Nakon nekoliko desetljeća djelovanja u Švicarskoj, fra Šimun Šito Ćorić vratio se tamo odakle je krenuo: u Hercegovinu, Mostar i rodnu Paoču, kako kaže u svoje „gnijezdo za uzlijetanje za cijeli život“. On je franjevac, psiholog, sveučilišni profesor, književnik, pjesnik, glazbenik i akademik, on je čovjek čije riječi odavno nadilaze isključivo vjerničke krugove, a njegove knjige prevedene su na desetke jezika.
Citiraju ga, slobodno to možemo reći, baš svi oni koji život žele živjeti smisleno i ispunjeno.
U velikom intervjuu za naš portal govori o životu u tuđini, nostalgiji i povratku te ulozi hrvatskih katoličkih misija u očuvanju vjere i nacionalnog identiteta. Kao psiholog i autor brojnih knjiga, bez uljepšavanja progovara i o krizi vjere te pravi jasnu razliku između religioznosti koja se pokazuje i vjere po kojoj se doista živi.
Podijelio je s nama svoje misli o iseljavanju, demografiji i tome zašto čovjek, ma koliko daleko otišao, rodni kraj nastavlja nositi sa sobom u srcu. A iz razgovora o vjeri, domovini i ljudima proizlazi i jednostavna životna poruka fra Šimuna: „Radost nije toliko određena onime što nam se događa ili što posjedujemo, koliko načinom na koji to doživljavamo i kako se prema tome odnosimo.”
Redakcija Hrvati.ch jako je zahvalna što smo imali priliku razgovarati s čovjekom koji je uzor mnogima i čiji citati potiču na promišljanje o vlastitom životu.
Vratili ste se kući nakon 53 godine života u tuđini. Kakvi su prvi dojmovi, kako provodite dane i koji su planovi? Gdje će vam biti baza, na koji način ćete nastaviti djelovati?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Vratio sam se u franjevački samostan u Mostar i volim dodati – u svoju rodnu Paoču, jer mi je bila i ostala gnijezdo za uzlijetanje za cijeli život. Polako se privikavam na ovaj potpuno za mene novi način života i nije baš nakon toliko vremena tuđine lako, a sretan sam što sam se vratio. Veselim se da sad imam značajno više vremena, jer ako sam „u renti“, ja ne mogu biti „u mirovini“. Koliko sam god bio toliko dugo izvan domovine i daleko stizao po ovom planetu, uvijek sam kao puž svoju kućicu, rodni kraj i zemlju nosio sa sobom. I uvijek je čvršće ta kućica prirastala uza me, posebice doživljavajući s raznih strana sudbinu naših ljudi razasutih po cijelom svijetu i aktivno je dijeleći s njima. Sad nekako osjećam da sve njih na neki način nosim sa sobom i da su ovdje sa mnom. Za mene je fizička povezanost s brojnim ljudima po svijetu i dosad bila samo mali dio one snažnije, aktivne kroz djelovanje kao i one emocionalne. Daljine su ništa kad si povezan u djelovanju i kad se srce srcu steže. Ponavljam ovih tjedana u više razgovora, da samo djelomično ima pravo Cicero kad citira tragičara Pakuvija „Ubi bene, ibi patria“, Gdje (mi) je dobro, tu (mi) je domovina. Upravo zato što je inozemstvo – tuđina, ono ne može u cjelini nikada nadmašiti rodni kraj, jer ne nose nas i ne određuju samo geni u nama, nego ima njih nezatomljivih i oko nas. Tako je domovina u meni nešto duboko utkano, ono bogato sadržajno mitsko što više govori i nosi od ovih vidljivih stvari, a opet ne ograničava moj kozmopolitski polet. Zasigurno kao i svakome drugome njegov i njezin rodni kraj.“
Imate bogat život i karijeru. Vi ste jedan od najistaknutijih franjevaca, književnik, glazbenik, psiholog, sveučilišni profesor i akademik. Što smatrate, kojom ste životnom ulogom ostvarili najvišu svrhu za sebe i druge?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Smatram najznačajnijim da me je Božja providnost vidno vodila, da sam mogao u svom cjelokupnom zvanju i djelovanju, svoje sposobnosti koje mi je Bog dao, prema svojim mogućnostima koristiti i koristim za dobro našega naroda, uključujući i osobno sebe, ali i za sve ljude koje sam imao prigodu upoznavati i sretati na ovom planetu. A imao sam, kao što je poznato, mogućnost i prigodu stizati na sve strane i družiti se s ljudima iz raznolikih naroda i različitih životnih orijentacija.“
Što ćete pamtiti iz Solothurna? Kakvu ste situaciju ostavili tamo, kakvo nasljeđe?
