By Sredinom listopada 2012. odaslan je iz Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske poziv zajednicama Hrvata u iseljeništvu za predlaganje predstavnika za članove Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Hrvatske. I na ovom portalu smo objavili taj poziv (link), na zamolbu veleposlanstva iz Berna. Nakon višemjesečnog lobiranja, spletkarenja i pretumbavanja kandidata konačno je pred desetak dana iz dimnjaka na Markovu trgu br. 2 u Zagrebu izašao bijeli dim i svi su odahnuli: habemas delegatem! Predstavnici su poznati. Nekima su izgleda predstavnici bili poznati još i prije.
Mene je kontaktiralo nekoliko «kandidata» tražeći od mene podršku portala hrvati.ch, koju bi kao referencu i jednu natuknicu naveli u tom njihovom Bewerbungu. S tim da mi još danas nije jasno, da li ja spadam u udrugu, instituciju ili organizaciju, jer se naime u pozivu izričito tražila podrška istih. Ja sam podršku djelio svima, šakom i kapom. Međutim, ti kandidati nisu prošli – znači, i nisam neka institucija. I ja sam imao mog kandidata za tu «fotelju», no kad sam mu to predložio kratko mi je odgovorio: Ivane, Ti si još uvijek pomalo naivan u politici. Nas dvojica možemo predložiti koga hoćemo, to nema nikakve svrhe. Čovjek zna znanje!
Čudni aršini
Bilo kako bilo, i mi Hrvati iz Švicarske imamo našeg predstavnika – fra Šimun Šito Ćorić. E, sad tu dolazimo do početne teme ovog priloga. U pozivu lijepo stoji da: (cit.) zajednice Hrvata svoje predstavnike u Savjet predlažu iz redova najznačajnijih i najbrojnijih udruga, organizacija, institucija ili drugih oblika organiziranja, osoba koje su uvažene u sredinama u kojima žive, angažirane na očuvanju i jačanju hrvatskog identiteta svojih zajednica i na unapređenju odnosa sa svojom domovinom (završen citat).
Mene, a vjerujem i druge čitatelje, zanima tko je predložio našeg fra Šitu. Koje su to najznačajnije i najbrojnije udruge, bolje rečeno, koje organizacije ili institucije? Valjda hrvatske katoličke misije s kompletnim stadom? Prijedlozi su se dostavljali nadležnom veleposlanstvu. Koliko je nadležno veleposlanstvo primilo takvih prijedloga i da li se tu radila kakva predselekcija prije nego su papiri otišli za Zagreb? Koliko sam čuo, stiglo je desetak prijedloga (ja sam očekivao i više) i sve je otišlo direktno za Zagreb. To je i razumljivo. Upravo tih dana je i došao novi veleposlanik i on nije upućen u kandidate «angažirane na očuvanju i jačanju hrvatskog identiteta svojih zajednica i na unapređenju odnosa sa svojom domovinom».
Dakle, opet nam Zagreb kroji sudbinu. Dobro reče moj kolega (zna znanje) – mi možemo predlagati koga god hoćemo.
I mi konja za trku imamo
Tu bi sad neko od čitatelja mogao pomisliti da ja imam nešto protiv izabranog kandidata. Ni najmanje! Kao što narod kaže: od sto bolji, od sto gori. Da li je izbor dobar, to će vrijeme pokazati. Ja mislim da nije i pokušati ću moje mišljenje obrazložiti. Živimo u demokratskom društvu i svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Fra Šimun Šito Ćorić je prije svega svećenik. Da li je svećeniku baš mjesto u jednom takvom Savjetu? Nije, ali je nekome (tko je odlučivao) bilo važno da ima i predstavnika Katoličke crkve u svojim redovima; time se lako pobijaju brojni eventualni napadi (o tome malo više kasnije). Nadalje, redovito se kuka kako nema dovoljno svećenika, kako misionari moraju prevaljivati i po stotine kilometara da bi došli do nekog malog hrvatskog stada u gudurama ove alpske zemlje. Ne bi li bilo bolje, kad je svećenik već tu, da brine o tvom svom stadu, nego da gubi vrijeme u Zagrebu? To vam je isto kao da neka siromašna općina kuka kako nema dovoljno liječnika, a kirurga kojeg imaju postave za šumara ili lovočuvara. Kako kaže ona moderna crkvena šansona: kad se budemo gledali oči u oči… vjerujem da ga tada neće pitati na koliko je sjednica bio u Zagrebu, nego s koliko pažnje je čuvao stado koje mu je povjereno.
