se preko Osijeka, gdje je posjetio svoje roditelje, vraća u Zagreb.

„Desetoga travnja kliče Zagreb. Zrakom leti cvijeće, cigarete i darovi. Studenti se ljube po uglovima ulica i čuje se kako viču: sad smo konačno slobodni! Čelnici hrvatskoga naroda šute o tome. Već su 27. ožujka šutjeli i sad prešućuju sve“. Joško sjedi s djecom u podrumu i u dvorištu Židovske općine. Pitaju se jesu li njihovi vršnjaci već stigli u Palestinu i što rade djevojčice u Krškom.

Joško, kojega je upad Nijemaca u Hrvatsku, kao i sve njegove sunardonjake, iznenadio i jako uznemirio, opisuje situaciju: "U Zagrebu je nova vlast koja je s Njemačkom sklopila bratski savez. Okupator je prijatelj i saveznik. Ustaše, koje su sada na vlasti, sanjale su veliku Hrvatsku, a predbacivale Srbima da žele veliku Srbiju. Sve je lijepo, njemački službeno uređeno. Nakon nekoliko dana sve su naše ustanove zatvorene, zapečaćene i opljačkane.“

„Židova se više ne može sresti na ulici. (…) Vodstvo naše općine sjedi kao ukočeno u stanovima. Svakim danom donose se novi zakoni protiv nas. Sve što je nacizam u ovih osam godina svoga režima izmislio protiv nas, okomilo se preko noći na hrvatsko židovstvo: židovske trgovine, pljenidba novca židovske općine, otpuštanje Židova iz državne službe, ariziranje, Židovi mogu stanovati samo u određenim četvrtima, židovski liječnici smiju liječiti samo židovsvke pacijente itd. Ustaše su revniji od svojih učitelja. Pače oni su se uzrujavali što je sve tako nepripremljeno uslijedilo zbog čega narod ponekad negoduje ili se drži pasivno. (...) Tragično je bilo što su Židovi i ‘miješanci’ bili članovi ustaške stranke. Ona se tek nedavno okrenula antisemitizmu. Čovjek (Eugen Dido Kvaternik!), koji je uzeo u ruke protužidovsku hajku, imao je majku Židovku. Kasnije je izvršila samoubojstvo. Mnogi Židovi, koji su bili zaslužni za stranku dok je još bila reakcionarno-nacionalistička, sanjali su o protekciji – i krštenju. Iznenada gledamo Židovke s velikim zlatnim križom na prsima. Zatim je uhićen Hinko Gottlieb, naš pjesnik, gnjevni pjesnik protufašističkih pjesama. Sve cionističke vođe očekuju za se istu sudbinu. Drhtimo za našega učitelja Aleksandra Lichta, dugogodišnjeg čelnika cionističkog pokreta u Jugoslaviji. Generacije je vodio snažno i nepristrano k cilju. Nije dopuštao da slabi cionistički etos. (…) Kad je uhićen Aleksandar Licht, plakali smo. Kod sebe je nosio otrov. Molili smo ga da ne uzimlje otrov. Duguje nam da ostane na životu. U trenutku kad su ga gesatapovci digli iz kreveta, probudio se njegov ponosni i mirni duh i slijedio ih je uzdignute glave i s gorkim humorom.“

„Koncem travnja ponovno je otvorena Židovska općina, ali u drugoj zgradi, i morala se u svom radu držati uputa. Pedeset bogatih Židova je uhićeno i bili su taoci, a od svih drugih se tražilo zlato, inače će taoci biti ubijeni. Onih pedeset su bili jamci za cjelokupno židovsko stanovništvo. Židovi su davali zlato, kao da je to bila nacionalna obveza. A zastupnici Židova, koji su sjedili u povjerenstvu, u ‚zlatnom komitetu‘, tražili su da se daje još više i više. Vrlo pomno su gledali da nijedan Židov ne zadrži svoje zlato. Tako su se Židovi nadali da će se otkupiti i spasiti svoj život."

„Već su tada neki Židovi bježali u dijelove Slovenije pod talijanskim zaposjednućem, pretežno ljudi koji su imali iskustva s Nijemcima. Većina Židova ipak nije držala da je stanje po njih tako opasno. Unaprijed se znalo da će nam Nijemci uzeti zlato, novac i robu. Glede malog broja Židova u Hrvatskoj činilo se mogućim da će nas pustiti na miru nakon što su nas okrali.“

„Zar Židovi nisu mogli dugo vremena raditi i u Njemačkoj? I zar im Slovačka nije zajamčila određenu autonomiju? Stoga kod nas nije vladala panika. Usprkos svemu bili smo jako naivni i povjerovasmo Vladi koja nam je obećala dopustiti otvaranje mjesta stručne izobrazbe mladih pridošlica. U tu smo svrhu već preuredili neke sobe u uredske prostorije, napravili planove, ponešto se već pripremilo…“