Fra Šimun Šito Ćorić: „U kantonima Bern i Solothurnu te u cijeloj Švicarskoj najviše pamtim i nosim draga sjećanja na tolike ljude s kojima sam temeljito djelovao na raznim područjima, poglavito one u tri generacije. Ilustrativno navedeno, jedni su došli iz domovine, krstio sam i pomagao odgajati tamo rođenu njihovu djecu, onda ih pripremao za brak i vjenčao, a potom krštavao i njihove unuke. Čvrsto želim da svatko od njih ide dalje svojim putom koji bude smatrao najboljim za sebe i svoje potomke. Na drugi dio pitanja znam da ti naši dragi ljudi mogu sa svoje strane više i bolje od mene dodati.“
Zanimljivo je da ste u jednom intervjuu rekli kako ste od početka znali da nije neka mudrost za svećenika obavljati obrede, ali da je nužno gorjeti privlačnim žarom za Isusove poruke. Što to znači? Koliko svećenika danas gori tim žarom, kako vidite budućnost svećenstva (posebice vezanog uz hrvatski narod, pa gdje god se na ovom svijetu nalazili?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Kad tako govorim, ja stalno imam sliku prvih apostola i kršćana kao i onih kroz povijest pred sobom. Znali su atraktivno riječju i djelom zagrijati svijet za Isusa i njegove ideje, pa žudim da svi mi kršćani, poglavito vjerski profesionalci, budu takvi. U ovim kriznim vremenima na svim poljima, sve je manje autentičnih vjernika, ne samo po praznim crkvama u Švicarskoj, a kad nema vjernika onda nema ni svećenika. Vjerujem da će ova kriza proći, jer Božji duh je neuništiv i bez konkurencije u dobru i izgradnji ovoga svijeta. Ništa tu dobrotu i poruke za zdravo ljudsko ponašanje, a tako potrebito svijetu, ne može nadomjestiti.“
Koliko vjernika istinski gori žarom? Jesmo li se pomalo izgubili ili vjerujete da se ljudi i dalje iskreno posvećuju vjeri?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Znamo da nije svaka religioznost plodna ni zdrava. Znamo da ima i patološke religioznosti. U znanosti se češće spominje ekstrinzična i intrinzična religioznost, a obje su povezane s duševnim zdravljem i ponašanjem. Ta prva je ona vanjska, običajna, to je „religija koja se upotrebljava“, koja ima pozitivnu korelaciju sa zadrtošću. Osoba ekstrinzične orijentacije smatra religiju instrumentom koji treba koristiti. Ona postaje partner u čuvanju vlastitih interesa, te više drži do koristi od nje nego do njezinih zahtjeva i njezina autentičnog duha. Nasuprot tome, intrinzična religioznost je „religija po kojoj se živi“, onda koja nadilazi osobne interese, koja je po prirodi širokogrudna, očituje poniznost u vlastitim sudovima, tolerantna je prema pogledima drugih, a prihvaća se i njeguje zbog samih njenih vrednota. Pri tome, samo intrinzična religioznost jača duševno zdravlje i znatno pomaže u suočavanju s nevoljama. Mada pojedinac često ne spada isključivo u ovu jednu ili drugu kategoriju religioznosti, ipak statistike pokazuju, da je previše vjernika samo ekstrinzično religiozno. Pa ne može čovjek biti zdravo religiozan, a nanositi zlo drugom, umanjivati mu vrijednost, klevetati ga, lagati, biti škrtac i sebičnjak, isticati većinom negativno te sl.“
Predavali ste psihologiju 30 i više godina. Što psihologija ima sa svećenstvom, koja je zajednička crta: razumijevanje ljudi? Možda ste upravo zbog vještog povezivanja tih dviju grana i često citiran te omiljen svećenik?