Važno pitanje je i kako će taj Savjet funcionirati. Ja jesam naivan, kao što kaže moj kolega, ali ipak znam izračunati dva i dva. Naime, Savjet broji 82 člana. Dobar dio ih je iz Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Međutim, dobar dio ih je iz udaljenih europskih i prekomorskih zemalja. Sad mene zanima kako će to fizički izgledati. Kako će se odvijati rad tog Savjeta? Koje su to zajedničke teme koje vežu Hrvate iz Čilea, Venecuele, Australije, Brazila, Švicarske, Rumunjske itd… Naravno da ima zajedničkih tema, ali za njihovo rješavanje nije zadužen taj Savjet, te su teme univerzalne i u Hrvatskoj ima dovoljno pametnih i sposobnih ljudi koji se time bave i koji na njih mogu dati adekvatan odgovor. I u iseljeništvu ima takvih ljudi i rade taj posao već godinama, bez da sjede u nekakvom Savjetu.
Kol’ko para, tol’ko muzike
Pretpostavimo da će se taj Savjet sastati samo dva puta godišnje (neki plan i program još nikome nije poznat). Probajmo izračunati koliko to košta i stavimo na vagu, a s druge strane stavimo na vagu rezultate i zaključke takvog zasjedanja. Znamo da je karta iz Australije ili Čilea vrlo skupa. Iz BiH je malo jeftinija. Uzmimo neku europsku zemlju kao neki prosjek. Evo recimo Švicarska. Otići iz Švicarske u Hrvatsku nije baš jeftino. Povratna avionska karta košta više stotina franaka, a tu su i ostali troškovi. Na koncu tu je i nekoliko dnevnica koje se gube. Jedna prosječna švicarska dnevnica (školovanog radnika) je 1000.— franaka! Bez imalo pretjerivanja možemo reći da je prosječna cijena odlaska na sjednicu u Zagreb tih delegata oko 3500.—, da li franaka, eura ili dolora amerikanskih. Ako pomnožimo to s 82 delegata ispada to skoro 300 000.— u bilo kojoj jačoj valuti. Ako k tome dodamo da se moraju sastati najmanje dva puta godišnje, onda to ispadne lijepa brojka od masnih 600 000 novaca (ne kuna). Budući da na objavljenoj listi ima i dosta žena, ovoj sumi treba adirati i troškove frizura, haljina, cipela (ipak su to «osobe uvažene u sredinama u kojima žive» a mi Hrvati na to gledamo) i ostalih sitnih potrepština. Sve će to narod platiti.
Nadalje, ovoj brojci od 82 izabranih treba dodati i stotinjak «državotvornih» iz domaje, koji ovakve skupove iskoriste za svoju promociju. I tu će pasti lijepih dnevnica. Sigurno je isto tako da tih više stotina uglednika neće zasjedati pod vojničkim šatorima negdje na Črnomercu, nego da će zahtjevati prostor, smještaj i hranu kako dolikuje «osobama uvaženim u sredinama u kojima žive». Brat-bratu ovaj teferić ne može pokriti milijun novaca, kao što rekoh, franaka, eura ili dolora amerikanskih ili australskih.
Hrvati svih zemalja – umrežite se!
Ne bi ni to bilo puno kad bi se time nešto postiglo. Ali, već vidim kako će to izgledati: odrediti će se desetak tema, uvijek to budu teme čiji se učinak nikako ne može definirati niti odrediti u nekim egzaktnim i apsolutnim brojkama. Npr. Jača povezanost domovinske i iseljene Hrvatske, ili, Mogućnosti učenja jezika Hrvata treće generacije i njihovo stipendiranje… itd. Onda će se raditi dva sata «po grupama», potom slijedi zajednički ručak, popodne fakultativno razgledavanje Gornjeg grada ili Mimare, a navečer splet hrvatskih plesova u Lisinskom (i Lado nešto košta, u to smo se uvjerili). Drugog dana obično slijedi sličan program, ali «daleko intenzivniji» jer se ipak donose zaključci (koji će se poslati i medijima). Naravno, nitko nikada neće provjeravati da li su se neki od tih zaključaka i ostvarili. Zašto? Pa zato jer je sljedeći sastanak tek za pola godine, a tada će biti neke druge teme od «gorućeg interesa za hrvatsko tkivo».
