Tihomir Nuić: Chris the Swiss

U jednoj sasvim maloj, moderno uređenoj kinodvorani s pedesetak sjedišta i gotovo u obiteljskom ugođaju, pogledao sam animirano-dokumentarni film Chris the Swiss (01.10.2018.) mlade redateljice i autorice Anje Kofmel.

Filmove rijetko gledam. Ovaj se tiče Hrvatske, njezinoga doba u kojem je nakon više stoljeća postala samostalnom i neovisnom državom. Zanimalo me kako drugi vide to vrijeme egzistencijalne ugroženosti jednoga maloga i nenaoružanoga naroda, izručena nasilju do zubi naoružanim srpskim susjedima i neprijateljskoj JNA. Budući da se ne razumijem u umjetničko djelo pod nazivom film, moj se doživljaj odnosi samo na ono što jedan obični gledatelj može ponijeti sa sobom kao pouku i poruku. Pošto je film obrađen na tri važna jezika (njemački, francuski, engleski), a koproducenti Švicarska, Hrvatska, Njemačka i Finska, vidjet će ga vjerojatno dosta ljudi.

Priča je jednostavna. Motivirana je željom autorice, sada odrasle žene, da dobije odgovor na pitanja: „Chris, jesi li ti vjerovao da možeš iz blizine dokumentirati klanje civila, a da istodobno ne budeš dio cjeline? Koliko daleko si bio spreman putovati po svoje pripovijesti?“ Anja Kofmel je bila mala djevojčica, kad je njezin 26-godišnji rođak Christian Würtenberger u listopadu 1991. godine otišao kao novinar u Hrvatsku. Christian je pravio zabilješke i htio objaviti knjigu o onomu što vidi, doživljva i iskusuje na terenu. U Zagrebu je upoznao, među ostalima, godinu dana mlađega Sinišu Juričića, glumca i filmskog producenta, koji će Anju Kofmel pratiti u potrazi za Christianovim tragovima pri snimanju filma. Christian je uistinu otputovao u Osijek (valjda mu je Zagreb bio manje inspirativan jer nije ležao na crti bojišnice?!), tamo se uključio u odred međunarodnih dragovoljaca kojim je zapovijedao bolivijski novinar Jorge Eduardo Rozsa Flores zvani Chico i pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo 7. siječnja 1992. Ubojica nije pronađen. U filmu se izražava sumnja da ga je dao smaknuti sam Flores zbog Christianova pomirljivoga i neratničkoga stajališta: Christian vidi na obje sukobljene strane samo ljude koji uopće nisu drukčiji. Dvojbu, da je Flores ubojica, potiče i njegova bilježenica, što je Floresu bilo zazorno. Flores nije više živ, ubijen je u Boliviji 2009., pa ga se ne može ništa pitati. Kofmel je telefonski razgovarala i s opasnim bolivijskim kriminalcom u pariškom zatvoru i nekadašnjim beogradskim štićenikom po imenu Ilich Ramírez Sánchez zvan Carlos, koji joj je rekao da je Christian ubijen jer je radio za švicarsku tajnu službu. Obdukcijom mrtvog tijela Christiana Würtenbergera u Baselu je utvrđeno da je Christian ubijen gušenjem, a prostrijelna rana na čelu je eventualno naknadni čin osvete.

Film pokazuje da je traganje Anje Kofmel bilo uspješno u jednom smislu. Saznala je otprilike u kakvim okolnostima je ovaj pustolov, koji se već u mladim danima obučavao u uporabi oružja na afričkom kontinentu, na poslijetku živio i gdje je otprilike poginuo. Nije pak našla zadovoljavajući odgovor na svoje pitanje cui bono (u čiju korist?) koje bi zadovoljilo njezin emocionalni svijet. Autorica i režiserka je pak dijete današnjice koje svom vještinom koristi javnost. Ona je vizualizirala svoje emocije, naravski na visokoj umjetničkoj razini. U dotičnom animirano-dokumentarnom filmu ona celebrira svoju pogođenost zagonetnim slučajem rođaka i postaje trenutnom zvijezdom u široj javnosti. Ova konstatacija ne umanjuje ni u kojem slučaju iskrenost za potragom i enormni uloženi trud autorice koja se zbiljski morala izložiti svakakvom svijetu, možda katkad i poniženjima.