Fra Šimun Šito Ćorić: „O cijeli je niz područja gdje se upotpunjavaju psihologija i religija. To je meni višestruko koristilo u mom djelovanju kroz cijeli život i kad više djelujem kao svećenik ili kao klinički psiholog u savjetovanju i terapiji. Ono psihološko kao prvenstveni predmet psihologije i duhovno kao prvenstveni predmet religije, mogu se korisno upotpunjavati i integrirati za dobro čovjeka u tegobama i potrebama: kad pokušavaju razumjeti čovjeka u nevolji i tjeskobi, u suočavanju s teškim životnim prilikama, pri otkrivanju smisla čovjekova življenja i djelovanja, u pomoći pri čovjekovu nastojanju da ostvari sve svoje potencijale i razvije se u kompletnu osobu, u izgradnji i održavanju zdravih međuljudskih odnosa, u postizanju općeg duševnog zadovoljstva i uspješnosti u životu, u promjeni čovjekova ponašanja na bolje i u još niza drugih prilika. Meni je sve to, za dobro ljudi koji su mi dolazili, jako dobro došlo i pomagalo mi da se i ja sam zdravije i uspješnije nosim sa svojim životnim zadaćama i prilikama.“
Glasoviti urednik Glasa koncila don Živko Kustić jednom vas je nazvao „najhrvatskijim građaninom svijeta, svećenikom koji ne zna biti licemjeran, niti napisati kič“. Vremena se mijenjaju, teško je zadržati identitet i kulturu, a još ih je teže promicati. Kako ocjenjujete današnju zajednicu Hrvata u Švicarskoj ili generalno u dijaspori? Koliko je teška zadaća dijasporskih misija u održavanju identiteta Hrvata?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Hvala Bogu da smo u ona teška vremena imali jednoga don Živka. I mene je podržavao u svemu što sam radio… Mislim da smijemo kazati da je Katolička Crkva, kao nijedna druga institucija, djelovala i djeluje na zaštiti i očuvanju baštinjene vrijednosti hrvatskih iseljenika. Svekolika njena skrb za iseljene Hrvate stara je koliko i njegova izbjeglištva i seobe pred turskim nasiljima. Poglavito u zadnje stoljeće-dva. Od onog početka organizirane pastoralne skrbi, kad je 1894. u Pittsburghu u Pennsylvaniji, u SAD-u sagrađena prva hrvatska crkva u iseljeništvu, hrvatske misije i župe bez dvojbe su glavni stup života i djelovanja Hrvata po svijetu. U najtežim hrvatskim vremenima, a za vrijeme kardinala Franje Kuharića, u izvandomovinstvu je bilo oko 250 hrvatskih misija i župa, dok nas je danas oko 180. S nama u Švicarskoj sve od dolaska fra Lucijana Kordića 1951. i prve hrvatske katoličke misije sa sjedištem u Fribourgu do današnjih misija. Uvijek se može bolje i više, možemo imati i zamjerki i većih želja, ali u onome bitnom, hrvatske misije i župe po svijetu, unatoč svim teškoćama, posebice za vrijeme one dvije nasilne Jugoslavije, imale su i imaju nezamjenjivu ulogu. Njihova je uloga bila i ostala neprocjenjiva kako u očuvanju vjerničkoga tako i nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika. Uz misije i župe većinom se gradilo zajedništvo preko kulturnih, obrazovnih, tradicijskih, sportskih, sve do gastronomskih sadržaja. Sve to je njegovalo i čuvalo identitet hrvatskoga čovjeka i njegovih potomaka. Uz to, u ona prva i posebice druga jugoslavenska vremena, naše misije i župe bile su i jedina mjesta slobode gdje su se koliko toliko nesmetano mogli okupljati Hrvati, bez obzira na svoja politička i druga uvjerenja.“
