By Glumac Miroslav Nemec, koji u popularnom njemačkom serijalu Tatort već 20 godina utjelovljuje inspektora Ivu Batića, je nedavno postao po treći put otac. Dobio je treću kćer i kaže kako je sad blažen među ženama. Nemec za Večernji list govori o ulozi zbog koje ga je Njemačka upoznala, svom djetinjstvu i humanitarnom radu.
VL: Iako ste glumili u više od 150 filmova i serija, najpoznatiji ste po ulozi inspektora Ive Batića iz popularne serije Tatort. Smeta li vam to?
– Dosad me nije smetalo jer sam sve druge stvari mogao normalno raditi. Uz tu sam seriju mogao raditi i druge uloge, a za ono što mi nisu ponudili zbog nje ne znam, pa mi nije žao. Ali mogao sam raditi na TV-u, snimati za mnoge njemačke programe. Ta je serija meni donijela popularnost.
VL: Kako je uopće došlo do toga da glumite u toj u Njemačkoj gotovo najpopularnijoj seriji?
– Producenti serije su tražili novog inspektora. Bilo je to još prije 20 godina. Htjeli su nekoga sa migrantskom pozadinom, pozvali su me na audiciju i uzeli mene i jednog kolegu iz Münchena. Mislili su da je kombinacija jednog glumca migranta i jednog ovdašnjeg dobitna.
VL: Uskoro snimate i novi nastavak Tatorta?
– Da, tako je, u ožujku. Novi nastavci bi trebali biti prikazivani na jesen.
VL: Jeste li kao dijete voljeli serije ili filmove takvog žanra, odnosno kriminalističke?
– Malo sam se bojao toga. Ali, moja mama ih je rado gledala. Nisam htio spavati pa sam ih gledao s njom. Ali, dok sam bio malo dijete u Zagrebu nismo imali televiziju ni radio.
VL: Majka vas je još kao malog poslala u Njemačku. Negdje sam čitala kako ste joj isprva to zamjerali?
– Nije baš tako. Ja sam u svojoj knjizi objasnio kako sam se osjećao i što je zapravo bilo. U Njemačku sam dolazio često u posjet maminom tetku i tetki. Oni su inače s Punta na otoku Krku. Mama moje mame je rano umrla. Onda je nju odgajala njena teta, tako da je ona za mene bila poput bake. Sa suprugom je otvorila jednu malu tvrtku u Njemačkoj. Majka je htjela da mi omogući bolje školovanje i tako me poslala njima. Moj tata nije bio oduševljen, htio je da ostanem u Zagrebu. Bilo je dosta rasprava oko toga, ali sam na kraju s 11 godina došao ovamo na školovanje i ostao.
VL: Iako niste dolazili u nepoznato, je li vam ipak bilo teško otići od roditelja?
– Naravno da je bilo teško. Ali dolazio sam kada god bi bili praznici. Odlazili bismo u Zagreb ili na more. Najgore je bilo u pubertetu. Tada su mi najviše nedostajali roditelji i prijatelji. Ipak su tetak i tetka bili puno stariji. To su dvije generacije, oni nisu bili naučeni na djecu. Moja mama je dolazila često. Bio sam jedinac.
VL: Kasnije su vas oni i posvojili?
– Oni su me posvojili jer je bilo problema s ostankom, s putovnicom. Kako nisu imali djece, mislili su da, ako uzmem njemačko državljanstvo moći ću ostati i naslijediti njihovu ostavštinu.
VL: Među prvim Hrvatima ste organizirali humanitarne akcije za siromašnu djecu?
– Bila su to djeca koja su ostala bez roditelja u ratu. Zapravo smo ja i jedan prijatelj htjeli napraviti jedno selo za takvu djecu, kupili smo zemljište u okolici Zagreba, ali nismo imali dovoljno novca za selo. Potom smo pronašli udrugu Nadomak sunca u Istri, u Oprtalju. To su roditelji koji uz svoju biološku djecu uzimaju na skrb drugu djecu i odgajaju ih. Njih smo podupirali i kupovali im kuće. To je hvalevrijedna i dobra organizacija. Imaju oko 45 djece koja su ostala bez roditelja. Jedan par uz svojih dvoje uzme još 6-7 djece.
VL: Napisali ste i biografiju Miroslav-Jugoslav. S njome idete i na sajam knjiga u Leipzigu?
– Da, to je knjiga o mome životu i djetinjstvu. Naći će se na Sajmu u Leipzigu. Bio sam u Stuttgartu gdje sam na televiziji govorio o njoj, ali naravno, njih su zanimale i druge teme, postao sam otac prije dva tjedna, po treći put. Uvijek sam bio među ženama. One su me odgajale. Sada sam blažen među najvažnijim ženama u svom životu. Jedna mi se kćer zove Mila po teti moje mame koja me usvojila, druga Nina po mojoj mami i treća Amelie.
VL: Koliko vam je obitelj važna?
– Najvažnija. To je sidro, ja sam puno na putu, rado dolazim doma, ali moram raditi. Bez rada nema obitelji, pa mora biti neki kompromisi. Žao mi je samo što mojih roditelja više nema, što nisu uspjeli vidjeti novu bebu, moju kćer.
VL: Odlazite li često u Hrvatsku?
– Da, vodim svoje kćeri na Brač, u Dubrovnik, u Istru, odlazimo često na more.
VL: Vaša publika, a naši čitatelji su Vas nominirali i glasuju za Vas u izboru Večernjakove domovnice. Znači li vam to?
– Naravno. Isprva to nisam znao. Kad su mi javili bio sam sretan i ponosan. Drago mi je da me moji Hrvati prepoznaju i podupiru moj rad. Hvala im na tome.
Marijana Dokoza