Po svršetku filma osjetio sam neku nelagodu, beznađe, razočaranje. Slično mi se dogodilo kad sam davnih godina pročitao Camusovog Stranca. Je li Kofmel svojim glavnim likom Chrisa stvorila novoga Meusaulta koji živi svoju besmislenu i apsurdnu egzistenciju? Njezina nastojanja da Chrisu udahne nešto pozitivno, humano i solidarno posrću na kontekstualizaciji koju je sama odabrala. Ona srpsku agresiju na Hrvatsku, njezino komadanje, protjerivanja i ubojstva, pokušava ublažiti izvlačenjem ustaških i četničkih utvara iz naftalina koje nastavljaju Drugi svjetski rat. Zar se nije mogla upitati što imaju četnici, koje ona zajedno s komunistima svrstava u borce protiv okupacije, nakon 45 godina tražiti u nenaoružanoj Hrvatskoj koja se raduje svom otvorenošću najavi i pojavi demokracije? Da, na hrvatskoj strani su ljudi uistinu samoorganizirali obranu kako su najbolje znali i umijeli i sa znamenjem koje nije bilo komunističko. Kofmel je i iz umjetničkih i etičkih razloga mogla izbjeći površni pars pro toto sasvim jednostavno i rafinirano prikazom hrvatskog vojnika u službenoj odori Hrvatske vojske. Cijelim uradkom se provlači netočna sintagma „građanski rat“ premda su krajiški pravoslavci odcijepili od matice Hrvatske svoju SAO Krajinu s namjeronm ujedinjenja sa Srbijom i tako se sami prebrisali iz popisa hrvatskih državljana. U filmu se govori o „prljavom ratu“, kao da postiji rat koji nije prljav, o ubijanju Srba, koji su ostali na području Republike Hrvatske, kao da je bilo sustavno! Da bi se, u duhu vremena, pojačalo krivotvorenje povijesti, pripisuje se financiranje odreda međunarodnih dragovoljaca katoličkoj organizaciji Opus Dei. Katolički Hrvat može biti, prema tome, samo u službi zločina!

Mene zanima jedan drugi, zapostavljeni i neistraženi aspekt filmskog junaka Christiana Würtenbergera koji je u filmu opterećen lažnim navodima, iskrivljenim historiografskim podatcima i neprikladnim okolnostima. Možda je Christian pripadao svijetu slobode i razuma i htio se suprotstaviti svijetu nasilja i apsurda, tj. ratu? Možda je znao iz povijesti da su svi politički sukobi, sva krvoprolića i zakulisne igre odraz nastojanja da se dobije politička moć? Možda je on prepoznao beogradske zavodnike koji su propovijedali oslobođenje i obećavali spas služeći se totalitarizmom, licemjerjem i vezama u svijetu? Možda je izvukao pouke iz Dürerov proročke slike Četiri jahača apokalipse kao autentičnog opisa moderne političke povijesti? Dürerovi jahači su osobe s političkom ambicijom koje sudjeluju u međusobnoj borbi za vlast na kraju koje će opstati samo jedan. Taj jedan je tiranin koji će svoju samovolju provoditi na račun naroda kojeg će istodobno iskorištavati i prezirati. Možda se Christian pobunio protiv stvorenja nazvanog tiranin, tog simbola koji je ovozemaljski nadomjestak Bogu? (Usput, slavni Dürer je portretirao svoga suvremenika, danas zaboravljenoga hrvatskoga uglednika Korčulanina Jakova Baničevića - Jacobus Banisius).

Slijedeći riječi svoga pratitelja, Siniše Juričića, Anja Kofmel svojim uradkom daje dojam da hrvatska sloboda nema svrhu niti smisao. Hrvatski narod se, usprkos tom viđenju, spontano odlučio na obranu protiv agresije koja je značila rat. Žrtvovao se za ideju časti i pobijedio. Da je izgubio, danas ga možda ne bi više bilo na prostoru između Drave i Jadrana. Bi li time neki umjetnici i javni radnici bili sretniji a njihova ostvarenja plodnija?

Tihomir Nuić

e-max.it: your social media marketing partner

Podijelite ili upišite komentar.