Rekli ste jednom, da parafraziram, da je zdravije živjeti u svojoj zemlji s manje novca nego u tuđini s više. Je li to iz iskustva?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Nešto slično sam rekao. Prvo, istraživanja pokazuju, da migranti općenito češće i teže obolijevaju nego domicilno pučanstvo. Drugo, iz iskustva s našim ljudima češće sam vidio, da našim ljudima kad steknu sve u tuđini što im za život treba i još više, kad im još djeca odu svojim putom, počinje snažno nedostajati rodni dom, rodbina i prijatelji u domovini, počinje ih gristi – nostalgija. U tuđini, koliko god se prilagodili, ipak su većinom za domaće pučanstvo i institucije stranci, a loše je što su na neki način to nakon desetljeća tuđine i u domovini, jer su izgubili brojne kontakte. Ipak je za dušu u većini najzdravije, ako se može u miru i podnošljivom stanju, živjeti tamo gdje si rođen i odrastao, gdje su tvoji najmiliji, živi i pokojni.“
Kako ocjenjujete ponašanje države Hrvatske prema dijaspori? Mnogo je mjera za povratnike, mnogi se i vraćaju. Je li to pomodarstvo ili je došao trenutak za veći priljev Hrvata kući?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Mi smo kroz povijest stalno bili i danas smo tipično iseljenička zemlja. Demografija je uvijek zbog osvajačkih sila bila veliki problem u našem narodu, ali smo ipak preživjeli i nismo nestali kao mnogi stari narodi. Za povratak je do naših ljudi izvan domovine i same države. Poznam mnogo ljudi koji imaju sve nesmetane i osigurane mogućnosti za kvalitetniji život u domovini nego u tuđini, ali iz niza razloga se ne vraćaju. Naprosto su se navikli u tuđini i odvikli od domovine. Mnogi tu imaju već djecu i unuke koje ne žele ostaviti. Druga je skupina onih koji vide bolje političko-ekonomske i druge mogućnosti u tuđini. Državne vlasti sve više vide problem opasnog smanjivanja broja našega naroda u domovini i traže načina kako da poboljšaju to stanje. Mislim da država tome mora posvetiti još više brige, ali će se ipak sve većinom svesti na korake i odluke samih ljudi izvan domovine. Uz sve ljepote naše zemlje, pa život u domaćem ozračju s manje otuđenosti, stresa i trke, na svakoj obitelji i pojedincu je donijeti vlastite odluke o ostanku ili povratku. To što naši, primjerice, u malo većem broju iz Njemačke i iz Latinske Amerike traže mjesto pod hrvatskim suncem, vrlo dobar je znak, posebice za ovakvu Hrvatsku s toliko praznih prostora i sa sve većim brojem stranih radnika.“
