By Hrvatska katolička misija Zug pod vodstvom fra Rade Vukšića organizirala je zajedničko četverodnevno hodočašće u Međugorje za vrijeme Uzašašća između 17. i 20. svibnja 2012. Ukupno 57 hodočasnika HKM Zug krenulo je s autobusom već u srijedu navečer, da bi nakon prijeđenih 1300 km u četvrtak popodne stigli u Međugorje. Nakon večernje mise u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju i ugodnih zajedničkih druženja krenuli smo nešto ranije na počinak jer nas je sutra očekivao bogati progam.
Drugi dan našeg hodačašća započeli smo već u 5 ujutro s pobožnošću Križnog puta na brdu Križevac. Zajedno s našom voditeljicom Mirjanom prošli smo Križni put u tihoj molitvi, zaustavljajući se pred svakom postajom i proživljavajući u mislima Isusovu kalvariju. Zastali smo i na mjestu između 13. i 14. postaje na kojem je preminuo fra Stanko Barbarić, utemelitelj i voditelj Majčinog sela kojeg ćemo nešto kasnije i posjetiti.
Nakon završene pobožnosti Križnog puta, krenuli smo prema župnoj crkvi i Međugorju, gdje je nam je vidioc Ivan Dragičević pričao o njegovim susretima sa Gospom tijekom proteklih 30ak godina. Ivan je napomenuo da niti jedan susret nije bio isti i da je to za njega uvijek bio novi doživljaj, novi osjećaj. Za vrijeme ukazivanja Kraljica mira je Ivanu upućivala poruke mira, molitve, obraćanja, pokore, posta, čvrste vjere i ljubavi. Na kraju izlaganja Ivan nam je rekao, da je Gospa obećala da će na Brdu ukazanja ostaviti trajan, vidljiv i neuništiv znak. Kakav će to znak biti i kada će ga Gospa ostaviti tajna je koju je Ivan zadržao za sebe.
Slijedeća postaja našeg hodočašća je bila Majčino selo. Naša voditeljica nas je upoznala sa strukturom i radom sela. Pored vrtića i Dječjeg sela za djecu bez roditeljske skrbi, Majčino selo obuhvaća još zajednicu Majka Krispina za samohrane majke i žene, odnosno djevojke izložene različitim oblicima nasilja, te zajednicu Milosrdni otac koja prihvaća muške osobe odbačene od društva i pomaže u rehabilitaciji ovisnika o alkoholu, drogama i kocki. U maloj kapelici u okviru zajednice slušali smo potresna izlaganja dvojice momaka, koji su nam pričali o svom nimalo laganom životnom putu i razlozima dolaska u selo. Oba momka je Majčino selo objeručke i nesebično prihvatilo, te im pomoglo da prebrode krizu, pronađu svoj mir i ponovnu nadu u bolje sutra. Momci su nam poslije pokazali i radionicu u kojoj slikaju, izrađuju različite skulpture, te mozaike od keramike. Kroz spontane razgovore s momcima, stekli smo osjećaj da su to sasvim normalni ljudi koji su samo stjecajem okolnosti skrenuli na pogrešan put. No bilo je lijepo spoznati da i za takve ljude koji ostanu na rubu ili potonu skroz do dna ipak postoji nada, da pronađu toliko potreban unutrašnji mir, da uz svakodnevnu molitvu, vjeru i pomoć Boga povrate nadu u samog sebe i pronađu snagu i samopouzdanje za povratak u normalan život.
Prepuni dojmova napuštamo Majčino selo šetajući kroz vrt sv. Franje, a poslije ručka i kraćeg odmora polazimo put Etno sela Herceg u Međugorju. U selu se nalazi nekoliko desetaka kamenih kuća po izgledu tipčnih za hercegovačko podneblje. Kuće su povezane popločenim kamenim stazama, kroz selo vijuga bistri potok preko kojega prelazimo po malim drvenim mostovima. Tu je i kapelica, vinograd, mali zoološki vrt sa domaćim životinjama tipičnim za ovaj kraj, dječje igralište i amfiteatar. Sve je lijepo, gotovo prelijepo uređeno, tako za trenutak dobijemo osjećaj kao da smo u nekom drugom svijetu. Nakon predaha u restoranu u sklopu sela ponovno ulazimo u autobus i krećemo dalje.