Nijemci dolaze. Šesnaest djevojaka u Krškom je u strahu. Dolazi vojska koja je pobila njihove roditelje. Voditeljica Trude pronalazi, uz pomoć Mareka iz Poljske, prijevozno sredstvo s kojim će djevojke prebaciti u Zagreb. Na putu ih kontroliraju njemački vojnici. Postavljaju im pitanja na koja Marek spretno odgovara. Stižu u Zagreb i smještaju se u djeovajčki dom za stručno obrazovanje u Boškovićevoj. Posljednja muška skupina mladih je pristigla iz Njemačke. Smješteni su nedaleko od djevojčica u Petrinjskoj 44, na drugom katu, a u blizini se nalazi javna kuća koju njemački vojnici stalno posjećuju. „Među stanarima kuće bilo ih je puno koji su nas u svakom trenutku mogli predati policiji.“ Sam nadstojnik kuće je bio aktivni član ustaškog pokreta i strogo je reagirao kad bi mladi bili preglasni. Umirivalo ga se napojnicom. Indig stanuje u to vrijeme „u jednoj maloj sobi kod ustaške obitelji“. On je na se preuzeo odgovornost za uzdržavanje djece i osmišljavanje različitih programa, stoga je skupljao novac, opskrbljivao domove hranom, brinuo se za red i mir i provedbu programa. Kad se jedne večeri vratio u svoju sobu, sve je bilo isprevrtano, a nestale su mu knjige o Ruskoj revoluciji, marksizmu i cionizmu, te hebrejske pjesmarice i par cipela. Odjednom se pojavi na vratima domaćica i pripovijeda kako je došla policija, sve pretražila i da ona ne zna u čemu je problem. „Pitali su gdje ste Vi, a ja sam im rekla da ne znam.“ Onda su rekli „da Vi vaše stvari možete podići na policiji. Nije opasno!“ U svom dnevniku je Joško Indig pod nadnvekom 20. travnja 1941. zapisao: „Jučer sam bio do kasno u noći s Rošom i Zigom. Pili smo crnu kavu, zapravo ostatak crne kave, i pušili. Razgovarali smo o držanju Židova i Nežidova u sadašnjem trenutku, o djeci i odraslima. Još uvijek nam Vlada obećava produktivnost ( da možemo ovoriti škole za poljoprivredno i strukovno obrazovanje), ali ima nekakvih znakova da do toga ne će doći. Roša misli da se u Židovskoj općini Nijemcima previše vjeruje. Sve nam se čini bezizglednim. Borba za ništa. Ljudi, često ponajbolji ljudi cionističkog pokreta, misle sada najprije na sebe same. Vrlo smo zabrinuti za našega učitelja Aleksandra Lichta, koji sjedi negdje u Grazu iza zatvorskih zidina sa svojom obitelji. Kako li mu je? U ovoj noći zaklinjemo se svih nas troje da ne ćemo mirovati, boriti se, usprkos svemu, kad i gdje god je to moguće. Moja je zadaća da nađem neko rješenje za daljnje putovanje djece i preuzmem vođenje hrvatske organizacije mladež-alija do početka strukovnih tečajeva.“

U Zagrebu je sve teže opstati kao Židov. Najaveljno je da će svi Židovi dobiti "žuto znakovlje". Neobičnost se krila u tome što su sami Židovi dijelili žute vrpce sunarodnjacima na Židovskoj općini. To je bila posljednja prilika, sa svakim Židovom razmijeniti nekoliko riječi. „Tako smo služili volji njemačkih i hrvatskih fašista, a nama je bilo draže što smo sami dijelili tobožnju ljagu, nego da su to ustaše na svoj način činile. Tako smo mogli svoje ljude barem ohrabriti i ljagi oduzeti sramotnost. Ona je ostala samo još u svijesti naroda. Dok smo dijelili žuto znakovlje, slane su nam tihe izjave solidarnosti. K nama je došao jedan svećenik. Pred vratima zgrade Židovske općine stajalo je mnoštvo naroda i čekalo na Židove. Izlazili su sa žutim znakovljem, a u očima Zagrepčana se čitalo strahopoštovanje. Monogi su pozdravljali na ulici nositelja žutog znakovlja a da ga nisu ni poznavali, oslovili bi ga i ohrabrili. Mi smo znali da su to bili samo pojedinci i da će i to prestati. Ali radovali smo se da naš narod neslomljen, s ponosom i dostajanstvom nosi žutu vrpcu, tako da naši neprijatelji ništa nisu postigli.“ Mlade izbejglice iz Njemačke i Austrije su i dalje živjele u ilegalnosti, tako da državne vlasti nisu ni znale za njihov boravak u Zagrebu. (Malo čudna tvrdnja, uzmu li se u obzir prethodne izjave o domaru!)
„Put prema kolodvoru za Židove je bio opasan. Ako se tamo pokaže sa žutim znakom, njegov je nositelj izgubljen. Policija je stalno u pokretu, često se vidi zeleno vozilo s uhićenim Židovima, komunistima, Srbima. Ovi su ljudi samo još sjene o kojima se govori šaptajućim glasom.“