Je li karate zaslužan za vaše današnje fizičko zdravlje?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Ja mislim da jest, ali imam također dobru genetiku i pokušavam biti fizički, sportski aktivan. To je moja stara ljubav i danas se koristim određenim karate-vježbama. Karate mi je neke stvari otkrio i u vježbi meditacije, u razmatranju, kako se u kršćanstvu kaže za meditaciju biblijskih tekstova. A kroz vježbu i napredak u nekim me važnim stvarima disciplinirao. Kad dublje uđeš u njegovo polje, karate ti postane snažna i privlačna pratilja. Moj poznati američki sensei, učitelj, Kazumi Tabata, znao nam je ponavljati „Kad prijeđeš jednu granicu, drži te i ne odričeš ga se“. Slično praktično svjedoči i neumorni svjetski as, naš Vjekoslav Šafranić. Ima mnogo dobroga u toj istočnjačkoj vještini i sličnima. Nije dobro da neki duhovnici neke istočnjačke vještine olako proglašavaju negativnima. Drugo je ako se koriste, kao i sve drugo, u negativne i nezdrave svrhe.“
Napisali ste studiju „100 najznačajnijih Hrvatica i Hrvata – Od stoljeća sedmog do danas“. Koga biste izdvojili kao najznačajnijeg u kontekstu vjere ili u kontekstu promocije naše kulture u svijetu?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Ni jednu i ni jednog. Svaka i svaki za sebe je poseban pa i neusporediv po značajnosti. Godinama sam, doduše s prekidima, radio na tome. Zamislite, njih oko 80 (osamdeset) od tih stotinu hrvatskih genijalaca živjeli su, studirali, djelovali u iseljeništvu i tuđini. Mnogi su upravo tamo stekli znanje i slavu sebi i svome narodu te na ovaj ili onaj način pronosili ime te naše male zemlje. Kao danas uglavnom naši sportaši i znanstvenici. Eto naše hrvatske sudbine.“
Da moramo izabrati jednu Vašu knjigu, koju biste nam preporučili da pročitamo?
Fra Šimun Šito Ćorić: „E zavisi koje bi područje nekoga prvenstveno zanimalo, a sa svakog ih imam više. Ali kao jednu mogućnost mogu reći ovako: s psihološko-religiozne strane preporučio bih „Zdrava i nezdrava religioznost“ i svoj sveučilišni udžbenik po kojem još studenti uče „Psihologija religioznosti“, a s literarne „Nepoznate basne“ i „Naš čovjek Krabat“, s povijesne „100 najznačajnijih Hrvatica i Hrvata” što ste spomenuli i „Bilo jednom u zemlji jednoj“. Sve zavisi što koga zanima i privlači.“
Primjećujem da ste doista otvorenih pogleda na život. Čitam vaš savjet: „Brzo sam uvidio da nije dobro samo pod svojim kišobranom gledati svemir“, pa pitam: ljudima je najteže izaći iz balona u kojima žive, iz zajednica u kojima jesu, iz istih stavova. Je li to naš najveći križ?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Takvom mom stavu pridonijele su vrijednosti koje sam sretao u raznolikim krajevima i narodima. Križ je teži ako čovjek ne vidi da svugdje ima sjajnih i često originalnih vrijednosti. Oni nas mogu samo obogatiti i proširiti vidike. Isus je i u napukloj trsci i u čaši hladne vode vidio vrijednost. Svako dobro je od Stvoritelja, Duh božji puše sa svih strana, pa neka cvjetaju svi cvjetovi.“
Kao svećenik nagledali ste se svega: grijeha, ljubavi, blagostanja… Mnogo puta spominjali ste Isusa kao uzor, ali mnogima ste vjerojatno i vi uzor. Što smatrate svojom najvećom pobjedom/uspjehom?
Fra Šimun Šito Ćorić: „Ne bih izdvojio nešto najveće, nego sve ono malo i veće čime na ovaj ili onaj način, držeći se modela djelovanja Isusa iz Nazareta, pomažem i razveseljavam ljude u njihovim raznolikim teškoćama i potrebama.“
I za kraj, pitanje na koje svi tražimo odgovor u većem ili manjem opsegu: kako pronaći životnu radost?