Put nas vodi kroz Studence, rodno selo našeg fra Rade prema rijeci Trebižat i slapovima Kravice. Tu u sredini hercegovačkog krša priroda je podarila ovom kraju jednu od svojih najdomljivijih prirodnih ljepota. Ova rijeka s predivnim slapovima Kravice koji su sačuvani i netaknuti u svom izvornom prirodnom ambijentu predstavlja izuzetnu vrijednost za hercegovački kraj. Prostor oko slapova postepeno se uređuje, te vjerujemo da će ovaj prirodni biser postati poznat kao i slapovi Krke i Plitvička jezera, te postati nezaobilazno odredište mnogih turističkih agencija.
Ulazimo u autobus i krećemo prema Studencima. Ovaj put nismo samo prošli kroz selo, nego smo se zaustavili kod kuće od brata našeg fra Rade. Tu nas je sačekala njegova mnogobrojna rodbina, te nekoliko stolova s raznoraznim specijalitetima – šunkom, kobasicama, pogačama, različitim sirevima, pitom i ostalim domaćim poslasticama. Nakon kave, kolača i dobre kapljice, zapjevali smo uz zvuke tamburica, te se opraštajući od naših gostoprimljivih domaćina, krenuli natrag prema Međugorju. Nakon večernje mise neki od nas su se uputili prema Podbrdu gdje su prisustvovali činu ukazivanja Gospe vidiocu Ivanu. Ostali su iskoristili priliku da se prošetaju po Međugorju i nadopune svoju zbirku suvenira i poklona, jer već sutra ujutro idemo dalje.
Treći dan našeg hodočašća isto je rano počeo kao i prethodni. Već oko 5 ujutro bili smo u zaseoku Podbrdo u Bijakovićima, nedaleko od Međugorja. Noseći u srcu svoje molitve i zahvale, krenuli smo svi zajedno prema Brdu ukazanja, mjestu gdje se Gospa ukazala svojim vidiocima, zustavljajući se pored ploča koje prikazuju otajstva krunice. Otvorenog srca i klečeći pred Gospinim kipom svatko od nas je u tišini izgovarao svoje molitve. Na povratku smo zastali kod Plavog križa u podnožju Brda ukazanja, mjesta na kojemu se redovito sastaje molitvena skupina vidioca Ivana.
Srca ispunjenih toplinom i novom nadom napuštamo Međugorje i krećemo prema Širokom Brijegu, slijedećoj etapi našeg hodočašća. Ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije i Franjevačkog samostana dočekao nas je naš domaćin, fra Vendelin Karačić. Fra Vendelin nam je ispričao ukratko povijest crkve i Hrvata na ovom području, pokazao nam sakristiju, bogatu riznicu, franjevačku galeriju, te grobnicu sa posmrtnim ostacima franjevaca nastradalih za vrijeme drugog svjetskog rata. Nakon okrijepe i kratkog odmora u kuhinji Franjevačkog samostana, opraštamo se od našeg domaćina, sjedamo u autobus, i krećemo put Hrvatske.
Ručamo u Sinju, večeramo u Lipici u Sloveniji, a četvrti i posljednji dan našeg hodočašća započinjemo posjetom Padovi, gradu nedaleko od Venecije u kojem prvo posjećujemo samostan sv. Leopolda Mandića, hrvatskog kapucina i sveca, rođenog u Boki Kotorskoj poznatog ispovjednika i promicatelja jedinstva svih kršćana. U samostanu slavimo svetu misu s fra Radom, obilazimo prostorije samostana, ispovjedaonicu i grob sv. Lepolda Mandića, te krećemo prema veličanstvenoj bazilici sv. Antuna, jednom od najposjećenijih kršćanskih svetišta. Sv. Antun, rođen u Portugalu, a sahranjen u Padovi je poznat kao svetac koji pomaže da se nađu izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj nepolodnosti, te kao zaštitnik siromaha i zatvorenika.
Nakon ručka u restoranu nedaleko od bazilike sv. Antuna, ulazimo u autobus i krećemo natrag prema Švicarskoj. Hodočašće je završeno, ali ostaju uspomene na sve one lijepe trenutke koje smo zajedno proživjeli u protekla četiri dana, ostaju srca ispunjena svjetlom i toplinom, ostaju lica ozarena vedrinom, ostaju duše ispunjene unutrašnjim mirom.
Hvala još jednom fra Radi i sestri Zdenki na organizaciji, hvala svim hodočasnicima na otvorenim srcima i svim ljudima dobre volje s kojima smo se družili za vrijeme hodočašća.
Miroslav Belošević
