Pater Ivan Ike Mandurić predvodio ovogodišnji Rumeni list – susret hrvatske katoličke mladeži u Einsiedelnu.

U subotu 30. rujna 2017. u Gospinom svetištu u Einsiedelnu održan je Rumeni list. Studentski kapelan iz Zagreba, pater Ivan Ike Mandurić ove je godine predvodio ovaj tradicionalni susret hrvatske katoličke mladeži Švicarske.

Pater Ike široj je javnosti postao poznat nakon što je stao na vrata crkve Svetoga Marka i spriječio sukob između policije i branitelja iz šatora u Savskoj koji su prosvjedovali protiv vlade Zorana Milanovića. To je spomenuo i fra Vine Ledušić, kad je mladima u prepunoj samostanskoj dvorani predstavio predavača, čime je i započeo duhovni program ovog susreta.

Pater Ike je rekao nekoliko riječi o svom mladenaštvu, traženju Boga i o odluci da postane svećenik nakon završenog studija. Prijelomni događaj u njegovom "traženju" desio se na seminaru pokojnog teologa Tomislava Ivančića, za koga je predavač rekao – našao sam čovjeka koji je sreo Boga. Tad mi je postalo jasno – dodao je –  da u životu nikad više neću moći posumnjati!

Govoreći o poniznosti spomenuo je da kad je netko frustriran, smrknut, turoban, osoran, tu prepoznajemo ljude koji ne čine dobro, a kad vidimo nekoga vedrog, optimističnog, tko je spreman oprostiti, to je čovjek koji čini dobro. Ustvari, pokazuje se, da u nama postoji jedna duboka potreba koju moramo zadovoljiti, a ako ju ne zadovoljimo, mi smo nesretni. To je je potreba da činimo dobro. Vezano uz tu temu govorio je o grupi mladih studenata koji je predvodio u obnovi poplavljene Gunje. Svi su bili sretni jer su znali da čine nešto dobro.

Mladima je poručio da se svijet danas silno trudi da nam sakrije tu tajnu, što je potencijalni razlog ljudske sreće. Svijet nas stalno uvjerava da je razlog i uzrok sreće to kad puno konzumiramo, kad puno imamo ili puno znamo, kad puno možemo, kad s puno toga vladamo. Dakle, svijet nas uvjerava da je sreća u primanju, u grabljenju, u gomilanju. Međutim, praksa to demantira, pokazuje se često da su sretniji oni koji imaju malo. Isus je svojim dolaskom potvrdio da sreća nije u gramzivosti, već da je sreća u tome da budeš čovjek, da budeš plemenit, velikodušan, da budeš hrabar u vjeri i tako pomogneš drugome. Zapravo je sreća pronaći način kako nešto dati svijetu, a ne uzeti od svijeta.

Po završetku predavanja mladi su imali mogućnost za ispovijed, a potom su se u dugoj koloni uspinjali postajama Kalvarije. Neumorna jesenska kiša nije ih omela u razmatranju Isusove muke.

Pozdravnim govorom fra Branka Radoša, nacionalnog delegata u Švicarskoj, započelo je svečano misno slavlje u bazilici. Fra Branko je spomenuo kako se već četiri desetljeća okuplja mladost našeg naroda, koja je nastanjena ovdje u Švicarskoj, kako bi produbila svoju povezanost s Bogom, ali i jedni s drugima. Iako svi govore jezike ove zemlje, na ovaj način ne žele zaboraviti jezik svojih roditelja. Opat Urban je pozdravio mlade na njemačkom, rekavši kako domovina nije samo jezik, već je domovina je tamo gdje ljudi zajedno vjeruju tei dodao kako ovdje u svetištu Einsiedeln imamo zajedničku majku i da smo svi njena djeca.

– Živimo u vrlo zanimljivom vremenu koje je prepuno pitanja, nejasnoća, dilema, ali istovremeno prepuno novih pokreta, zajednica, novih oblika življenja vjere i evangelzacije – rekao je u svojoj propovijedi p. Ike te dodao kako nam danas nitko nam ne može precizno pokazati put. S druge strane ovo je vrijeme u kojem Bog zove hrabre, danas je zapravo jedna osobita šansa živjeti isvjedočiti kršćanstvo. Mladima je poručio da moraju biti svijesni da su možda poslani, kao narod, obogaćivati tu Europu u tim duhovnim vrijednostima, u kojima smo jači, a ne pokleknuti pred onim duhovno slabijima i usvajati od njih. – Lijepo je pjevati domoljubne pjesme, duhovne šansone – nadodao je p. Ike – ali time nismo ispunili ono što Gospodin od nas traži.

Molitvu vjernika čitali su mladi iz svih misija, a velikim međumisijskim zborom mladih ravnala je Jasna Jegić. Njihovom pjesmom je i zaključen duhovni program ovog susreta, a druženje druženje je nastavljeno u mjesnoj dvorani uz tjelesnu okrijepu i opuštajuću glazbu grupe Vagabundo.

U priloženom filmu (49 minuta) možete pogledati neke najzanimljivije detalje ovog susreta.

Ivan Ivić