By Osjećaje je često teško opisati; trenutke kad majčin pogled govori više od riječi, uzdisaj oca i pogled u daljinu, suze koje su tokom razgovora s obitelji Ćosić zasvjetlucale u očima roditelja „govorile“ su i bez riječi.
Osjećaji, vjera i ljubav – vjerojatno je to bilo upravo ono što je fra Stanko kao dijete dobio od svojih roditelja i te vrijednote ponio sa sobom. Da se jedan Hrvat rođen u Švicarskoj odlučio poći stazama Sv. Franje, ostaviti ugodan i udoban život i pronaći ispunjenje zaređenjem za svećenika, trebalo je proći 60 godina dušobrižničkog rada.
Već i sam dan fra Stankovog rođenja obilježen je posebnošću koja je u obitelji ostavila trag. Tog 27. rujna 1984. njegov otac Ivan krenuo je na put u Švicarsku, put koji nije mogao odgoditi jer ga je čekalo radno mjesto. U Sesvetskom Kraljevcu ostala je supruga Mila sa svekrvom, dvogodišnjim sinom Josipom i upravo taj dan, kad je ispratila supruga na put, rodio se Stanko. Otac dolazi u Zürich, tu se nastanjuje i radi. Nakon četiri godine sezonskog rada, dobio je B-vizu i dozvolu dovesti obitelj. Krajem ožujka 1989. obitelj dolazi u Dietikon gdje im je 1993. rođena kći Mateja. U Dietikonu žive do 1994. godine, a onda sele u Zürich gdje i danas žive. Stanko u Zürichu pohađa osnovnu školu, te uči za metalnog konstruktora u firmi Baur Metallbau, Mettstetten gdje uspješno završava školovanje. Ostaje u istoj firmi raditi ali ga to ne čini sretnim i Stanko dalje traži ključ koji će mu otvoriti vrata iza kojih će pronaći ispunjenje. Taj ključ pronalazi tokom jednotjednog tečaja grafologije (nauka kojom se na osnovu rukopisa može proniknuti u nečiju osobnost i karakter). Budući da su drugi polaznici tečaja bili dosta stariji od njega, Stanko je dosta vremena provodio sam. Trenuci tišine i samoće poticali su ga na razmišljanja nakon kojih je donio odluku.
Kratki povratak na radno mjesto i otkaz. Šef, koji ga je iznimno cijenio, reče mu u tom trenutku da je lud ali ga u toj neobičnoj odluci podržava. Kaže da će ga čekati radno mjesto ako se predomisli. Svoju odluku roditeljima Stanko je rekao tek nakon što je dao otkaz, pretpostavljajući da će ga od toga odvraćati. I to je, kad se fra Stanko osvrne unazad, bio jedan važan dan u njegovom životu. Sjeća se da je majci, koja ga je pitala zašto je dao otkaz, rekao: „Gle, jedan je otišao – treba doći netko drugi.“ Sve se to događalo početkom travnja 2005. kada je umro Papa Ivan Pavao II. Karta koju je Stanko kupio bila je jednosmjerna, iz Züricha leti za Zagreb i odlazi u Međugorje, čvrsto uvjeren da će mu Bog na tom mjestu pokazati put.
Često je fra Stanko doživljavao trenutke u kojima su ga pratila suprostavljena razmišljanja: Dok je u Švicarskoj pohađao sate vožnje kod instruktora zamišljao je sebe u pustinji. Nakon samo pet sati vožnje prekida instrukcije uvjeren da do svog cilja neće stići automobilom.
– Bog je tako jednostavan – govori fra Stanko. Tijekom boravka u Međugorju Bog unosi mir u njegova razmišlanja i tri dana kasnije on kuca na vrata kod franjevaca. Prijavljuje se kao kandidat u franjevački red i kreće putem kojim su prije njega prošli već mnogi.
Nakon što je položio svečane zavjete u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te ispunio i ostale uvjete, primio je u Međugorju sveti red đakonata. Za svećenika je zaređen u franjevačkoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Mostaru, 29. lipnja 2013. Nakon što je 14. srpnja 2013. slavio Mladu misu u Buhovu – rodnoj župi svojih roditelja, fra Stanko je mladomisničko slavlje imao u nedjelju, 1. rujna 2013. u župi Sv. Josip u Zürichu gdje je odrastao, pohađao vjeronauk, primio prvu pričest i krizmu. (vidi link)
Svoj život fra Stanko povjerava Božjoj volji. Misli ga često vode na druge kontinente, ali on će se uvijek dati ondje gdje bude najpotrebniji.
Ruža Studer
