U četvrtak 26. siječnja 2017. godine preminuo je u Zagrebu svećenik don Anto Baković, promicatelj demografske obnove u Hrvata.

Don Anto Baković, svećenik, dugogodišnji uznik u komunističkim zatvorima, graditelj svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju i autor mnogobrojnih knjiga, cijeloga je života ponajviše bio zaokupljen dvjema temama: istraživanjem hrvatskih žrtava iz komunističkoga režima te radom na demografskoj obnovi hrvatskoga naroda.

Don Anto Baković rođen je 4. srpnja 1931. u Goraždu na rijeci Drini kao sedmo dijete u obitelji Stojana Bakovića i Jelke r. Marković. Kao dječak je, godine 1941./42., preživio poznati četnički pokolj osam tisuća muslimana i malog broja katolika. O tim je događajima napisao tri knjige – Drinsku trilogiju: Drinske mučenice (1990. prvo izdanje; 2013. četvrto, prošireno izdanje) – o pokolju pet časnih sestara; Dječak s Drine (1996.) – svoje sjećanje i uspomene na te krvave događaje; Mostovi na Drini – zatajeni jasenovci (neobjavljeno).

Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, a bogosloviju u Đakovu (pet godina) i Ljubljani (šestu i sedmu godinu – poslijediplomski studij, koji je prekinula robija). Za svećenika je zaređen 1959. godine. Četiri se puta našao pred komunističkim sudom:

  1. Kao student bogoslovije, a vojnik JNA, osuđen je 1953. na četiri godine strogoga zatvora s prisilnim radom jer je branio nadbiskupa Stepinca govoreći da nije zločinac nego svetac. Sjećanje na tu tešku robiju opisao je u svojoj knjizi Batinama do oltara (2009.).
  2. Na prvoj župi, u Kaknju, mladomisnik Anto školske godine 1959./60. okuplja na vjeronauku nekoliko stotina djece i mladeži. Biva kažnjen jednim mjesecom zatvora, ali i protjerivanjem iz Kaknja. O tome je napisao knjigu Druže pope, u ime zakona – izlazi iz groba (2011.).
  3. Na drugoj župi, u Korićanima, na Vlašić-planini, osuđen je na šest godina strogoga zatvora zbog karitativnoga rada, školovanja nadarenih đaka i liječenja bolesne djece. Sjećanje na te zatvorske dane opisao je u knjizi Titov robijaš br. 8986 (2016.).
  4. Po izlasku s druge robije biva udaljen iz Bosne te odlazi na Kosovo, gdje mu biskup Čekada dodjeljuje župu Janjevo. Ondje radi na buđenju nacionalne svijesti kosovskih Hrvata, te u tu svrhu obnavlja veze Janjeva i Dubrovnika. I u Janjevu je kažnjen s dva mjeseca zatvora.

Iako u teškoj neimaštini i siromaštvu, u Janjevu je izgradio župni pastoralni centar zvan „Konak“. Osnovao je dječji zbor „Bijeli anđeli“ (u to vrijeme jedan od ponajboljih dječjih zborova u Europi), pokrenuo „Katon“ (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak gramofonskih ploča (singlica) pod nazivom Duhovne hrvatske pučke pjesme.

Gotovo vizionarski, već šezdesetih godina prošloga stoljeća počinje naslućivati problem demografske katastrofe koja bi mogla zadesiti hrvatski narod i cijelu kršćansku Europu te započinje svoju neumornu borbu za osvješćivanje svih dijelova društva o ovom prevažnom problemu. Bilo je to vrijeme enciklike Humanae vitae pape Pavla VI. te Baković iz Janjeva upućuje Papi pismo podrške 53 majke koje su rodile 648 djece.

Nakon Janjeva vraća se u Bosnu te u Maglaju gradi svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Gradeći crkvu, napisao je i knjigu Naš Bogdan (1983.; 2010. novo, prošireno izdanje). U Maglaju je izdao i prvi hrvatski tonski snimak Biblije pod nazivom Biblija u kasetama (sada i Biblija na CD-u) s odabranim dijelovima Sv. pisma.

Godine 1984. odlazi u invalidsku mirovinu zbog bolesti kralježnice koju je tri puta operirao. Nakon umirovljenja drži misije i duhovne obnove te propovijeda u više od dvjesto hrvatskih župa na temu „Jedno dijete više“. Izdaje i knjižicu Jedno dijete više (1984.).

Na Prvom općem saboru HDZ-a, u veljači 1990. godine, don Anto je po izričitoj želji predsjednika Tuđmana održao referat o demografskom izumiranju hrvatskoga naroda. Od tri rezolucije usvojene na tom saboru, don Anto je autor dviju rezolucija s kojima se išlo na izbore i pobijedilo. Početkom rujna 1991. godine, u svojoj 60. godini života, kada je buknula oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, javlja se dragovoljno u Hrvatsku vojsku. Raspoređen je u ekipu Glavnoga stožera koja je te jeseni obilazila sva ratišta od Osijeka do Dubrovnika. Za svoj udio u Domovinskom ratu dobio je od predsjednika Tuđmana tri odličja: Spomenicu Domovinskoga rata, Red hrvatskoga trolista i Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske.

Godine 1993., razočaran u tadašnju populacijsku politiku koja nije ozbiljno prišla demografskoj obnovi, osnovao je Hrvatski populacijski pokret (zatim i Pronatalitetni pokret „Jedno dijete više” koji je vodio do 2015. godine) kao nevladinu i nestranačku udrugu te započeo svoj samostalni apostolat demografske obnove u hrvatskom narodu. Unutar pokreta osnovao je i list „Narod“ koji je izlazio do 2013. godine. Punih je 20 godina vodio i Apostolat ljubavi „Jedna obitelj više“ te okupljao momke i djevojke u zrelijoj životnoj dobi potičući ih na brak. Vezano uz taj apostolat, izdao je vrlo potresnu knjigu Ostaje li Hrvatska bez majki (1994.). Osim te knjige, autor je još dviju knjiga iz demografije: Za jednu bolju Hrvatsku (2005.) i Hrvatska demografska čitanka (2008.). Na Blagovijest 2009. godine, započeo je trogodišnji projekt Demografski preporod Hrvata s 25 ideja i programa kojima se želi spasiti Hrvate od izumiranja. Misao vodilja te inicijative bila je: Nema opstanka Hrvata bez demografske obnove, a nema demografske obnove bez duhovne obnove!

Godine 2007. objavio je svoje životno djelo – Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Na istraživanju je radio 17 godina, prikupljajući biografije, fotografije i relevantne zapise o 664 mučenika Crkve u Hrvata (biskupi, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci i časne sestre). O njegovu životu i radu nastao je 2012. godine dokumentarni film Obrada Kosovca Od mlade do zlatne mise.

Misijsko vijeće HKM Schaffhausen je pred dvadesetak godina novčano potpomagalo Hrvatski populacijski pokret i list Narod. (II)

e-max.it: your social media marketing partner