„Jednoga dana stiže zapovijed: Tri stotine mladih muškaraca moraju na nekoliko tjedana u radni logor. Židovska općina može preuzeti kontrolu i slati im pakete. Ustaše obećaju osloboditi radnog logora mlade ljude, koji trebaju Židovskoj općini za njezine poslove. Ja trebam u tu svrhu popisati imena vodećih ljudi svih cionističkih udruga mladih. Stojim u prostoriji za židovske poslove gdje su skupljeni oni koji su pozvani na prisilni rad. Ne slutim ništa dobra. Čemu radni logor? Tako je uvijek započinjalo! Strašno je, jer je to cvijet naše djece između 18 i 25 godina!“ – „Pokazat ćemo psima da mi Židovi možemo raditi! Kad se vratimo, bit ćete ponosni na nas“ – reče netko od mladih. Krenuše na prisilni rad s pjesmom i nadom da će neprijatelju pokazati da mogu raditi i ujedno ga prezirati. Slijedeće jutro dolazi rano nepoznati čovjek u Židovsku općinu i izvješćuje da je 300 mladih u zapečaćenim kolima za stoku odvezeno iz Zagreba. Nekoliko tjedana kasnije saznasmo da su pod strašnim prilikama pobijeni u Jadovnom. „Nek je prokleto to mjesto!“ – zavapio je Joško Indig.

Pročulo se da su talijanski fašisti tolerantniji prema Židovima. Neki su Židovi pobjegli u Italiju i tamo mogli ostati. Preko granice se može neopaženo prijeći. Jedan dio Slovenije s Ljubljanom je pod nadzorom talijanskih fašista. Joško je čuo kako neki sunarodnjaci poput Mareka pomažu Židovima da se sklone u Ljubljanu. Marek se poprilično obogatio tim poslom. Istim se poslom bavi sunarodnjak Steinbrecher u Novom Mestu, koji „hoda poput prosjaka, a posjeduje tisuće dolara“. Preko veze Indig mu je poslao novac da mu pribavi papir za prolaz u zonu pod fašističkom kontrolom. Zanimljiv je njegov opis kako se ponašao u vlaku. Obukao je odijelo, kupio neke ustaške novine i najbolju vrstu cigareta te kao gospodin bez problema prošao kontrolu. Kad je stigao u Ljubljanu obavijestio je židovske organizacije u Lisabonu, Americi i Jewish Agency u Ženevi što se događa sa Židovima u NDH. Telefonirao je i s talijanskim humanitarnim organizacijama. U Ljubljani Joško Indig čita švicarske novine, dok se u Zagrebu odlučuje o životu i smrti. Kolika suprotnost između Zagreba i Ljubljane! U Ljubljani nitko ne psuje na Židove. S jednim talijanskim poslovnim čovjekom ode u Lesno brdo i dogovori cijenu s posjednicom starog i derutnog dvorca u kojemu je ona, po svoj prilici, bila jedini stanovnik. Nakon tri tjedna vraća se Joško Indig u Zagreb. „Užasni osjećaji. Novi oglasi po zidovima. S vlastitim očima čitaš: svi se Židovi moraju prijaviti..., Židovima je zabranjeno…, tko ilegalno stanuje, bit će osuđen na smrt, isto tako tko neprijavljenim osobama pruža utočište...“.

Ustaška policija daje dopusnicu za put. U nedjelju, 4. srpnja 1941., prikupi 42 mladih i krene s njima vlakom prema Ljubljani. Vagon je pun. Većina mladih je dobila poimenice dopusnicu. Neki idu na „crno“. Ustaška kontrola ih pušta preko graničnog prijelaza bez većih pregleda. Talijani se nad njima sažaljevaju. Ali, ni sreća u Lesnom brdu nije dugo potrajala, jer su se partizanske jedinice približavale i borbe postajale sve žešće. Odatle bježe u Nonantolu u sjevernoj Italiji, gdje se skrivaju po samostanima i obiteljima. Nakon velike odiseje pristižu u Švicarsku i odatle odlaze u Palestinu. Knjiga je puna detalja o svim tim godinama i događajima. Joško je svoj vijek proživio sretno u jednom kibucu u Palestini.