Fra Šimun Šito Ćorić: „O preširoka je ta tema za ovakav jedan odgovor, a pada mi na um onaj pučki stih: „Nema zime dok ne padne inje, ni proljeća dok sunce ne sine, ni radosti dok ne dijeliš s kime“. Radost je temeljna Božja karakteristika i On nam je svima želi. Istina, životna radost i samopouzdanje ne dobivaju se preko noći, na tome se mora raditi. Veselo i nasmiješeno lice zrači simpatijom, a ljudi vole simpatične i pozitivne osobe. Dobro je imati na umu da je važno biti pozitivno usmjeren, primjećivati i tražiti u sebi i u drugima više ono pozitivno nego negativno. Pozitivne osobe češće doživljavaju emocije poput ljubavi, radosti i zahvalnosti. One značajno utječu na naš svagdanji život te nas potiču na nove i kreativne aktivnosti, ideje i društvene veze. Osobe koje su svjesne prednosti svojih pozitivnih emocija više i brže se prilagođavaju na stresne i opterećujuće situacije s kojima se susreću. Nadalje, ljudi s pozitivnim emocijama postaju kreativniji u razmišljanju i točnije prosuđuju ljude i prilike oko sebe, a značajno se bolje nose u suočavanju sa životnim teškoćama. Prema većini kliničkih nalaza, u „normalnih“ ljudi 75% do 90% od onog sveukupnog što čovjek drži o sebi – pozitivno je. Prelazi li to pozitivno 90%, lako je moguće da se tu radi o samodopadnom zadovoljstvu ili o obrambenoj mani neuviđanja svojih loših strana. Ako je to pozitivno držanje o sebi ispod 75% cjelokupne slike, lako je moguće da se radi o nezdravom negativističkom poimanju sebe. Obje te „nenormalnosti“ obično sprječavaju životnu radost. Biti radostan ne znači ne vidjeti teškoće i probleme ili odbijati priznati da postoje i tamne strane našega svijeta.
Među mnogima, evo nekih stručnih preporuka za vježbanje postizanja jače samosvijesti i više životne radosti.
– Za posjedovanje životne radosti i zadovoljstva nije toliko važno to što nam se događa ili što posjedujemo, nego na koji način to doživljavamo i kako se prema tome odnosimo.
– Ne raditi ništa protiv svoga srca i voljeti bližnjega „kao samog sebe“. To je doza zdravog egoizma koja nam je svima potrebna, jer ako ne pazimo na vlastitu energiju, ne ćemo je imati dovoljno ni za sebe ni za druge.
– Znati reći ne, ne znam i ne razumijem, bez obveze navođenja razloga i izgovora kako bi opravdali takvo vlastito postupanje.
– Imati pravo predomisliti se, promijeniti svoje mišljenje kao i pravo na pogreške, ali i odgovornost za njih.
– Druži se s ljudima koji nas vesele, a gdje možemo izbjegavati one koji prečesto šire negativnu energiju. Naučiti podnositi one koje volimo i s kojima smo životom povezani.
– Budite bez pretjerivanja radosno ponosni na ono što jeste i što radite, a veselite se i tuđem dobru, a što manje se obazirite na tračeve, klevete i negativne reakcije drugih.
– Držite obećanje, jer ako ga ne održite, opterećuje vas i ljude koje ste iznevjerili. Ako ga ne možete držati ili pogriješite, što prije se ispričajte.
– Nije dobro dulje se prisiljavati raditi nešto što ne volite. Jednako tako treba se preispitati, ulažemo li dovoljno energije u ono što nas stvarno veseli i što trebaju biti naši prioriteti. Dugotrajan stres i pretjeran rad ne samo da ne ostavlja mjesta za radost, nego dovodi do psihičkih i fizičkih opterećenja.
– Mijenjajte što možete promijeniti, a prihvaćajte što ne možete promijeniti. Ništa tako ne iscrpljujuje kao nerviranje zbog stvari koje se ne mogu promijeniti.
– Uz jačanje životne radosti i samopouzdanja važno je naučiti „prelaziti“ preko uvreda i nepravda. Svojom ljutnjom najviše kažnjavamo sebe, jer srdžba i gorčina su među najvećim kradljivcima čovjekove energije.“
FOTO: HKM Solothurn
FOTO: Hrvatska matica iseljenika
FOTO: Općina Čitluk