E, kad je sve gotovo, onda se lijepo treba vratiti doma i onda referirati onima koji su predlagali te predstavnike. Obično to završava ovako: Potrebna je što tješnja povezanost i suradnja domovinske i iseljene Hrvatske. Kao što vidite problemi su tu, ali radi se… Još se u tu kašu ubaci jedna moderna, vrlo popularna riječ: umreženost. Da bi sve odgovaralo hrvatskom mentalnom sklopu, na kraju se mora završiti nekom parolom, mora se citirati netko od nadređenih, u ovom slučaju predstojnica: «Dio smo jednog i nedjeljivog naroda, ma gdje živjeli.» Kod nas u Istri bi se reklo: z malo besida je čuda rekla.
Velike ideje i mali narodi
Na takvim se skupovima inače (kao što je spomenuto) predlažu velike ideje. Pa i naš kandidat iz Švicarske ne preže od takvih obećanja i nedavno je najavio kako je Hrvatski svjetski kongres (tema za sebe) formirao «Središte HSK za istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima». Naravno, nitko se ne pita koliko je stručnjaka potrebno angažirati (povjesničar, forenzičar, speleolog, arheolog, liječnik za obdukcije….) i na koncu – tko će te stručnjake platiti? Jer jedino ako se to pošteno i temeljito odradi, će to međunarodna javnost prihvatiti i valorizirati kao dobro odrađen posao i pouzdan izvor informacija.
To me podsjeća na neka obećanja kako će se na Bleiburgu graditi «prizalogajnica s prenoćištem». Eto, prošlo je već nekoliko godina, pa te velike neimare danas pitam, ne da li je to već gotovo, nego da li je barem «izlivena prva deka» i «šalovano» stepenište. Pretpostavljam da su sve potrebne dozvole za gradnju isposlovane još prije samog prijedloga. Ovakve velike ideje u nekim odlučujućim trenucima vrlo lijepo (i efektno) zvuče, ali od priča se ne živi.
Umjesto zaključka: Moje osobno mišljenje je da od tog Savjeta neće biti nikakve učinkovitosti. Bolje bi bilo ta silna sredstva (neki spominju da će ti predstavnici dobivati i neku naknadu, nije provjereno, uzmite to s rezervom) prepustiti grupici stručnjaka i entuzijasta u Hrvatskoj (a takvih ima, ali ih se ne cijeni dovoljno) nego ovako baciti u vjetar. Ako je sadašnjoj vlasti u interesu pomagati Hrvatima izvan domovine, neka ih oslobodi raznih poreza (npr. na mirovinu nas povratnika) i prireza, kojima ih trenutno tlači i neka ne plaši vizama i «sto-eura-po-danu» odredbama Hrvate iz susjedstva. Izgleda da je ovaj Savjet formiran upravo kao spin takve politike. S jedne strane vas tlačimo, a s druge vam formiramo Savjet – trudimo se za vas. To me podsjeća na onaj vic kad je Mujo branio Hasu. Jedan je tip udarao Hasu šakom, a Mujo je stalno vikao i prijetio: Ajde probaj još jednom! Tip je nastavio udarati, a Haso je bolno zavapio: Mujo, matere ti, nemoj me više braniti!
Prestanite se gospodo brinuti za Hrvate iz dijaspore. Snaći će se oni sami. Pobrinite se da građani Hrvatske sami imaju «sto eura po danu» i pobrinite se i stvorite od Hrvatske zemlju gdje će se moći dostojno živjeti. Stvorite zemlju u koju će se poželjeti vratiti svaki iseljenik. Zanimljivo je kako se neprestano govori o potrebi smanjenja državne administracije, a redovito se otvaraju neki novi uredi, neka nova «radna mjesta». Nitko ne govori o poslu, svi pričaju samo o radnim mjestima. Hrvatska se može voljeti i za Hrvatsku se može raditi i bez naknade i «radnog mjesta». Naravno, tu je onda dobrodošla i prisutnost Katoličke crkve (u našem slučaju), koja je u Hrvatskoj moćna, i premda s Crkvom nemaju veze, mogu se njome pokriti i opravdati.
Na kraju, želio bih našem kandidatu poručiti kako ovaj tekst nije uperen protiv njega. Znam da ga pritišću razne problemi i da proživljava teške trenutke. Baš zato mu i postavljam pitanje – da li mu je sve to potrebno? Ja smatram da je formiranje ovog Savjeta krivi potez, potpuno nepotreban i na neki način osjećam kako to moram javno izreći. Vrijeme će pokazati da li sam bio u pravu. Tko god ima neko drugo mišljenje i iznese neke druge argumente, rado ću ih objaviti. Za sada se rukovodim onom: Ako hoćeš da se ništa ne napravi – osnuj Savjet!
Veseli i zdravi bili!
Ivan Ivić