Zapis jedne Hrvatice o životu pod komunističkim režimom.

Prilikom jednog susreta 1992. godine u Matici hrvatskoj u Zagrebu, Lav Znidarčić mi stavlja u ruku pismo nepoznate žene sa zamolbom da nešto učinim za nju. Premda sam novac odredio za neku drugu svrhu, izvadim omotnicu iz džepa i predam mu ju na ruke u korist osobe koja je potpisala potresno pismo. Iz razloga diskrecije u pismu označavam osobna imena samo inicijalima. Pismo glasi:

Rođena sam 16.01.1917., u Požegi, od oca N. M. i majke T., rođene S. Školu završila u Požegi, filozofski fakultet (engleski, hrvatski i povijest) u Zagrebu. Po osnutku NDH radila kao logornica u Požegi, zatim početkom 1942. prešla u Zagreb, u “Zapovjedništvo ustaške mladeži”, kao zapovjednica za “Starčevićevu učeničku mladež”(15-18 god.). na toj dužnosti ostala sam do povlačenja u svibnju 1945. god. Iz Zagreba se povukla sa posljednjim transportom najtežih ranjenika (oko 150) i gotovo isto toliko djevojaka, učenica priučenih bolničarki. Neposredno pred Mariborom transport je zarobljen. Odvojene smo od ranjenika, koji su ostali u vagonima i smješteni u logor na mariborskom kolodvoru. Nakon nekoliko dana logora upućena sam sa svojim djevojkama (sada oko 70-80), sa popratnim pismom i pod pratnjom u Zagreb, na dalji postupak. Nekoliko mojih djevojaka, čiji su braća ili očevi bili među ranjenicima, ostalo je sa ranjenicima. Kad su nas, prema dogovoru stigle, rekle su nam da su ranjenike pobijali na ležajevima u vagonima, a one su pobjegle. Put do Zagreba pješke baš nije brz. Naši oružani pratioci bili su neki mladi naivni dečki i mi smo uspjele pomoću dobrih i hrabrih ljudi iz tih krajeva izbjeći opasni logor Mirkovac i dobiti pojedinačne propusnice za mjesto za koje smo se opredjelile još u logoru. Tako sam ja, sa još tri moje kolegice, pošla put Prigorja, jer tamo je jedna od mojih kolegica, u jednom malom selu imala ujaka. Divni i dobri ljudi – divno selo. Tu sam ostala 2–3 mjeseca i pošla dalje, u neko drugo selo. Tako jei počela moja “ilegala”. Nebrojeno puta sam pokušala prijeći granicu, ali bez uspjeha. Što je vrijeme više odmicalo, sve sam više postajala svjesna da mi ne preostaje ništa drugo, nego da se krijem. Na to sam bila primorana, ne samo radi svoje vlastite sigurnosti, nego i radi sigurnosti svih onih dobrih i često veoma hrabrih ljudi, koji su me skrivali, štitili i pomagali. Mijenjajući sela i gradove, boravila sam u raznim mjestima gotovo čitave naše Domovine, uključujući Bosnu i Hercegovinu, pa čak i Srbiju (u dva navrata).

Po ponovnom osnutku naše Hrvatske držve, uz pomoć prijatelja i znanaca, prijavila sam se 24.06.1991. g. u Zagrebu, u policiji, u Petrinjskoj ulici i dobila dokumente (osobnu iskaznicu i putovnicu). Tako sam nakon punih 46 godina ilegale, prvi put opet mogla potpisati svoje pravo ime i prezime. Postala sam opet punopravni, slobodni građanin, svoje slobodne Hrvatske. No, ubrzo je došao rat i ja sam se za čas našla bez sredstava za život, jer su i oni moji rođaci, kod kojih sam zadnje vrijeme živjela, postali izbjeglice ili prognanici. Ja nisam bila ni izbjeglica, ni prognanik (jer nisam nigdje bila prijavljena), nisam mogla biti ni penzioner, jer nigdje službeno nisam radila. Svih ovih 46 godina svoj kruh sam zarađivala bilo radom na poljima, bio pletenjem, šivanjem, čuvanjem djece ili kućnim poslovima. Nisam ni bivši zatočenik, jer osim par dana, nisam bili ni zatvorena.

I što sada? 79 mi je godina. Rođaci su mi uglavnom još uvijek bez zaposlenja i svoga doma.
Što mi je raditi?
Teško je živjeti od milostinje. Mislim da me razumijete.
Potpis N. M.

e-max.it: your social media marketing partner

Podijelite ili upišite komentar.